U povodu Deklaracije sindikalne konferencije
Na sindikalnoj konferenciji Radnički otpor uništavanju poduzeća moglo se dosta čuti o tome što puna restauracija kapitalističkih odnosa u javnoj sferi, poznatija pod terminom tranzicija, znači za domaću proizvodnju i zaposlenost. Iz izlaganja, koja su se oslanjala na konkretne primjere nekad uspješnih tvrtki, se vrlo lako moglo zaključiti da se ne radi niti o “prirodnom” gubitku tržišta uslijed dolaska efikasnije konkurencije niti pak samo o nesretnim slučajevima “privatizacije na hrvatski način” gdje se procesi deindustrijalizacije objašnjavaju kriminalnim aktivnostima pojedinaca i logičnim tranzicijskim “trenjem”. Prije se radi o ishodima koji su determinirani strukturnim faktorima odnosno kapitalizmom u svom neoliberalnom obliku. Zbog svega toga mala je šansa da uspješan otpor bude rezultat partikularnih borbi i spleta sretnih okolnosti.
Uspješna borba za materijalne interese radnika kao direktnih proizvođača uvjetuje širu politizaciju. Ne radi se samo o interesima radnika i njihovih obitelji, već i društva u cjelini.
U situacijama kada je zbog lošeg poslovanja u pojedinim poduzećima već došlo do direktne štete po radnike, mogućnosti i dosezi radničkih akcija su bitno limitirani. Ova limitiranost ne proizlazi samo iz zakašnjele reakcije, već i iz cjelokupne socioekonomske konstelacije. Ukidanje društvenog vlasništva i mehanizama radničkog odlučivanja uz neoliberalni makroekonomski okvir postavljen stabilizacijskim planom iz 1993. te konvergencija prema EU dovode radništvo u strukturno sve lošiji položaj u odnosu prema kapitalu. Ovo nije nikakva posebnost Hrvatske, već važi za sve tranzicijske zemlje ili kako je Branko Horvat govorio, zemlje restauracije kapitalizma. Može se činiti paradoksalno što se proces dokidanja demokracije u sferi rada predstavljao i legitimirao kao dio procesa demokratizacije nakon socijalizma.
I kroz primjere radničkih borbi koji su izloženi na ovoj konferenciji bilo je vidljivo da fokusiranje samo na pitanja plaća i radnih uvjeta te djelovanja samo na razini poduzeća nije dovoljno. Da bi se ti ciljevi postigli, letvicu je potrebno postaviti više i proaktivno djelovati u smjeru povećanja utjecaja na upravljanje poduzećem kao i promjene modela ekonomske politike generalno. Nužna je dakle, repolitizacija radništva i resemantizacija pojma političkog.
Da bi se krenulo u ovom smjeru potrebno je pojedinačne radničke borbe kontekstualizirati i uvidjeti zajednički nazivnik. Time na vidjelo dolazi manjkavost narativa o posebnosti i ekscesnosti pojedinih radničkih stradanja koja se objašnjavaju kriminalnim namjerama pojedinih tajkuna te se otkriva strukturni karakter procesa. Ovakvi skupovi mjesta su povezivanja i razmjene iskustava, mjesta izgradnje čvršće radničke mreže koja će biti u stanju pokrenuti procese u smjeru transformacije sadašnjeg stanja. Organizacija Radnička borba napravila je odličan posao ovom konferencijom, nadamo se tek prvom u nizu.