U raljama birokrata

Duh novoga Prijedloga zakona o audiovizualnim djelatnostima koji je svekolikom pučanstvu ponudila (a da se to baš i ne zna u širim intelektualnim masama) naša Vlada sliči na saturu (nije satira), dakle onaj oblik pisanja u kojem se miješa poezija i proza. Počinje se s naizgled smislenim, ali nedorečenim proznim uvodom, u kome su skrpljeni prijevodi obećavajućih nakambenih fraza s polica upravnih tijela Europske unije. A kada se dođe do samog Zakona – koji je jedino relevantan, i kojeg će jedinog i čitati provedbena birokracija, ulazi se u loše sročen prikriveni deseterac.

Brkanje filmskog stvaralaštva i audiovizualne djelatnosti

Pod pojmom “audiovizualna djelatnost” naš zakonodavac misli uglavnom na film, i iz teksta Zakona, te iz uvoda potpuno je jasno da nema baš predodžbe što bi pojam audiovizualna djelatnost trebao predstavljati. Primjena takvog zakona na ostale audiovizualne djelatnosti dovest će do potpunog kaosa. Zbog čega zakonodavac rabi riječ audiovizualna djelatnost umjesto filmska djelatnost shvatio sam na stranicama Europske unije koje obrađuju tu problematiku. Danas se sve više brišu granice između klasičnog filmskog i drugog audiovizualnog stvaralaštva, to se posebice odnosi na kompjutorsku umjetnost i druge kompjuterske uratke. Video igre, na primjer, dijele mnoge zajedničke elemente s filmom, od procesa stvaranja do “konzumacije”. Sam film je katkad dio kompleksnih multimedijalnih djela, na primjer elektroničkih enciklopedija. Predviđajući daljnji ubrzani tehnološki razvoj i njegov utjecaj na razvoj filma, Europska unija kao nastoji odgovoriti na njega. Odgovor se uglavnom sastoji u edukaciji, nude se razni programi, seminari i stipendije, nadalje nastoji se prilagoditi zakonodavstvo novom razvoju, nastoje se financirati i sufinancirati programi i nove skupe kino dvorane, koje omogućuju postignuće specijalnih efekata. Taj način povezanosti filmske i audiovizualne djelatnosti šturo je obrađen u dokumentima i na stranicama Europske unije posvećenim filmu. Djelomice se pretpostavlja da čitatelj zna o čemu je riječ, ali isto tako Europa kaska za Sjedinjenim Državama i Japanom u tim stvarima. Izrijekom naveden cilj Unije i jest oduprijeti se supremaciji SAD-a u filmskoj i drugoj audiovizualnoj produkciji. Zato zakonodavstvo ostaje otvoren, a nije ni poznato kamo će nas odvesti novi spoj raznih vrsta multimedije. No moguće je npr. klasificirati i video igricu i film prema dobi djece. Zato su i mnogi programi koje nudi Europska unija povezani.

Povezanost problematike postoji i u animaciji, jer je riječ o istim znanjima i tehnologijama i kod filma i kod drugih oblika animacije. Da ne bi govorili samo o igrama, animacija se primjenjuje i u edukaciji i u znanstvenim i tehničkim simulacijama. Proučavanje kretanja i ponašanja životinja, rekonstrukcija kretanja dinosaura, upravljanje robotima, trenažeri sve se te djelatnosti međusobno preklapaju s audiovizualnim stvaralaštvom i koriste se zajedničkim tehnologijama. Dobra video igra ima i dobar scenarij s dobrom dramaturgijom. No danas i filmovi, s druge strane, svoju dramaturgiju prilagođavaju senzibilitetu igrača video igara...

To je ono o čemu govore europski dokumenti no svega toga nema u Prijedlogu Zakona o audiovizualnoj djelatnosti. U Prijedlogu Zakona stalno se miješa filmsko stvaralaštvo s audiovizualnom djelatnošću koje se piscu Prijedloga izgleda čini sinonimom. Prema definiciji Prijedloga Zakona (čl. 3.):

“Audiovizualna djela su igrani i dokumentarni filmovi, animirani filmovi, alternativni filmovi, te sva druga audiovizualna djela, koja su umjetnički i autorski izraz bez obzira na tehnologiju kojom su nastala, podlogu na kojoj su fiksirana te način na koji se prikazuju.” 

