53. međunarodni filmski festival u Solunu (2.-11.11.2012.)
Unatoč ekonomskoj krizi koja već duže vrijeme trese Grčku, najvažniji i najbolji filmski festival u toj zemlji korektno je odradio svoje pedeset i treće izdanje. Star gotovo kao i naš pulski, započeo je također kao smotra godišnje nacionalne produkcije, a tek relativno nedavno dobio je međunarodni karakter. Uz vrlo kvalitetnu organizaciju i brojne filmove s raznih kontinenata, ove je godine napravljen i poseban tribute trojici velikih filmaša: prikazana je cjelovita retrospektiva Akija Kaurismäkija i Cristiana Mungiua, uz hommage priređen Theu Angelopoulosu koji je godinama bio “pretplaćen“ na glavne nagrade u Cannesu i Veneciji. Kvalitetnih filmova u retrospektivama i popratnim programima nije nedostajalo, ali je posve druga priča kad je riječ o međunarodnoj i domaćoj konkurenciji (žiri filmske kritike FIPRESCI u kojem sam bio član dodjeljuje nagrade u obje kategorije). Od petnaest filmova u internacionalnoj i trinaest u nacionalnoj selekciji bilo je tek nekoliko ostvarenja koja vas nakon gledanja uspijevaju emocionalno i intelektualno potaknuti, a sveukupno se mogu izdvojiti tri odlična ostvarenja (stav koji uvelike dijeli i kritičarski i glavni žiri festivala). Tri od dvadeset i osam filmova – ostaje stvar interpretacije je li to solidan ili loš omjer, ali treba imati na umu nekoliko činjenica: prvo, raznolikost je bila tolika (od američke hipster drame do ruskog egzistencijalnog horora, od afričke duhovite, ali gorke i socijalno angažirane komedije do južnoameričkog magijskog realizma) da je nemoguće pronaći zajedničku crtu kojom bi se filmovi mogli usporediti. Drugo, zbog znatnih kresanja produkcijskih sredstava, grčka kinematografija ove godine nije proizvela nijedan kvalitetan, ili barem solidan film; dakako, nije sve u novcu pa je to ujedno i odraz kreativne krize (broj dugometražnih filmova nije veći od godišnje hrvatske produkcije, ali Grčka ipak ima ipak dva i pol puta više stanovnika). Ukratko, jedina riječ kojom bi se opisalo trenutno stanje nacionalne kinematografije jest kaos, a vrlo dobar solunski festival pritom je iznimka.
Složeni kontekst i duboki procjepi Prije ekstenzivnijeg osvrta na tri gore spomenuta ostvarenja koja su se istakla kako estetskom inovativnošću i sjajnom režijom, tako i originalnim scenarijem i solidnim glumcima, evo nekoliko kratkih socio-ekonomskih crtica nužnih da bi se bolje shvatilo kontekst: slika je naime prilično složena, a ne crno-bijela. Pobjednički film u nacionalnoj konkurenciji konfuzna je i teško prepričljiva, hektična drama Dječak koji jede hranu za ptice (To Agori Troi To Fagito Tou Pouliou, red. Ektoras Ligizos), neobična i na trenutke mučna metafora o trenutnoj situaciji u zemlji, ali bez ikakvih izravnih naznaka krize i društvene angažiranosti. Naime, redatelj gradi priču na temeljima groteske, izostanka koherentne naracije i smisla u cjelini (teško je prepričati o čemu film zapravo govori), no neurotičnost i osebujnost glavnog junaka jasna