U raljama Mediterana

Razmišljanje o filmskom festivalu s motrišta kulturne politike i u svrhu dijagnosticiranja stanja u kulturnom životu nekoga grada, vjerojatno je ponajmanje razlog zbog kojeg i šira i filmološki stručna publika odlazi u kino. No, kad je riječ o Festivalu mediteranskog filma u Splitu, čije je prvo izdanje održano u posljednjih pet dana mjeseca svibnja, upravo takav se pogled čini najprimjerenijim.

Festivalizacija kulture

Ova u umjetničkom smislu neambiciozna smotra u svom je glavnom programu, naime, ponudila složenac ostvarenja uglavnom već nagrađivanih na različitim svjetskim festivalima. Uz njih su prikazani i široj publici atraktivni filmovi sasvim nepovezani sa samoodređenim “mediteranskim” okvirom, kao što su revijalni omnibus o ljubavi pod naslovom Pariz, volim te ili Brešanov novi film Nije kraj. Splitskoj publici to se očito svidjelo: na nekim su projekcijama srušeni dosadašnji rekordi posjeta gledateljstva ljetnom kinu Bačvice, pokazalo se da multipleksi nisu svemoćni, kao i to da filmovi koji nisu na engleskom i nisu u holivudskom produkcijskom formatu, na lokalnom tržištu mogu izazvati kakav-takav interes, barem u festivalskom okviru.

Sve su ovo podaci koji načelno mogu poslužiti kao razlog za veselje, no prikazani materijal teško da motivira problemski kritički pristup. Premjesti li se pak žarište interesa na produkcijski format festivala i njegov odnos prema genius loci, podjednako grada u cjelini kao i mjesta na kojima su projekcije održavane, dobiva se vrlo precizna dijagnoza aktualnog stanja i razvojnih mogućnosti drugog najvećeg kulturnog središta u Hrvatskoj.

U tom bi se kontekstu moglo reći da festival, koji se prema vani nastoji prikazati raspjevano i koji vode entuzijastični mladi ljudi, zapravo predstavlja daljnji “pomak prema crnom”, odnosno još dublju pasivizaciju scene i marginalizaciju mogućnosti ravnopravnog uključenja u bilo kakav aktualan produkcijski ili estetski kod. Festivalu treba u zasluge pripisati da je ovo pokazao, no to na žalost ne znači da je budućnost svijetla.

Na temelju čega se tako nešto može reći? U prvom redu, treba ustvrditi da je Festival mediteranskog filma na lokalnoj splitskoj sceni dosad najjasniji znak uznapredovalosti procesa “festivalizacije kulture”. On je naravno već dulje i globalno na djelu, a moglo bi se reći da i drugdje ukazuje na postupno iskorjenjivanje kulture iz lokalnih matrica. Isto tako je jasno da splitska scena tradicionalno obiluje festivalima. No, u slučaju ovoga o kojem je riječ prvi put se posve jasno pokazuje kolika je, u svakom smislu, odvojenost lokalne scene od događaja u kojima ni estetski ni produkcijski ne sudjeluje nego joj se oni u doslovnom smislu riječi samo prikazuju.

Split samo kao scenografija

Svi su raniji splitski festivali, uz iznimku kratkotrajnog i ubrzo upokojenog jazz festivala, bili temeljeni na potencijalu lokalnih kulturnih ustanova i u dijalogu s njihovim većim ili manjim mogućnostima aktivne proizvodnje kulture. Festival mediteranskog filma u takvom je kontekstu novum utoliko što donosi prethodno neprakticirani produkcijski model: skupina “slobodno-plutajućih” mladih ljudi zainteresiranih prvenstveno za organizaciju događaja, a ne njegov estetski ili kulturni sadržaj, izvana donosi gotov “paket” atrakcija, u rasponu od filmova prikazivanih na svjetskim festivalima do svakovečernjih tematskih partyja.

Nakon pet dana, cirkus odlazi dalje i neće ga biti do istog vremena dogodine: grad u kojem se održava shvaćen je poput (nešto većeg) Motovuna, sredine koja je za organizirani događaj potencijalno dobra scenografija. Dodatna je povoljnost što svojim geografskim položajem uz to omogućuje organizaciju nečega što u svom naslovu ima ključnu riječ “mediteranski”, čime se postiže razlikovnost u odnosu na druge smotre i opravdava vlastito postojanje. Lokalna sredina angažirana je do razine sudjelovanja u sponzorstvu i uloge mladih ljudi kao volontera/ki u produkcijski manje zahtjevnim aspektima proizvodnje događaja.

Nije riječ o nečemu što je danas neuobičajeno, niti samo po sebi loše. Međutim, u splitskom kontekstu i s obzirom na to da je riječ o filmu, sve dosad izrečeno bolan je indikator urušavanja mogućnosti za koje se još donedavno činilo da postoje. Split je, kao što je poznato, već više od desetljeća sjedište znatno relevantnije i poznatije filmske smotre održavane pod nazivom Međunarodni festival novog filma i videa, ili u novije vrijeme jednostavno: Split Film Festival.

Za razliku od Festivala mediteranskog filma, taj je estetski neizmjerno ambiciozniji festival svoj profil gradio na potencijalu lokalne scene, i to ne samo na reputaciji i estetskim pretpostavkama autora glasovite filmske škole vezane uz Kino-klub Split nego i širenjem na područje digitalnih interaktivnih medija te aktivnom uključivanju lokalne umjetničke i obrazovne scene. Grad je, u toj koncepciji, čak i u fizičkom smislu bio mjesto dijaloga s filmašima, a ne tek prazna pozornica za prikazivanje nečega što, bez lokalnog angažmana, na pladnju stiže izdaleka.

