U svemu je neki užas iz prošlosti

Elijah Wald, autor Bijega iz Delte (Šareni dućan, 2007.) i Narcocorrida (Mlinarec & Plavić, 2006.) prije nekoliko mjeseci skitao se našim i susjednim krajevima. S gitarom na ramenu, autostopirajući, obišao je Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Životni stil pokupio je od Woodyja Guthrieja. Pročitao je kao mladac njegovu autobiografiju Na putu do slave i otisnuo se na višegodišnje skitanje Amerikom, Europom i Afrikom. Preživljavao je svirajući gitaru na javnim mjestima. Bio je pasionirani zaljubljenik u stari blues, onaj iz dvadesetih i tridesetih, no često je svirao Simona & Garfunkela i Boba Dylana. Tada bi mu ljudi ubacivali više novčića u šešir. Takvo životno iskustvo utjecalo je na njegovo doživljavanje bluesa. Prvi snimatelji tih danas legendarnih izvođača od afroamerikanaca iz Delte na magnetofonskoj su vrpci htjeli samo blues. Za njih je to bila autentična crnačka glazba i nije ih zanimalo mogu li ovi svirati druge stvari. Wald spominje Borgesa: pisac stvara svoje predšasnike. Kod bluesa to su bijelci iz srednje klase, konkretno sastavi i izvođači koji su potekli iz tog miljea: The Rolling Stones, Eric Clapton, Bob Dylan. Mit o Robertu Johnsonu proizvod je njihovih nadanja i aspiracija.

U svojim Kronikama Dylan je opisao kako je izgledalo njegovo slušanje Roberta Johnsona. Ploču mu je dao John Hammond. Čuvši Johnsonovo pojanje, Dylan je umalo pao sa stolca. U maniri u kojoj opisuje svoje susrete s drugim umjetnicima on i ovdje poseže za slikama o izmijenjenom prostoru, o podrhtavanju zraka. Jedno mu se sigurno dogodilo: Johnson je Dylanu promijenio koncept. Ponajviše onime što je u svojim pjesmama izostavljao. One su – tako ih je Dylan čuo – sastavljene od prešućenih i praznih mjesta. Johnson je jednostavno izbacivao opise, zaobilazne puteve, ornamentiku. Obrušavao bi se na temu izgovarajući pritom maksime a ne uobičajene stihove. Bio je orijentiran na istinu koja stoji iza atmosfere koju je stvarao gitarom. Dylan piše kako je Johnsonove pjesme rastavljao ne bi li shvatio u čemu je štos. I dodaje kako je gledao filmsku snimku u trajanju od osam sekundi na kojoj je Robert Johnson. Tu snimku Wald ne spominje. Zanimljiv je rječnik kojim je Dylan opisao tog prototipa ukletih glazbenika s Delte: paunast, gracilan, zgodan, s kićenim šeširom na glavi itd. Uopće ti na pamet ne padne patništvo, kao jedan od preduvjeta autentičnosti, što je opet preduvjet za sviranje glazbe kao što je blues. To su sve naša ugodna sanjarenja iz naših premekih foteljica. Po Waldu i nekim drugim istraživačima, npr. Robertu Palmeru u Deep Blues – a to je ta stvar koju je Wald pokopčao svirajući na ulici – nikada u stvarnosti nije postojao blues purizam prvih svirača tog glazbenog stila. Blues je bio jedna među mnogim stvarima koje su ti izvođači svirali. Oni su s jednakim umijećem svirali sve i sva. Johnson je svirao Binga Crosbyja jednako kako je Wald svirao Simona & Garfunkela. Bilo je bitno zabaviti slušateljstvo, zaraditi novac, uhvatiti zgodnu ženu. Jednako kao što je mit na kvadrat da su oni umirali – prodavali dušu vragu, ili već što god – ne bi li zvučali što zlehudije. Svi ti prvi bluzeri bili su zabavljači i sanjali su o karijerama. Ovdje se radi o glazbi izloženoj dvostrukoj restrikciji, onoj prvih snimača, koji su htjeli snimati samo blues, i onoj drugoj koja se pojavila šezdesetih, na valu obnovljena interesa za jednu već u izvornoj zajednici zamrlu formu. Ironija je sudbine da je Clapton napuštao Yardbirdse jer nisu svirali čisti blues, što je slučaj obrnutog rasizma, istog onog koji tridesetih godina nije dopuštao afroamerikancu da svira hit ili da se makne od bluesa (i plantaža).