su aluzija na stanje posvemašnjeg kaosa u Grčkoj (posve je drukčija, narativno konvencionalna, ali vrlo svježa, aktualna i dinamično režirana francuska drama s elementima komedije Kapital (Le Capital) kultnog grčkog filmaša Coste Gavrasa, koji je i osobno prisustvovao projekciji). Između mladog Ligizosa i veterana grčke kinematografije (iako zapravo već desetljećima živi i radi u Francuskoj) neobično je dubok i drastičan procjep. Prebacimo li stvari na svakidašnju razinu, kontrasti su posvuda prisutni: ulicama Soluna redovito prolaze demonstranti, ali stotine kafića i otmjenih restorana uz kilometarski lungomare navečer su toliko krcati da je pravo umijeće naći slobodan stol. Dok se žurite na ranojutarnje press projekcije, gradom prolazi omladina koja se tek tada vraća iz noćnog provoda. Posve je normalno da na ulazu u neka kina stoje policajci ili civilni stražari, ali za razliku od zagrebačkih ulica, ovdje nitko ne kopa po kontejnerima u potrazi za hranom. Završnu svečanost dodjele nagrada prekinula je skupina studenata koji su, popevši se na binu i glasno uzvikujući parole, tražili da vlada ukine mjere štednje i zaustavi privatizaciju visokog obrazovanja. Istodobno, vozni park grada mnogo je bolji i skuplji od zagrebačkog, baš kao što su viša i primanja radnika i umirovljenika, mjerama štednje unatoč. Sve su to paradoksi koje je nemoguće ne uočiti, a uvelike su utjecali na dojmove posjetitelja festivala, no isto tako i na prosudbu nacionalne produkcije.
Odlična trojka u moru prosjeka Kad je o međunarodnoj konkurenciji riječ, prvu nagradu kritike, ali i glavnog žirija, zasluženo je osvojila izvrsna danska drama s elementima trilera Otmica (Kapringen, red. Tobias Lindholm). U filmu je na vrlo realističan i psihološki sofisticiran način prikazana otmica danskog broda u Indijskom oceanu. Postoje dvije paralelne radnje: jedna se odvija u staklenom i skupom zdanju trgovačke kompanije u Danskoj, a druga na samom brodu gdje je u klaustrofobičnoj atmosferi šesteročlana posada prisiljena mjesecima živjeti sa svojim otmičarima, somalijskim gusarima. Kompanija odbija platiti traženi iznos i cijeli film zapravo je emotivno vrlo nabijena i suptilno režirana drama cjenkanja u kojoj pratimo mučan proces pregovaranja između kompanije koja ne pristaje na ucjene i otmičara koji prijete likvidacijom posade ukoliko ne dobiju novac. Lindholm suvereno vlada pričom, nimalo ne upadajući u zamku patetike ili jednostrane osude (pregovarači u skupim odijelima nisu bezdušni kapitalisti, kao što ni pirati nisu prikazani kao tipični “orijentalni“ koljači), a u tom kontekstu značajnu ulogu imaju dva glavna lika: menadžer kompanije i kuhar na brodu, čija je gluma doista izvrsna. Suptilnom gradacijom sekvenci i poigravanjem s mizanscenom, redatelj uspijeva pregovarački ured portretirati jednako klaustrofobičnim i tjeskobnim kao i atmosferu na brodu. Svršetak je neočekivano sretan s tragičnim završetkom u zadnjem trenutku, a da ne pokvarimo iznenađenje, film bi svakako trebalo pogledati.
