U staklu vagona

U staklu vagona

*

za kiše nam navrate puževi

uspinjuć se do samih vrhova stabljika

kao rijetki stanovnici sreće

u kući i oko nje

sve tad izgleda

kao da će niotkuda započeti vjetar

duše malih puževa

bez obzira na našu pažnju 

tako dobrohotno krckaju pod stopalima

*

400 km od splita do rijeke

prolaziš u jednoj noći

u ogulinu je i ljeti zima

noću čekaonica ne radi

kad sretnemo se

razgovaramo otvorenih ruku

u šakama ne stišćemo ni kruh ni bijes

nije nam to usput

u rastanku netko od pripitih dječaka

baca kapu na krov vagona

čekamo da sve skupa krene

da se vlak i kapa odvoje

svijet oko nas šuti

*

darini sanja krijesnice u kiši

darini je sa krajnjeg juga svega

coritibe

doplutala ovdje

u našem malom domu miješaju se jezici

u našem malom domu

riječima

grijemo si lica

ko posljednja stvorenja na zemlji

uz zadnju bocu votke

jedno drugom

sričemo imena

vagalumi krijesnice

mala svijetla bića

svejednako svijetle

*

dvadeset kila stvari treba prenijeti

s ovoga na drugi svijet

takva su pravila zračnih terminala

stroga jasna nepromjenjiva

dvadeset kila sebe treba prevesti

iz litve u poljsku pa u ukrajinu

u njima naći mjesta za

malog julijinog anđela

naguravam zajedno knjige majice

jaknu i zimsku robu

vremenom

privikavam se na lakoću

vremenom

kofer je sve češće nadohvat ruke

konac je kolovoza

i dan je po svojoj prirodi sve kraći

i kraći

s walkmana trešte JAMC i almost gold

*

jasni komadi svjetla 

ulaze u sobu

ljeto je 

i sa svih strana dopire zvuk

sprženih kukaca iz električnih vabilica

jedan treptaj razdvaja

krila od tijela svjetlo

od duše

jutrom uredno praznimo zamke

gdjegod se nađe

i pokoja živa životinjica

jasni komadi svjetla izlaze iz sobe

*

jednostavna neposlana čestitka za božić

ono je što podsjeća na tebe

jug je poljske u ovo doba miran

ondje je tvoj najdraži papa

sva zvona svijeta

i milijun ljudi u koroti

iz svjetla odlazimo svjetlu se vraćamo

uz frižider sakupljamo prazne

konzerve tune

i motamo zadnji duhan

na ekranu vrte slike ždralova u snijegu

*

kratak poziv iz londona

kažeš ja ljude oko sebe pokušavam voljeti

ovih dana gledam i reklame

djeca smo

i hodamo bez straha

za juga nas mornari nude

rakijom iz plastenki

za juga o ružmarin trljamo ruke

šum valova i krckanje u slušalici

nakratko se smjenjuju 

na zaslonu stoji ‘ID je withheld’