Wald stvar ne promatra tako radikalizirano, njemu je prije svega važno pokazati svu složenost koja stoji iza naše jednostavne matrice, našeg simplificiranog gledanja na stvari. On prije svega ispisuje svojevrsni vodič kroz blues. Vrlo je skroman i Deana Wardlowa imenuje ključnim istraživačem teme, čovjekom koji je iskopao sve važne artefakte na osnovu kojih pisci poput njega bez kraja i konca (baš tako zapisuje) recikliraju tu temu. Iznimno je dobro obaviješten i ikonoklastičan: činjenica da netko svira blues može jednako tako značiti da je samo rutiniran. No kada je vrhunski – u slučajevima kao što su pojedine izvedbe Charleyja Pattona, Skipa Jamesa ili samog Roberta Johnsona – blues može stajati rame uz rame s najboljim Bachovim izvedbama.

Bijeg iz Delte podijeljen je u tri dijela. U prvom Wald kontekstualizira okolnosti u kojima je Johnson živio, drugi je dio posvećen ovom legendarnom bluzeru, dok treći piše kako se blues razvijao do današnjih dana. Skinuvši gomile nepotrebnih patina s ove dvanaestotaktne glazbe dojmljivih tekstova o svjetovnim problemima svojih autora on joj je na određeni način ponovno udahnuo život. Nije to eksplicitno napisao, ali ono čuveno raskrižje na kojemu se prodajom duše vragu postaje izvrsnim glazbenikom kao da nije ništa drugo nego sposobnost da se u ime vlastite umjetnosti bude savršeno neodgovoran prema svemu osim prema toj umjetnosti. Prema svemu u smislu žanra ili forme: ti su glazbenici otvoreno miješali bezbroj stvari, a njihove su skladbe bile raskrižje na kojemu su se sudarali vodvilj, country, jazz i dječje pjesmice. Prodati dušu vragu, kakve li dobre šale potlačenih! U njoj je zrnce istine: to znači, između ostaloga, maknuti se od prometnika duha, od svih tih zamornih štreberskih pravila, pomiješati sve čega se dotakneš i napraviti vlastiti amalgam, otisak vlastite duše, koji će svjedočiti da si živio u svijetu u kojemu se stvari križaju.

Veća riba oduvijek jede manju

James Ellroy, Bijeli jazz; s engleskoga preveo Vladimir Cvetković Sever; Algoritam, Zagreb, 2007.

ames Ellroy je rekao kako bi, da češće piše eseje, svi njegovi bili savršeni. Ništa ne bi cifrao, jednostavno bi ispucao što zna i stao. Bez ikakvih uljepšavanja, bez eruditske šminke, bez esejiziranja o esejima. Nevažno bi li on to zbilja mogao, ali probajte zamisliti književnost iz koje bi bila izuzeta prenemaganja, sve one točke – zarezi, učeni navodi, stilsko oponašanje uzora, stoljeća precijenjene tradicije. Ellroya najčešće uspoređuju, kad smo već kod predšasnika, s Chandlerom i Hammetom, no on zapravo ne podsjeća ni na jednog od njih. Chandler je imao jetku rečenicu, jednu od onih koje te zalijepe za stolicu gdje onda samo zažmigaš očima i pomisliš – gle, kako je samo pokvaren ovaj tip. Pokvarenost ovdje označava jedan specifičan pogled na stvari koji uključuje obje strane nečije ličnosti (ili svih stotinu strana, kako hoćete) i na Zemljane gleda kao na bića čija su istinska nastojanja daleko od ikakvih idealnih predodžaba. Hammet je bio skloniji pričati priču u priči, i njegove su najbolje stvari – npr. Malteški sokol – složene kao figurice koje u sebi imaju još barem jednu figuricu. Onako, tradicionalni su obojica, svaki na svome terenu. Oba su vrlo zaslužna što je tvrdokuhana proza s vremenom priznata za pravu književnost. Ellroy cijeni Hammeta, dok o Chandleru nema bogzna kakvo mišljenje. I, za razliku od tih dvaju likova, prije da će jednom biti slavljen stoga što je krimić oslobodio bespotrebnog balasta visokoliterarnih zahtjeva, što ga je vratio u prljavu bazu, među realije, što je u stanju pisati genijalne političke romane; American Tabloid bio je prema časopisu Time roman godine 1995. – riječ je o piscu koji je podsjetio da krimić nije boks, nego ulična tuča, a ona se ne vodi u stilski savršenim rukavicama. Iako, Ellroy recimo cijeni i Dona DeLilla, s kojim ga povezuje vrlo brzo kadriranje scena, gotovo filmskog tempa.

