U povodu 120. obljetnice rođenja miroslava krleže u knjižnici hazu-a otvoren je atrij nazvan po velikom književniku
ATRIJ MIROSLAVA KRLEŽE HAZU je za 120. Krležin rođendan odlučio konstantu Krležine prisutnosti obilježiti otvaranjem Atrija Miroslava Krleže, kao stalnog postava knjižnice HAZU-a. Izložbom otvoren privremeni postav nudi zaista zanimljivu multimedijsku razglednicu Krležina književnoga rada. Jedan od zasigurno najinteresantnijih izložaka za sve krležofile čini vitrina s kronološkim pregledom prvih izdanja Krležinih djela: od Legende tiskane 1914. u Marjanovićevim Književnim novostima sve do već spomenutih Zapisa sa Tržiča koje je Krleža dovršio 1976. godine. Na toj vremenskoj liniji možemo vidjeti i, primjerice, izdanje Vučjaka iz 1923., koprivničkog izdavača Vinka Vošickoga koji je prvi – te 1923. godine – počeo objavljivati Sabrana djela Miroslava Krleže. Također, možemo vidjeti Podravske motive Krste Hegedušića za koje je Krleža napisao svoj poznati Predgovor (1933.). Cijela je ta kronologija prvih izdanja upotpunjena fotografijama Krleže i drugih poznatih kulturnjaka poput Milana Begovića, Branka Gavelle ili Krste Hegedušića. Među stalnim postavom nalaze se i prvi puta objavljena fotografija Krleže pri donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967., kao i fotografija kraljice Elizabete II. kojoj je pri posjetu palači Akademije 1972. tadašnji predsjednik Grga Novak uručio bibliofilsko izdanje Krležinih Balada pod nazivom Kervave kronike glas.
Uz ta prva izdanja možemo vidjeti i fragment Krležina rukopisa Zapisa sa Tržiča, kao i njegovu rukom ispravljenu naslovnicu romana Tri kavalira gospođice Melanije iz 1922. (iako je na naslovnici otisnuta godina 1920.), na kojoj je Krleža prekrižio riječi ‘kavalira’ i ‘gospođice’ te umjesto njih nadopisao ‘kavaljera’ i ‘frajle’.
Osim fotografija, prvih izdanja Krležinih djela, brojnih prijevoda i Krležinih rukopisa, u Krležinu atriju možemo vidjeti i radove likovnih umjetnika kao što je mala brončana statuu Miroslava Krleže, rad umjetnice Marije Ujević-Galetović, zatim sliku Klaun Borisa Bućana čiji se radovi koriste za plakate Festivala Miroslava Krleže (za prvu godinu Festivala Goran Matović odabrao je upravo Klauna, a ove godine – sjajne Bućanove Kosture za ručkom, što je korespondiralo sa završnicom festivalskoga događanja – hepeningom Doručak kod Krleže, koji se odvio točno na njegov rođendan – 7. srpnja u 7 sati ujutro). Nadalje, u atriju se nalazi i pet poznatih Krležinih portreta koje je akademski slikar Josip Vaništa radio u razdoblju od 1970. do 1981. i koji kao da prate Krležin odlazak u smrt. Središnje mjesto u atriju s punim pravom zauzima Krležin portret iz 1918. Krležina prijatelja Ljube Babića, koji je osim tri portreta (1817., 1918. i 1919.), među ostalim, likovno opremio brojna Krležina djela i časopise kao što je Krleži ponudio i neka scenografska rješenja.
Ono što ovu izložbu čini multimedijskom je snimka Krležina glasa iz 1981. i dva filma koja posjetitelji mogu pogledati u atriju: dokumentarni film o Krleži Željka Senečića iz 2011. u kojem se mogu vidjeti i čuti mišljenja brojnih književnika, književnih teoretičara i filozofa o ulozi Krleže danas te animirani film akademika Zlatka Boureka I videl sem daljine meglene i kalne iz 1964. godine, nastao prema Krležinim Baladama Petrice Kerempuha.
