Fijačko je Zajčev i Hatzeov notni zapis oživjela na interpretativno zavidnoj razini, a pratnja Marija Čopora odgovarala je pjevanju u svakom smislu – od intepretacije do praćenja pjevačice
Te hladne prosinačke večeri mnogima nije palo na pamet izići iz toplih stanova i kuća. Radije su umjesto odlaska na koncert ostali kod kuće ili su se grijali uz neke od brojnih štandova postavljenih u najužem centru Zagreba. Šteta je stoga što u Hrvatskom glazbenom zavodu od 20 do 21:30 nije bilo više ljudi, jer svi koji nisu bili ondje propustili su sjajan koncert sopranistice Valentine Fijačko i pijanista Marija Čopora.
Fijačko se već od svog debija 2001. na sceni HNK u Zagrebu dokazuje kao izvrsna sopranistica mlađe generacije koja se svojim glasovnim (i ne manje važnim – glumačkim) sposobnostima potvrđuje iz dana u dan. A svoje pjevačke sposobnosti pokazala je i na ovom koncertu u ciklusu Molto cantabile. Koncert je bio posvećen hrvatskoj sopranistici Dragici Martinis, koja je debitirala 1942. i nastupala s velikim uspjehom u Gradskoj operi u New Yorku i u Bečkoj državnoj operi sve do 1961. kada naglo prekida svoju karijeru zbog smrti djeteta.
Oživljavanje zapisa Dragica Martinis svoju je karijeru prekinula prije 52 godine, ali očito nije ostavila jednak utisak u sjećanjima kao Zinka Kunc ili Sena Jurinac, pa je ovakav ciklus možda jedini način da se iz zaborava izvuku osobe koje su na neki način sudjelovale na svjetskim opernim pozornicama, a porijeklom su iz Hrvatske. A sama važnost takvog “izvlačenja iz prašine” možda se krije i u tezi da Hrvati naprosto imaju potrebu pripadati svijetu i Europi kroz veličine poput umjetnika koje su uglavnom vlastitom ignorancijom natjerali da odu trbuhom za kruhom i potraže sreću sa svojom umjetnošću u bijelom svijetu. Stoga se ne bi trebalo čuditi što jedan Ivo Malec (koji, istini za volju, ponekad zna i pretjerati) odbija nagrade koje mu dodjeljuju hrvatske institucije.
No, spomen na Dragicu Martinis bio je u nekom nevažnom planu, a u pr(a)vom je planu bila Valentina Fijačko. Vrlo hrabro, sopranistica je izabrala djela Iz riznice hrvatske umjetničke popijevke. U prvome dijelu publika je slušala izbor iz opusa popijevaka Ivana pl. Zajca i Josipa Hatzea. Zajc je skladatelj velikog opusa, a široj javnosti poznat je uglavnom kao operni skladatelj i to poglavito (ne baš previše kvalitetne) opere Nikola Šubić Zrinjski. Ali njegove popijevke ipak su jednostavnijeg skladateljsko-tehničkog izričaja, budući da je njegov stil bio pomalo eklektičan i više se kretao u ranijem nego kasnijem 19. stoljeću. A kao što ni Zajčeve popijevke nisu često izvođene, slično je i s Hatzeovima, koje su barem malo uspješnije. Fijačko je Zajčev i Hatzeov notni zapis oživjela na interpretativno zavidnoj razini, a pratnja Marija Čopora odgovarala je pjevanju u svakom smislu – od intepretacije do praćenja pjevačice. Čopor se istaknuo kao izniman korepetitor koji s pjevačicom zna komunicirati na svakoj razini.
Interes za reprezentativno Drugi dio koncerta zauzela su djela Odaka, Baranovića, Brkanovića, Lang, Pejačević i Richarda Straussa. Valentina Fijačko i u drugom je dijelu koncerta zablistala sjajnim interpretacijama spomenutih autora, a njen izbor skladatelja i djela vrlo je reprezentativan za prvu (pa i djelomično drugu) polovicu dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj. Krenula je od skladatelja Moderne: Krste Odaka, Krešimira Baranovića i Ivana Brkanovića, skrenula u skladateljstvo Ivane Lang koje je stilski (ali ne i kronološki) u Moderni i ponovno se vratila možda najpozantijoj hrvatskoj autorici solo popijevaka – Dori Pejačević. Hrvatskim modernistima pridružen je i jedan europski, konkretno bečki: Richard Strauss.
Reprezentativna djela reprezentativnih skladatelja solo popijevke u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću nešto su što netko tko prati pjevače od mladih dana vrlo dobro poznaje, upravo zato što su sastavni dio repertoara svakog/e učenika/ce ili studenta/ice. Oni/e mahom taj program izvode u najmanju ruku nezainteresirano. No Fijačko je pokazala da ipak nije riječ o jednostavnom i školskom repertoaru te da mu se može pristupiti iz pozicije visokog umjetničkog standarda i time djela učiniti itekako zanimljivima i razumljivima. Naravno, nije riječ ni o vrhunskim umjetničkim ostvarenjima pojedinih skladatelja (neki od njih možda takvih u svojim opusima uopće ni nemaju), ali ipak za malu sredinu kao što je Hrvatska solo-popijevke koje smo imali prilike čuti puno govore. A, na kraju krajeva, Valentina Fijačko i Mario Čopor zaslužili su jedno drugo, pa se valja nadati da će u skorijoj budućnosti održati još mnogo koncerata.