Na žalost, Split Film Festival, koji je na rečenim pretpostavkama ubrzo nakon osnivanja zapažen u međunarodnim festivalskim organizacijama, do danas nije u produkcijskom smislu osigurao profesionalnost minimalno potrebnu za održavanje vlastitih estetskih pretenzija. Dodatno okrhnut lokalnim animozitetima i isključivostima, ušao je u silaznu putanju, koju će pojava novog festivala, organiziranog na drukčijim načelima, zacijelo produbiti, makar u smislu dijeljenja ionako mršavih proračunskih sredstava namijenjenih kulturi.

Novonastalu konstelaciju, koja uključuje oba festivala, vjerojatno je najlakše opisati naizgled usputnim pojedinostima: na starijem, ambicioznijem i filmski uglednijem, ponekad je teško shvatiti koji se film kada prikazuje, a na novom, revijalnijem, doživjet će da najavljivačica, uz uobičajenu dozu konzumerističkog hedonizma (“uživajte u filmu! “) crno-bijeli film u jarmuschevskoj estetici najavi kao “film noir”.

Stereotipi o Mediteranu

Pojavu novog pristupa sredini koju donosi produkcijski model Festivala mediteranskog filma moguće je dijagnosticirati i kroz način na koji su malobrojnoj publici u kinu Zlatna vrata najavljivani filmovi popratnog programa pod nazivom Mediteran: politike filmskih slika. Ovaj dio festivala, u kojemu su prikazana povijesna ostvarenja, filmofilima je bio daleko najzanimljiviji, iako složen bez vidljivog kriterija.

Jedan od uvrštenih filmova bio je, međutim, i Sve ili ništa Ivana Martinca iz 1968. Kraj jednog modela pristupa filmu i lokalnoj sceni očito indicira podatak da je selektorica programa s izrazito pedagoškim tonom protumačila “što je autor htio reći” publici u kojoj je najmanje trećina nazočnih godinama uživo slušala Martinčeve komentare na prikazivane filmove upravo u dvorani u kojoj je projekcija održana.

Nije pritom nipošto riječ o slučajnosti, nego o novom načinu pristupa sredini: u budućnosti će u opustošenu splitsku kulturu očito uvoziti ne samo produkcijski modeli nego i mjesta identifikacije. Ovom prigodom to je egida, ili marketinškim žargonom, novi “label” sredine: oznaka “mediteranskog” filma. Dok su ranije preokupacije splitskih autora, kao i filmskih smotri, u formalnom i estetskom smislu bile usredotočene na izražajna sredstva filma, a “mediteranska” komponenta eventualno bila uočljiva u svijetu odnosa prikazanih na tematskoj razini, novi festival svoj kredo izvodi iz apstraktne i u osnovi s filmom nepovezane geografske odrednice, danas ispunjene pretežno negativnim stereotipima.

Ovi stereotipi kreću se u rasponu od ekonomske zaostalosti do intelektualne nerelevantosti, a koliko ponekad imaju osnova u realnosti nažalost dobro pokazuje očita nemoć većine pozvanih predstavnika splitske intelektualne scene da na dva okrugla stola artikuliraju vlastitu poziciju spram odrednice “mediteranskog filma” kojom ih je podario organizator. Iznimka su u ovom pogledu bila izlaganja Inge Tomić-Koludrović, nekad članice utemeljiteljice splitske kinoteke a danas profesorice sociologije na Sveučilištu u Zadru. Ona je u svojim istupima, iz perspektive najnovijih socioloških i kulturoloških teorija, uz neprestane reference na filmske predloške, ocrtala sve probleme koji na Mediteranu proizlaze iz realnosti koja izražava trendove aktualne “tekuće modernosti”, a pokušava se objasniti repertoarom pojmova koji potječu iz memorije “čvrste modernosti”.

Geografija i imaginacija

S replikama Tomić-Koludrović u dijalogu su, svatko iz svog područja djelovanja (filmska kritika i vanjska politika) bili novinari EPH Jurica Pavičić i Inoslav Bešker. Predstavnici nedavno utemeljenog splitskog Filozofskog fakulteta, kao svoj su prilog izlaganjima odabrali teme daleko od problematike hibridnih identiteta, postkolonijalnih pristupa i promjena nastalih novim migracijskim tokovima. Joško Božanić još jednom je konstatirao da u hrvatskim rječnicima nema izraza vezanih uz more i kulturu mora, iako su Hrvati jedini slavenski narod oplemenjen Mediteranom. Slobodan P. Novak ustvrdio je da Mediteran ne postoji više kao mjesto, nego kao “naša sudbina”, a Mislav Kukoč najavio simpozij o mediteranskim korijenima filozofije i Split pozicionirao kao buduće “središte hrvatskog Mediterana”.

Potonjega nitko na okruglom stolu nije upitao na čemu se temelji takva projekcija, no očito se ona po njemu temelji isključivo na podatku da je Split najveći grad u području Hrvatske za koje se tehnički može reći da je na Mediteranu.

Odgovarajući na tvrdnju da je novi Brešanov film, ako je već o takvim kodovima riječ, “balkanski”, a ne “mediteranski”, Kukoč je naime ustvrdio da u sličnim prigodama ne treba raspravljati o onome što bismo skraćeno mogli nazvati “svijetom života” prikazanim na filmu, nego jednostavno temeljem pripadnosti “zemlji, naciji u kojoj je taj autor”.

O tome gdje danas pripada Split i kakve su mu šanse da temeljem filozofskih simpozija i filmskih festivala poput upravo održanog postane središte bilo čega, na okruglim se stolovima nije raspravljalo. No, festivalu svakako u zasluge treba pripisati podatak da je otvorio prostor za takve rasprave, koje bi u budućnosti trebale postati podlogom artikulacije nove gradske kulturne politike.