U ritmu turbo-kapitalizma

Nakon istraživačkog boravka u Budimpešti, voditeljica galerije ŠKUC u Ljubljani Alenka Gregorič osmislila je koncepciju pod nazivom Points of view. Koncepcija je nastajala spontano, bez neke unaprijed zacrtane teze. Naziv Points of view kustosica tumači i vlastitim pogledom na stvarnost koji se generacijski i kontekstualno poklapa s postavkama šestorice umjetnika čije radove odabire za izložbu. Budući da i sama pripada zemlji koja je nedavno ušla u Europsku uniju, pozornost skreće na predrasude o egzotičnim različitostima na koje su posljednjih godina ukazivali ugledni kustosi. U odabir je krenula upravo s protutezom o stereotipima u pogledu na zemlje koje se napustivši socijalističke modele prilagođavaju kapitalističkim manirama. Izložba je motivirana činjenicom da nam kapitalizam više nije samo pred vratima, nego je već odavno postao neprimjetnim žrvnjem svakodnevice. U popratnom tekstu Alenka Gregorič govori o vječitoj ljudskoj nezasitnosti, univerzalnoj ljudskoj želji za posjedovanjem koja proizvodi neprestanu utrku s nikad zadovoljavajućim ciljevima, koji se uvijek iznova i iznova pomiču. Ono što afirmira svojim izborom neka je vrsta prešutnog optimizma, odnosno vedrina preživljavanja u kojoj nema mjesta patetičnim lamentacijama.

Umjetnost pakira stvarnost

Videorad Kisspála Szabolcsija odabire kao svojevrsnu metaforičku okosnicu, kojom namjerno izbjegava danas sve ekploatiraniji dokumentaristički pristup grubog zasijecanja u tkivo stvarnosti. Video prikazuje ptice na pozadini nebeskog plavetnila. Njihov let je ograničen rubom kadra. Svaki put kad dospiju do ruba, ptice lete iznova u drugom smjeru nikad ne uspjevši preletjeti okvir slike. Razlog zašto odabire baš taj rad kao vizualnu okosnicu predstavljanja mađarske scene, Alenka Gregorič objašnjava paralelnom situacijom u drugim zemljama tzv. istočne Europe. Oni koji su je pomno promatrali posljednjih godina uvijek su bili u potrazi za različitostima, uglavnom se ne pitajući kako umjetnici sami doživljavaju življenu svakodnevicu. Pitanje “Tko smo zapravo? I kako se osjećamo?” nastoji tako aterirati na jednostavne, najvećim dijelom poetske i intuitivne odgovore, kakve, među ostalim, daje i opisani rad. Prizvani kontekst su brojna ograničenja i nemogućnosti, ali ne i očekivani osjećaj traumatičnog ili tragičnog. Svi radovi na svoj način govore sličnim jezikom o činjeničnom stanju: “Socijalizam je odavna mrtav, jer smo to izabrali, jer smo htjeli bolje i za to smo se borili, a sada imamo ono što imamo i s tim se, htjeli to ili ne, moramo dalje nositi” (iz razgovora s Alenkom Gregorič).

Umjetnički credo jedne od poznatijih umjetnica mlađe generacije Emese Benczúr uzmicanje je krutim polaritetima, vjera u ambivalenciju stvari i identiteta u koje se upisuju različiti kulturalni konglomerati ljudske povijesti i individualna iskustva života. Povjesničarka umjetnosti Edit Andras opisala je njezinu umjetnost kao proces samoosvještavanja, autoterapije i autokonstrukcije koji se događa istodobno. Polazišna točka uvijek je utemeljena u jeziku i komunikaciji. Emese Benczúr svoje radove gradi jezikom svakodnevice, koji će podjednako osoban i univerzalan uvijek polučiti kontemplativan učinak. Na Venecijanskom bijenalu 1999. izložila je uske tekstilne trake, poput onih koje se koriste za porubljivanje, na koje je stotine puta izvezla isti tekst: “Dan za danom mislim na budućnost”. Na ružičastoj svili koncem ispisuje: “Pokušati vidjeti svijet u ružičastom, ni na koji način nije jednostavno”. U koncepciji Points of View Emese Benczúr predstavila se golemim natpisom upisanim u mekani najlon s mjehurićima kakav se koristi za pakiranje lomljivih predmeta: “Never close enough to things” – “Nikad dovoljno blizu stvarima”. Tom jednostavnom porukom priziva sumnju i pitanje: može li umjetnost uistinu na pravi način prenijeti stvarnost ili stvarnost samo pakira i izolira je. No, istu rečenicu moguće je interpretirati i kao univerzalni osjećaj od kojega uslijed dromosferskog onečišćenja, kako je Virillio nazvao poremećaj uslijed brzine protjecanja informacija i zarobljenosti virtualnim tehnološkim slikama, danas vjerojatno pati većina čovječanstva.

