U sjeni kultra

Kult ličnosti nije dobra stvar čak niti kad za njega i postoji nekakvo pokriće. No, u sredini koja je uvijek lakše stvarala lidere nego samosvjesne pojedince, takve su stvari, nažalost, posve uobičajena pojava. Ona pritom nije ograničena samo na onu najočitiju, političku sferu, nego se proteže i na druge segmente društva, pa i na onaj kulturni. Školski je primjer Igor Lešnik. Ovaj udaraljkaš, dugogodišnji član Simfonijskog orkestra HRT-a i voditelj studija udaraljki na Muzičkoj akademiji tijekom niza godina nametnuo se kao alfa i omega perkusionizma u Hrvatskoj. On, da ne bude zabune, jest odličan glazbenik, organizator i pedagog, i nema sumnje da je na svim tim područjima zadužio našu sredinu. Istovremeno je, međutim, oko sebe stvorio kult ličnosti, koji, između ostalog, podrazumijeva da se u ovoj zemlji na području udaraljkaške glazbe mimo njegove kontrole gotovo ništa ne može napraviti.

Meštar ceremonije

Ono nad čim ima kontrolu najčešće jest kvalitetno, uključujući i Međunarodni udaraljkaški tjedan u Bjelovaru, čije je šesto izdanje zaključeno svojevrsnim best of koncertom u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu. Okupila su se tako na jednom mjestu četiri odlična udaraljkaška ansambla – hrvatski Bing Bang, brazilski Grupu, belgijski Mol Percussion Orchestra i španjolski Perku-Va, kojima treba pridodati i dvojicu jednako vrsnih solista – Amerikanca Arthura Lipnera i mladog Slovenca Vida Jamnika. Ipak, činilo se da su svi oni podređeni kultu jednog, jedinog i jedinstvenog Igora Lešnika. Naravno, upravo je on bio meštar ceremonije, sa smislom za samopromociju kakvog se čak i kod nas rijetko viđa. Teoretski gledano, do riječi su došli i predstavnici pojedinih ansambala, ali čak ni oni nisu mogli odoljeti da u svoja kratka izlaganja ne ubace i obvezatne hvale na Lešnikov račun.

Glazbeni dio koncerta uglavnom nije sporan, zanemarimo li “sitnicu” da nije bilo otisnutog programa, nego su pojedine skladbe najavljivali sâmi izvođači. A od toga i nije bilo osobite koristi, kako zbog često nerazgovijetnog izgovora, tako i zbog činjenice da je bila odreda riječ o djelima autora posve nepoznatih izvan usko specijaliziranih udaraljkaških krugova. Među izvedenim skladbama bila je zamjetna drastična razlika u kvaliteti između većinom inovativnih djela za nemelodijske instrumente i više-manje nemaštovitih radova koji uključuju klavijaturna glazbala.

No business

Sve bi to bilo i dalje u okvirima posve uobičajenima za ovakav tip koncerata, da se nije pojavio urnebesno zabavan sastav Perku-Va, koji se bavi onime što se, u nedostatku boljeg pojma, naziva instrumentalnim teatrom. Pritom se pokazalo da se zanimljiva i duhovita glazba može stvoriti čak i bez tradicionalnih instrumenata, pomoću samo pet najobičnijih lepeza.

I taman kad se činilo da će se čitav koncert uspjeti donekle izvući iz sjene Lešnikovog kulta, za sâm je konac ostavljen nastup njegovog sastava Bing Bang, koji se pojavio u majicama s natpisima Love Playing Lešnik. Ansambl je izveo njegovu skladbu No business, čime ponovno dolazimo do temeljnog problema. Jer, Lešnik, koliko god dobar glazbenik bio, nije osobito dobar skladatelj, pa njegov uradak nisu uspjela izbaviti niti improvizirana sola Arthura Lipnera i Vida Jamnika. U središtu pozornosti ionako je bio sâm Lešnik, koji je uporno pokušavao izvoditi nešto što je trebalo nalikovati “repanju”, a gomila instrumenata i glazbenika pritom su funkcionirali tek kao vizualna i zvučna kulisa. U tom smislu, glede sadržaja, ali i izvedbe, njegovu bi skladbu možda najbolje bilo promptno preimenovati u nešto tipa Let’s All Pretend We’re Having Great Fun.