RIJEČ PRIJE SVEGA Izložbu su otvorila četiri govornika. Prvi je bio akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU-a, koji se, između ostaloga, osvrnuo na Krležin rad u HAZU-u. Krleža je bio član (tada još) Jugoslavenske akademije, a i njezin potpredsjednik u razdoblju od 1947. do 1957. godine. Zvonko Kusić je spomenuo još nekoliko važnih godina u Krležinu životu kao kulturnog i političkog djelatnika, primjerice 1948. (Rezolucija Informbiroa) kada Krleža predsjeda skupštini HAZU-a i šalje javnu podršku Titu; 1950. Krleža osniva Leksikografski zavod (koji danas nosi njegovo ime); godina 1952. – Krležino predavanje u Ljubljani gdje negira socrealističku književnost i kojim završava sukob na ljevici (pridodajmo, predavanje za koje je Milovan Đilas u svojim memoarima naveo da je inicirano s vrha); 1961. kada je Nobel otišao Andriću, a ne Krleži, čega se Kusić prisjeća kao nepravedne odluke; 1967. – donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika... U svom se izlaganju Kusić prisjetio razgovora s Josipom Vaništom, koji mu je ispričao jedan svoj susret s Krležom. Vaništa je pitao Krležu što ima protiv Tina Ujevića. “Zašto baš Tin?”, pita Vaništa, na što mu Krleža odgovara: “Pa ne mogu biti dva genija”. Tu njegovu, kako se izrazio Visković – kontrapsihoindikaciju prema drugim književnicima, taj prividno negatorski stav treba imati na umu kada primjerice čitamo Krležine misli o Matošu (kojeg je svojevremeno žestoko negirao, a odemo li na Gvozd, vidjet ćemo Matoševa Sabrana djela odmah na polici kraj uzglavlja Krležina kreveta). Kusić je izlaganje završio pitanjem: “Koja je budućnost Krleže u ovo doba kiča i spektakularnosti?”, na što je odgovorio da ima nade, sve dok je institucijâ poput HAZU koje čuvaju sjećanje na velikog književnika.
Drugi govornik – akademik Ante Stamać, tajnik Razreda za književnost HAZU, među ostalim napomenuo je kako se često zaboravlja da je Krleža, osim vrsnog dramatičara, esejista i romanopisca, bio i izvrstan pjesnik, i to štokavski pjesnik, jer kada se i govori o Krležinoj poeziji, najčešće se govori o pseudo/kajkavskim Baladama Petrice Kerempuha. Stamać je recitirajući antologijsku pjesmu Snijeg podsjetio na samo jednu od mnogih snažnih Krležinih lirskih dostignuća.
KRLEŽIN FORUM I ATRIJ + MOKRE GLJIVE Predzadnji izlagač je bio akademik Krešimir Nemec, glavni urednik mjesečnika Forum, čiji je pokretač i pokrovitelj bio Krleža. Danas, nakon 50 godina, budućnost Krležina Foruma je neizvjesna, kaže Nemec. Prilikom otvorenja izložbe, predstavljen je novi broj Foruma posvećen Krleži gdje se tako mogu pronaći tekstovi Krešimira Nemeca (Dekanonizacija Krleže?), Pavla Pavličića (Krleža i žene), Reinharda Lauera (Krleža i Rilke), kao i mnogih drugih autora, a Suzana Jukić je pripremila i bibliografiju Krležinih tekstova objavljenih u Forumu.
Nadalje, Nemec je istaknuo kako je danas nestao krležijanski model angažiranog intelektualca i da osim Krleže ne postoji primjer nacionalnog klasika o kojem bi se govorilo u tolikim amplitudama, kao što se govorilo o Krleži. “Samo se o velikima vode prijepori”, napominje Nemec i u tome vidi razlog zašto je Krleža privlačio (i privlači) ekstreme. Kao primjer Nemec navodi Josipa Bacha, redatelja i ravnatelja Drame u Zagrebačkom kazalištu (1908.-1920., 1931.-1934.) koji je isprva odbijao Krležine rane drame (oko čega se razvila i javna polemika u časopisima Plamen i Obzor 1919.), da bi kasnije povukao svoje ranije stavove o Krleži. I to je samo jedan primjer tih krležijanskih amplituda.
Zadnji je izlagač bio Tomislav Sabljak, suautor ove izložbe, koja je zasigurno vrijedan spomenik i dostojno priznanje Miroslavu Krleži. Dakle, svi u Krležin Atrij, ali i na Krležin Gvozd koji nikako nije mrtav dom! Osim toga, tih je dana isto tako u sklopu Dana otvorenih vrata HAZU, Odsjek za povijest hrvatskog kazalište priredio odličnu izložbu Kazalište po Krleži, umjetnička i dokumentarna građa. No, o njoj nekom drugom prigodom. I nadalje, 14. studenoga, dakle, istoga dana kada je bila otvoren Atrij Miroslava Krleže, bend Mokre Gljive (inače, apsolventi Hrvatskih studija), kao dobitnici Rektorove nagrade, odsvirao je svoje nekoliko puta nagrađivane Balade Petrice Kerempuha na Smotri Sveučilišta.