Pitanje: je li dokumentarni znanstveni film koji nije umjetničko djelo, audiovizualno djelo prema definiciji toga zakona, ili odnosi li se zakon na njega? Mora li biti i umjetnički i autorski ili je dovoljno samo jedno od toga. Smije li se javno prikazivati snimka silovanja slučajno zahvaćena nadzornom ili internetskom kamerom? Dakle nije ni umjetnička ni autorska. Netko će reći da je to obuhvaćeno nekim drugim zakonom, ali što je s drugim sličnim snimkama, npr.: biolog snima ponašanje zvijeri i one rastrgaju dijete, tko snosi zakonske i financijske posljedice ako javno prikazivanje takve ili slične snimke izazove traumu kog malodobne djece.

Izbacivanje alternativne produkcije i amatera

Ako definiciju audiovizualnog djela kako je navodi spomenuti Prijedlog zaista doslovno prihvatimo i u nju strpamo “sva druga audiovizualna djela, koja su umjetnički i autorski izraz bez obzira na tehnologiju kojom su nastala, podlogu na kojoj su fiksirana te način na koji se prikazuju” u velikoj smo nevolji. Ta definicija obuhvaća i svaku malo napredniju prezentaciju nastalu u PowerPointu. Tko će odrediti opseg i doseg toga Zakona i gdje prestaju ovlasti tijela koja će prema njemu nastati? Ako snimite svoj uradak na CD i pošaljete ga poznaniku koji Vas cinka političkoj policiji, ili agenturi neke međunarodne kompanije, hoće li Vam upasti u kuću? Naizgled smiješno, ali razmislite o nečem drugom. Nećete se ustručavati kritizirati moj članak i reći da je ova ili ona rečenica nejasna, nerazumljiva, ali zakoni se mogu pisati kako te volja! Zakon se ne piše za genije ni za mudrace sa staklenom kuglom nego mora biti pisan tako da ga nedvosmisleno razumije i službenik sa skromnijim intelektualnim kapacitetom koji se po tom zakonu ravna.

Pretpostavimo da se taj zakon odnosi samo na filmove a ne na druga audiovizualna djela, prema članku 23. spomenutog Prijedloga Zakona:

“Proizvodnju audiovizualnog djela može obavljati fizička ili pravna osoba registrirana za proizvodnju audiovizualnih djela.

Fizičke ili pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj ili oni koji obavljaju djelatnost u Republici Hrvatskoj upisuju se u očevidnik producenata koji vodi Centar.”

Što je s nezavisnom i alternativnom produkcijom i amaterskim filmom? Mora li se amater registrirati i upisati u očevidnik producenata da bi snimio film. Što je s fotografima koji kao dodatnu djelatnost rade i videosnimke svadbi i drugih događaja? To nije bezazleno pitanje, neke od takvih snimki snimljenih prije sto godina veoma su nam dragocjene i čine dio naše audiovizualne baštine, kojom se navodno bavi i spomenuti zakon. Što je sa snimkama Domovinskog rata... Za velik broj tih pitanja zakonodavac će reći da će biti pobliže obrađene u drugim zakonodavnim aktima, koji su važniji za naš život od samih zakona, a pišu ih bez bilo kakve mogućnosti utjecaja javnosti raznorazni službenici raznih struka koji se dotada nikad nisu bavili djelatnošću kojoj sastavljaju propise. Građanin na to ne može utjecati niti glasovanjem, jer Sabor i druga izabrana tijela uopće više ne odlučuju o tim pravnim aktima a niti imaju uvid u njih. Stvarna zakonodavna vlast prenesena je sa Sabora na izvršnu vlast i njezina podtijela. Realno je tako i s dijelom sudske vlasti, službenik vam može zabraniti i na drugi način onemogućiti djelatnost, a vi se sudite.