Drugo ostvarenje posvema je oprečno Lindholmovoj drami: Sjeveroistok (Sudoeste), brazilskog redatelja Eduarda Nunesa čista je vizualna poezija, neka vrsta “tropskog Tarkovskog“ ili Belle Tarra “s malo sunčanijim i živopisnijim eksterijerima“, kako je to netko ispravno zapazio. Nunesova dvosatna crno-bijela drama esencija je filmskog “magijskog realizma“: priča je smještena u brazilsku provinciju, udaljeno pitoreskno selo gdje pratimo zgode djevojke čiji se život odvija u jednom jedinom danu. Za likove oko nje, to je dan poput svih drugih, no ona nakon napuštanja oniričke drvene kolibe smještene na stupovima na sredini jezera (sjajno snimljen kao “čardak ni na nebu ni na zemlji“) u kojoj je živjela s neobičnom ženom kojoj pridaju vještičje karakteristike, rapidno odrasta, kao da se nalazi u nekoj vrsti prostorno-vremenskog procjepa. Film započinje smrću djevojke pri porodu, nakon čega vještica odnosi dijete u kolibu pri čemu se miješaju stvarnost i fikcija: ne znamo je li to ista djevojka koja će kasnije izgubiti identitet i kakva je stvarna veza nestale djevojke s umrlom ženom. Redatelju i nije toliko stalo do jednoznačnih odgovora koliko do stvaranja magične atmosfere sporim ritmom, odmjerenim i dugim vožnjama kamere, cikličkom strukturom priče, ozračjem bezvremenosti, ali također i neobičnim tehničkim rješenjima (film je snimljen u formatu “bookmarkera“ 3,66:1, dakle šire od standardnog Cinemascopa, što Nunesu omogućava vizualno fascinantne eksterijere i dojam koji će se sigurno izgubiti na DVD izdanju, a pogotovo na TV ekranu). Sjeveroistok je u osnovi poetsko istraživanje magije samoga života koje se oslanja na neobičnu priču, ali ponajprije na besprijekornu, gotovo “produhovljenu“ fotografiju i stoga po izričaju stoji uz bok već spomenutim mađarskim i ruskim redateljima.
Za razliku od snolikog brazilskog filma, rusko ostvarenje Život (Zhit) redatelja mlađe generacije Vasilija Sigareva brutalno je realistična drama koja svoj nadnaravni segment ne postiže na vizualnom, nego na sižejnom planu. Umjesto poetskog nadrealizma, ovdje je na djelu poetski neorealizam s elementima trilera i horora. Pratimo tri odvojene (ali u nekim sekvencama i spojene) priče, svojevrsne “kriške života“ u maniri “kratkih rezova“: u prvoj priči prikazan je mladi zaljubljeni par koji putuje na vjenčanje u provinciju, ali na povratku mladić biva brutalno pretučen u vlaku i umire u bolnici. Druga priča portretira disfunkcionalnu obitelj u kojoj dječak strpljivo čeka povratak svog stvarnog oca, ne znajući da je on u međuvremenu počinio samoubojstvo. Treća je priča bizarna i možda najintrigantnija: fokusirana je na ženu koja je izgubila svoje dvije kćeri blizanke: ne mogavši se pomiriti s tim gubitkom, gubi razum, izvlači ih iz groba i mrtva tijela smješta u kuću, uvjerena kako su djevojčice još uvijek žive. Sigarev nam kroz ove tri priče ne govori samo o traumi smrti, nego ponajprije o suočavanju s gubitkom i nemogućnošću prebolijevanja. Svi likovi razgovaraju s pokojnicima kao da su oni tu, među njima, kao da se strašne stvari nisu desile. Gubitak voljene osobe koja time postaje psihoanalitički “ne-mrtvi“ ostatak kojeg se nemoguće riješiti, a nemoguće ga je i preboljeti, vrlo je snažno i tjeskobno dočarano odličnom režijom i glumom, nadrealnim sekvencama i miješanjem sna i jave. Baš kao i Nunes, i Sigarev se bavi “traumom“ života, no na sasvim drukčijim poetskim osnovama, također uspješno izbjegavajući pad u patetiku. Naposljetku, iako je u cijelosti fokusiran na pitanje smrti, film se zove Život, a upravo je ljudska sposobnost preživljavanja nakon osobne tragedije ono najsnažnije u nama. Nagon života jači je od nagona smrti, a redatelj nas u svojoj nadrealnoj meditaciji o prolaznosti uspijeva uvjeriti da, iako je gubitak možda nemoguće preboljeti, strast koja nas održava na životu i dalje pobjeđuje odlazak na onu stranu kojom vlada tišina i muk.