Osnovna postavka Ellroyeva svijeta je posvemašnja grješnost svih aktera. Kod njega se ne radi o često spominjanoj sivoj zoni, gdje svi nose potencijale za razvitak u oba smjera – dobrom i zlom – nego su svima, doslovno svima, ruke krvave od zločina, a sve što su u stanju vidjeti zamućuje neki užas iz prošlosti. Bijeli jazz pripada njegovom L.A. kvartetu, a isti je izdavač objavio i ostale tri knjige: Crnu Dahliu, L.A. povjerljivo i Veliko ništavilo. Nakon toga Ellroy se bacio na pisanje zasad na žalost neprevedenih American Tabloid i Cold Six Thousand. No sve je počelo petnaestak godina prije objavljivanja romana koji su ga proslavili, kada je radio kao nosač palica za golf, s mozgom pregorjelim od alkohola i narkotika, s biografijom nasilnika, pervertita i fašista. Ili još dvadesetak godina prije, kada mu je nepoznat netko zadavio majku, od čega se obično prave pastiši kad se god spomene ovaj pisac. Sam Ellroy, osim što je Crnu Dahliu posvetio majci, napisao je My Dark Places, gdje opisuje svoju privatnu istragu – unajmio je detektiva i počeo čeprkati po prošlosti. Nije otkrio ništa što već nije našao – kako je sam rekao, majčina mu je smrt, ako već ne ono što joj je prethodilo, dala snagu – napisao je neke knjige, a kani ih napisati još. Bilo bi nerealno od života tražiti više. Bogat je, slavan, i radi što želi. Ubija Kennedyjeve, sere po Kubancima i Rusima, piše kako je Hitler bio revnostan, malo prerevnostan, na žalost, ali da mu je draži od komunjara. Kada gostuje izvan SAD-a, odbija zagristi udicu da je veliki kritičar iznutra urušenog svjetskog imperija – redovito odgovara da obožava američki način života koji mu omogućuje tu gomilu novca na kojoj potpuno miran sjedi.

Bijeli jazz na jednom mjestu sumira većinu Ellroyevih životnih i spisateljskih preokupacija – ovaj je njegov roman od svih u nas objavljenih najozvučeniji jekom. U njegovu trećem romanu Killer on the Road, glavni lik šara po tuđim sobama i utapa se u fetišizmu i voajerizmu, Crna Dahlia posvećena je neriješenom ubojstvu – kao uostalom i većina stvari koje je napisao – a u Bijelom jazzu na sceni su svi ti motivi plus uobičajeni ropotarij korumpiranih javnih službenika, dodatno obogaćeni incestom i preljubom. Šarada za koju je Ellroy kao stvoren. Glavni lik je Dave Klein, pravnik koji radi kao policijski poručnik, u ratu se borio protiv Japanaca, četrdeset i dvije su mu godine, u ljubavnoj je vezi sa sestrom, zbog čega “ne primjećuje” druge žene, pa njegov pajdaš s posla zaključuje da je homoseksualac, što je ovom zanimljivo s ljubavnog, a ne ucjenjivačkog aspekta. Radi prljave poslove za mafiju, ubio je nekoliko ljudi, a Ellroy je roman napisao striktno iz njegova gledišta. Slika Los Angelesa je slika svojevrsne Sodome i Gomore, dok je borba protiv zla najobičnija borba po logici veće ribe koja oduvijek jede manju – barem statistički. No povremeno se dogode iznenađenja.

I da se vratimo American Tabloidu i Cold Six Thousand: nakon što je završio L.A. kvartet Ellroy se u ovim dvama romanima raspisao o dolasku Kennedyjevih na vlast i njihovu odlasku u vječna lovišta. Kennedyjeve je smaknula mafija s pomagačima, otpadnicima CIA-e, što je bila kazna za neispunjavanje predizbornih obećanja. Oni su im pomogli da dođu na vlast, da bi slavna braća izigrala dogovor i zaplesala svoj ples. Kako je taj ples prerastao u ples smrti Ellroy izvještava u nekih tisuću i tristo stranica. Koje je zbog te njegove vješte ruke moguće pročitati u nekoliko dana. Ellroy ne piše knjige što izgledaju kao rasparane kobasice iz kojih na sve strane curi. Kod njega je sve utegnuto.