Uzmite na primjer članak 26.: “Javno prikazivanje audiovizualnih djela može obavljati fizička ili pravna osoba registrirana za tu djelatnost ako raspolaže prostorom i opremom sukladno posebnim propisima te ako je upisana u očevidnik prikazivača koji vodi Centar.” Tu se zakonodavac nije čak ni potrudio reći koji su to posebni propisi i tko ih donosi! Što je s prikazivanjem video snimaka i projekcija pomoću video projektora. Odnosi li se taj članak na održavanje projekcija u školama, knjižnicama, muzejima, klubovima... Zašto bi se netko morao registrirati da bi održao projekciju pred četrdeset ili sto ljudi? Zakon u podsvijesti očito ima kino dvorane, ali onda je to trebalo napisati! Ovdje se, suprotno uputama Europske unije, podupire monopol velikih (stranih) vlasnika kino dvorana. Propisat će uvjete koje mali kino operateri neće moći zadovoljiti, iako novi razvitak tehnologije i pad cijena omogućuju ponovni razvoj malih kino dvorana. One bi čak mogle imati i mnoge komparativne prednosti, pogotovo kada se radi o alternativnoj produkciji i pravim multimedijalnim proizvodima.

Otežavanje konkurencije i podržavanje monopolizma

Zakonodavac stalno propisuje stvari koje ga se ne tiču, svojim propisima ometa inventivnost i poduzetnost, a s druge strane ne regulira, a još manje nadgleda ono što bi trebao nadgledati. Što znači u spomenutome članku “raspolagati s prostorom i opremom”? Znači li to da moraš biti vlasnik te opreme? Ako se smije posuditi, zašto je to uopće navedeno u zakonu? Ako govorimo o kino projekcijama i tome sličnim djelatnostima, onda se zakonodavca treba ticati samo nekoliko stvari. Projekcija može biti u prostoru koji ima valjanu potvrdu o zadovoljavanju fizičko tehničkih uvjeta za primitak onog broja ljudi koji će biti na projekciji. To znači na primjer da se može održati projekcija za četrdeset ljudi u školskoj učionici, ali ne u svom stanu, dok se ne dobije potvrda da taj stan može primiti četrdeset ljudi a da se ne sruši. Ljudi moraju imati u slučaju požara i sl. osiguran izlaz... Nadalje prostor za projekcije mora zadovoljavati određene higijensko sanitarne uvjete. Stvar državni regulative nisu oni uvjeti koji su stvar individualnog izbora, nego ponajprije one za koje prosječni čovjek pretpostavlja da su ispravni a ne može normalnim sredstvima uočiti njihovu neispravnost (npr. kada pijemo vodu iz slavine pretpostavljamo da je zdrava a ne iz zaraženog bunara). Javna kino projekcija mora zadovoljavati i određene moralne uzuse, tipa ne poticati mržnju, neravnopravnost itd.

To su stvari koje zakoni trebaju regulirati a ne tip opreme. Zakon o telekomunikaciji je tako s regulacijom opreme koju mora imati kablovska televizija onemogućio razvoj malih kablovskih operatera i uništio veliki broj udruga građana koje su same izgradile svoje sustave, i tako uveo strane kablovske operatere a uništio domaće. Odredbe spomenutog  zakona mogu onemogućiti stvaranja malih kino operatera. Zakon otežava konkurenciju, a podupire monopolizam. Stvar osobnog izbora pojedinca je hoće li gledati lošu sliku i loš program. Ono što bi zakonom državna organizacija trebala osigurati jest pravo kupca na povrat novca u slučaju loše usluge. Kada postoji konkurencija distributer će sigurno popraviti i program i sliku, bez nje nikakav tehnički pravilnik neće spriječiti postupno opadanje kvalitete.

