U skloništu ratne proze

Prošlost je ono što ne prolazi. Ovu sablasnu rečenicu izgovorio je Ivo Andrić šećući s Ljubom Jandrićem. Bili su to patrljci naroda, rasprhnuto iverje, krhotine i to oštrih rubova, koje se čak ni za tisuću godina nisu izgladile, i te se krhotine sve do danas nisu uspjele stopiti u jedinstven narod. Ovu je pak rečenicu napisao Bela Hamvas. Možda je već monotono historiju naših i okolnih prostora objašnjavati činjenicom crvljivosti i razvratnosti životnog poretka koji ovdje vlada oduvijek: za Mladena Dolara Balkan je paradoks jer je najbalkanskija od svih država Grčka, a ona je kolijevka zapadne civilizacije.

Prošli rat iznjedrio je nekoliko pisaca od kojih je najdojmljiviji vjerojatno bio Josip Mlakić. Njegova ratna proza imala je hemingvejevski štih, on piše šturo i čuva se detaljiziranja. Aleksandra Kardum romanom Spavaš li? ratnom pismu dodaje valjda sve čega u žanrovski profiliranom tekstu obično ima samo miligramski; njena proza nastoji prikazati takozvani cijeli život. A osobito one njegove dijelove koji su odgriženi. Vidljivost nevidljivog kod nje nema ni puku neurotsku dimenziju – u smislu da bi se ovdje radilo o popisivanju ratnih i poratnih trauma – niti je Kardumica svoje likove okrenula metafizičkim slojevima probajući im tako ponuditi sklonište od gruba života. Vidljivo i nevidljivo nisu suprotstavljeni nego je nevidljivo suzvučna enklitika koja postoji kao dio poetički uharmoniziranoga svijeta. Njezin roman bavi se onim što nam se događa kada se krećemo u neistraženom smjeru, ona je pisac koji dobro zna da svaki utabani put vodi ravno u politiku.

Tri lika, tri priče, tri vremena – u Bosni

Tri noseća lika, tri sloja priče, tri vremena, 1945., 1993., 1997., mjesto radnje Bosna. Stranac koji je za rata radio kao mirovnjak doživi saobraćajku i smješten je u lokalnu bolnicu. Njegova je žena Bosanka, puno je mlađa od njega. Budući da se radi o osobi koja je igrala određenu ulogu u nedavnim događajima na ovim prostorima, osoblje bolnice na čelu s liječnikom ga prepoznaje. Liječnik spočetka prema njemu pokazuje otvoreni animozitet. Razradu motiva koji su mirovnjaka nagnali da dođe u zaraćeno područje Kardumica daje kroz razgovore koje on vodi s liječnikom. Tijekom jednog od njih on zapadnjački način života definira kao umjetni, falsificirani, a ovdje je došao da bi ponovo zahvatio iz vjedra života. Zapad je u potrazi za autentičnošću prevalio dug put, Indiju je zamijenio puno bliži Istok, ali je na mjesto meditacije došao pogled usmjeren na stradanje. Upravo zbog ove kalkulacije liječniku sve u vezi s njim ide na nerve, čak i više od toga: on mu se gadi. Kako se roman razvija, njihov odnos se preokreće i oni na kraju zapadaju u intimnije razgovore. Doznajemo da je liječnikova višegodišnja djevojka već dulje negdje u inozemstvu, što daje zanimljivu paralelu s mirovnjakovim dolaskom u Bosnu. Život je, po starom dobrom običaju, uvijek negdje drugdje.

Dok živimo tuđe živote...

Rukopis Aleksandre Kardum iznimno je poetičan, a ako je za vjerovati Mariji Todorovoj, po kojoj je duh Balkana nastao iz duha psovke, te ako imate na umu da ste kao čitatelj (a ako hoćete, i kao potencijalni svakodnevni senzibilizirani promatrač koji to čini za vlastiti račun) u romanu Spavaš li? izvrgnuti scenama kojima ne manjka grubosti, Kardumičin je sfumato kontrapunktiran opscenošću zbilje koju prikazuje. No nije samo rat ono strašno što nam se događa, identični su po dubini užasi koji čine konstituitivni dio naše svakodnevice – i iz kojih bi dobronamjerni humanist izvukao zaključke da je izgrađene ljude teško uvući u rat (ili besmislen rad) – svi njezini likovi tragaju za vlastitim postojanjem “koje su izgubili živeći tuđe živote”. Da živimo u civilizaciji izokrenutih vrijednosti, gdje nam drugi čuvaju djecu i šetaju pse. S time u vezi zgodno je sjetiti se knjige Isabel Fonseca Sahranite me uspravno, posvećene Ciganima: kada im je spočitnuto da posve malu djecu vuku sa sobom tijekom svojih prošnji, ove su bistre žene odgovorile da u tom dobu nije za dijete dobro da se odvaja od majke, da ne shvaćaju kako mi možemo svoju djecu ostavljati nepoznatim ljudima, i da, osim toga, dijete treba što prije upoznati život. Što prije ga zagristi, možda bi rekli junaci Aleksandre Kardum. Ove kriške života koje nedostaju tijekom razvijanja fabule pretvaraju se u kriške života koje zapinju u grlu. Defekti su počinjeni odavno i bez temeljnije obnove teško se nadati ikakvome dobru. Analiza povijesnog užasa (sa slalomima vremena koji se na kraju stapaju) u Spavaš li? literarno je s nekoliko kapljica horora – rijetko kada u domaćoj književnosti ovako vješto uporabljena – ukomponirana povratno u individualne sudbine. Sjene ovdje hode oko protagonista, ali kao priča u priči, a ne svoja vlastita priča – naracija nijednog trena nije vođena dekoncentrirano ili labavo. Osnovna događanja imaju svoje posljedice; traume i moguće otvorenosti za dublje slojeve bića tek su jedna od mogućih.

Izvan trendova i kulta ličnosti domaće proze

Aleksandra Kardum svojim je drugim romanom pokazala da su najbolji i najefektniji tekstovi još oni koji zvuče jednostavno i baš kao da ste ih i sami mogli napisati, a takvih je uvijek malo, zapravo najrjeđi su. Literaturu trenutka redovito osvajaju glasni i ekscentrični pripovjedači koji najčešće samo zamagle ove uzane prozore kroz koje pokušavamo motriti van. Rijetko kada netko dođe i svojom vještom i brižnom rukom makne tu magluštinu sa stakala. Pitanje iz naslova, naravno, nije uporabljeno samo u komunikaciji između likova, nego stoga i strši izvan romana, kao najozbiljnije pitanje ovogodišnje domaće književne produkcije. Dodatni šarm Kardumičin roman kao da ima upravo u činjenici nepripadnosti modama, hirovima i kult ličnostima šturog vremena u kojemu živimo uglavnom kao manje ili više kiseli svjedoci. Stilska kontrapunktiranja kojima je sklona – da iznimno poetičnim jezikom zapisuje zastrašujuće stvari, te lahor nadrealnog čine od njena romana iznimno protočno i apsolutno preporučljivo štivo koje je uspjelo estetskom dimenzijom nadrasti mučnu temu.