duž obala se sudaraju meke kosti sipa

*

meni ponekad dolijeću ptice

uz garažu

tik do zida kuće

okupio sam njihova mala srca

i načinio im humak

k meni katkad dolijeću

sasvim male božje životinjice

spuštajuć se i poniruć

potpuno bez krila

za mrvom kruha svjetla

ili tko zna čega

nad humkom su dva ivera

povezana

u jednostavan križ

dan je svijetao

i vedar

kao jasan početak

i nagovještaj svega

*

mi smo ljudi koji nad uzglavljem

drže slike posljednje večere

u našim su jezicima najljepše

riječi bezrodne oko sunce

dijete nebo more krv

mi smo oni

koji nad uzglavljima

iz večeri u večer iz jednoga

u drugo pokoljenje

bezbrižno vješamo prizore

posljednjega suda

običaj je jednom tjedno

s njih obrisati prašinu

*

na kraju dana zalijevam biljke

treba pomaknuti auto

par metara unatrag

da bi svaka od njih

dobila svoj zrak

ljeto je i uzbrdica

i svaki pokret boli

na kraju dana

zalijevam biljke

bez da išta

za uzvrat očekujem

udišemo izdišemo jedan isti zrak

*

nono bi jutrom otvarao sve

prozore

bez obzira na vjetar

ili doba godine

da nam sunce prođe kroz kuću

ja na otok navratim tek povremeno

užasava pomisao

da smo sa svih strana

okruženi morem

isto tako povremeno

kroz svoje zidove propuštam svjetlost

u najhladnije zimsko jutro

u vrtu se žuti

nekoliko limuna

*

s marijinog balkona

puca pogled na parkiralište

ondje su mirna

dvostruko osigurana vozila

ponekad cestu pretrči mačka

ili se oglasi alarm

dan provodim odvrćući žarulje

posvud po stanu

na ovom smo svijetu posljednji ljudi

i noć je dobrodošla

u rastanku

naša se lica i stabla i šuma

ravnomjerno smjenjuju

u staklu vagona

*

tisuću je pčela danas

u stablu limuna okružilo naš dom

imam troje djece

a to je svakodnevni pos’o

i petru i maji i ivanu

tisuću je pčela danas u maloj krošnji

u tom jednostavnom svemu

okružilo naš dom

naše je disanje svjetlost

naše je disanje sve

što zagrijava

hodam tako

da ne remetim ni paučinu

*

veći dio dana susjed provodi

iza spuštenih roleta

skrivajuć se i gađajući svrake iz zračnice

ptice već znaju

njegov lik i figuru

i moju odsutnost iz svega

kad se izjutra probudim

i pojavim na balkonu

ne bježe

slijeva je grožđe zdesna krumpir i rajčice 

svijet je brižno parceliran i uređen

ugodno je

u krletkama držimo sve tiše cvrčke

za slučaj

da netko naiđe

Robert Bebek rođen je 1968. u Rijeci. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na riječkom Filozofskom fakultetu. Od 2004. do 2007. lektor je hrvatskoga jezika na Filološkom fakultetu u Vilniusu, a od 2008. na Filološkom fakultetu u Lavovu. Poeziju i književnu kritiku objavljuje u hrvatskoj i inozemnoj periodici. Objavio je šest knjiga pjesama, zastupljen je u antologijama, prevođen i nagrađivan. Bebekov je lirski protagonist vrsta nomadskog, deteritorijaliziranog subjekta koji vlastitu rutu, međutim, skicira ne kao dokaz udvajanja, mnoštvenosti i disperzije identiteta, već kao prilog univerzalnom, u strukture dugog trajanja utkanom iskustvu (lirske) egzistencije. Iako su ovim mahom sažetim, ponekad refleksivnim, a ponekad zapadnjačkom poimanju haikua bliskim pjesmotvorima rasute brojne lokacije (od Londona preko Litve, Poljske, Splita i Rijeke do Ukrajine), umjesto egzotičnog albuma s putovanja ili sumiranja europskog nasljeđa preko mapiranja svojevrsne intimne geografije, dobivamo stalno prisutnim iskustvom “tihe egzistencije” hibridizirane mikro-pastorale smještene s onu stranu apriornih zorova, izmještene iz svog često jasno naznačenog kronotopa. Za razliku od poznatog Zagajewskijevog Putovanja u Lavov  iz polovine osamdesetih godina (koje se odvija na gotovo istoj prostornoj relaciji), Bebek se izbjegava baviti intimizacijom istočnoeuropskog iskustva, tada tek naizgled aktualnijim ideologemima te u taj kulturni prostor duboko uronjenom osobnom poviješću, već raspisuje nomadski subjekt u njegovoj, u podtekstu uvijek prisutnoj, statičnosti, kao onog koji, bez obzira na prevaljivanje udaljenosti, zapravo nikamo ne odlazi. Ispisane ekonomičnim, figuralno reduciranim jezikom bez suvišnih atribucija, ove se pjesme uglavnom odvijaju “induktivno” – završavajući mahom statičnom slikom (pa i, paradoksalno, kada se radi o po sebi dinamičnom motivskom sklopu, poput putovanja), u općenitosti i nepomičnosti “velikih prezenta”. Vidljiva ravnodušnost spram egzistencijalne “bačenosti” uvodi protagonista koji je tu da konstatira, a ne remeti ili mijenja zatečeno stanje, hoda tako/da ne remeti ni paučinu. Takav se život, čini se, živi nametnuto, ali nije lišen užitka u malim stvarima, vlastitoj procesualnosti: na kraju dana/zalijevam biljke/bez da išta/za uzvrat očekujem, reći će te, naglašavajući supostojanje u procesu svijeta, zaključiti: udišemo izdišemo jedan isti zrak. (Marko Pogačar)