Više od 50 posto Vijeća - predstavnici stranih tvrtki

Da bi se spomenuti zakon provodio osniva se Hrvatski audiovizualni centar. To je institucija koja će preuzeti cjelokupnu brigu o audiovizualnom stvaralaštvu u 2008. godini. Centrom upravlja upravno vijeće koje čine četiri pripadnika audiovizualne (čitaj filmske) branše i jedan član zaposlenika. Oni potvrđuju financijske i pravne akte koje donese ravnatelj centra. Dakle filmaši se brinu o knjigovodstvu i zakonodavstvu, a o filmu odlučuje Hrvatsko audiovizualno vijeće. “Članovi Vijeća su po jedan predstavnik (čl. 13.): Hrvatske radiotelevizije, svakog nakladnika televizije s nacionalnom koncesijom, Hrvatskog društva filmskih djelatnika, Društva hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatske udruge producenata, Hrvatske udruge filmskih snimatelja, Nacionalne udruge televizija, svih operatera kabelske televizije, strukovne grupacije video djelatnosti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, strukovne grupacije kinoprikazivačke djelatnosti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, strukovne grupacije kino distributera pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, svih operatera mobilnih i fiksnih telefona i internet operatera.”

Za zamijetiti je visok udjel predstavnika tvrtki u stranom vlasništvu. Uz takav sastav moguće je da pod izravnim i neizravnim stranim nadzorom bude više od 50 posto članova. To je dosta zgodno s obzirom na to da “Vijeće predlaže ministru Nacionalni program” (čl. 14.). Sastav Vijeća je po mnogočemu nelogičan. Zašto su u njemu na primjer predstavnici redatelja i snimatelja, a nema scenarista i montažera. Većinu Vijeća čine oni koji ionako odlučuju o tome kakva je naša filmska scena. Sada će osim o vlastitim novcima odlučivati i o onim dobivenim od poreza. Onaj sićušan korektiv koji je prije postojao više neće postojati, odlučuju o konkurentskim projektima, ali nitko nema ingerencije nad njihovom produkcijom.

Vidljivo je da su u Vijeću samo oni koji proizvode i distribuiraju filmove ali nema zastupnika konzumenata. Takav sastav nije ni kompetentan da odlučuje o Nacionalnom programu audiovizualnog stvaralaštva. Nacionalni program treba zavisiti od ciljeva i vizije razvitka koje si je zadala država. Razvoj bi trebao obuhvatiti i čuvanje baštine i identiteta, ali bi se isto tako trebao i zasnivati na pozitivnim elementima baštine. Državni program zavisi i od trenutačnih okolnosti, kad je država u ratu Rusi snimaju filmove o Aleksandru Nevskom, a Amerikanci svoje ratne filmove. Nacionalni program treba isto tako popuniti one rupe koje su ostale u utrci za dobiti.

Bez odgovornosti Ministarstva kulture

Zakon predviđa umjetničke savjetnike koji ocjenjuju filmove i osnutak Umjetničkog savjeta koji podnosi izvješće Vijeću. Prema zakonu slijedi da svaki film recenzira samo jedan savjetnik, pa oni poslije usklađuju mišljenja, ali kako se to čini i koliko ima tih savjetnika i kako se pobliže biraju nije uopće navedeno. Što je sa znanstvenom i edukativnom vrijednosti nekog filma, točnosti podataka koji se u njemu donose, tko o tome odlučuje? Tu svakako nedostaju savjetnici drugih struka.

Tko će odlučivati o jeziku u filmovima, za što zakon predviđa i kazne. I odakle pravo nekom da zabranjuje gledati film na stranom jeziku! Misle li naši zakonodavci da će kabelske televizije besplatno prevoditi programe, ili će ih naprosto ukinuti, grozote od prijevoda ostaju jer će se to klasificirati kao jezik manjine, kao i programi na mađarskom i talijanskom i sl. Slovenski programi otpadaju ili će Slovenci dobiti status manjine.

Prijedlogom spomenutog zakona Ministarstvo kulture sa sebe skida odgovornost razvoja filmske kulture u Hrvatskoj, ali isto tako i odgovornost za utjecaj kulture na razvoj društva. Građanima nećemo povećati poreze, nego samo troškove života, postotke naravno netko trebati platiti.