Brecht za današnje beskućnike

Novi naziv Big Hope, pod kojim već desetak godina zajednički djeluju mađarski i škotski umjetnik Miklos Erhardt i Dominic Hislop, sam po sebi već zvuči pomalo ironično. Njihovi radovi redovito predstavljaju zahtjevne sociološke ekspertize, koje nastaju kao rezultat predanog i često dugotrajnog druženja s marginaliziranim skupinama. Nakon projekta Inside Out posvećenog perspektivi beskućnika kojim 1998. na sebe svraćaju pozornost poznatih kustosa, ponovo se vraćaju sličnoj temi. Ovaj put umjetnici u svoju radionicu pozivaju novonastale biznismene kojima prikazuju prvu filmsku verziju Brechtove Opere za tri groša, ponavljajući pojedine upečatljive scene, tražeći njihove komentare. Iste situacije iz filma nakon toga prikazuju skupini prosjaka i beskućnika, bilježeći također i njihove reakcije. Izjave dviju društvenih krajnosti s vrha i ruba društvene ljestvice sučeljene na podlozi Pabstove ekranizacije Brechta u njihovu Threepenny videu, govore o obostranom manjku u kojem bogati nemaju budućnost, tj. boje je se jer imaju previše sadašnjosti, a siromašni nemaju, ne razmišljaju o budućnosti, jer imaju premalo sadašnjosti. Ta se teza potvrđuje kao univerzalna; vrijedit će podjednako za grubi princip kapitalizma iz Brechtova vremena kao i danas. Ono što pogađa u ovoj ekspertizi krajnosti povezano je s naglim mijenama koje su se uistinu dogodile u mađarskoj svakodnevici, kada su se gotovo preko noći pojavili “novi bogati” i recipročno tome nerješivi problem s beskućnicima i prosjacima.

Za razliku od ovog, ostali radovi svakodnevicu stilski tretiraju u duhu postprodukcije, kako ju je teoretski definirao Nicolas Burriaud u istoimenoj knjizi. Prisvajanje svakodnevice u doba postprodukcije ne provodi se kao ready made metoda u primjerice pop-kulturi prošlog stoljeća nego kao kaotični organizam koji dolazi iz audiovizualnog vokabulara medija, montaže i specijalnih efekata. U tom ključu nastaje rad Zsolta Keseruea u kojem su na jednoj televiziji autentični kadrovi aktualne južnoameričke tv-sapunice iz koje umjetnik izrezuje sve postojeće dijaloge, pa je gledatelj nužno usredotočen na prenaglašeno glumljene emotivne reakcije glumaca. Na drugom tv-u na programu su sekvence informativnih emisija iz kojih su pak montažom odstranjeni svi odgovori, pa se između propagandnih poruka unedogled nižu samo pitanja televizijskih reportera. Zatupljujući dojam te kućne instalacije potenciraju i različite plastične posude uokolo kakve se obično koriste za spremanje hrane u duboko zamrzavanje ili kante za pranje poda transformirane u predmete nalik sobnim lampama. U tim familijarnim objektima radoznali će posjetitelj, ako u njih zaviri, pronaći utisnute deprimantne fotografije koje sivilom urbane arhitekture emaniraju osjećaj tjeskobne osamljenosti. Plastični ambalažni otpad sitnih dimenzija, poput poklopaca žileta za jednokratnu uporabu, poslužit će kao inspirativni materijal i umjetniku Ádámu Kokeschu, koji ga rabi za kreiranje optimističnih maketa arhitekture nekog boljeg izmaštanog svijeta.

Kako preživjeti kapitalizam, i još se smijati

Slike s putovanja u videu Pál Szacsve zasićene su pogledima na urbani reklamni trash, ali i doslovno, goleme količine nedefiniranog otpada, čemu umjetnik sučeljava sliku mrava koji se izbezumljeno kreće po slovima neke ogromne knjige čiji smisao ne možemo dokučiti. Dokumentarni video performans kojeg Czaba Uglar izvodi sa skupinom svojih prijatelja nastaje kao parodija aktualnih tema – terora i fundamentalizma. Csaba i njegovo društvo odjeveni su u odjeću koja aludira na sekte Dalekog istoka, no s naglašenim militarističkim detaljima. Zabilježena su njihova ritualna okupljanja, duhovni razgovori, promenade gradom u duhu Krishninih sljedbenika koje obavljaju s podjednakim ekstatičkim žarom kao i posvećene terorističke aktivnosti.

Usprkos užasima koji se svakodnevno događaju, u odabranim radovima mađarskih umjetnika nema mjesta tragičnim osjećajima. Rad koji govori o fundamentalizmu i teroru uistinu je komičan. Rad koji govori o teretu ograničenja i prepreka je poetičan. Terry Eagalton tragediju je protumačio kao robovanje krutom superegu; “Ona je rob okrutnosti zahtjevnih ideala koji nam se svete kada ne živimo prema njima. U tragediji je riječ o izvlačenju pobjede iz poraza a u komediji o pobjedi poraza, naime, o tome kako naše zajedničke slabosti i njihovo prihvaćanje smanjuju našu ranjivost”. Ne gajeći prevelike iluzije i nedohvatne ideale, nova generacija umjetnika očito se radije priklanja komičnoj interpretaciji zbilje, s kritičkom distancom, no bez patetike tragičnog osjećanja grubosti i nesavršenost stvarnosti. Izložbu u cjelini čitamo kao koherentan, dogmama neopterećen generacijski pogled na vrijeme koje, kako naglašava kustosica, uvijek ima svoje slijepe protagoniste, ali i samozatajnu manjinu budnih promatrača. Sada ne više tranzicijskog postsocijalističkog previranja nego ushuktalih ritmova turbo-kapitalizma.