U Titovoj maniri

Ivica Župan napisao je malu knjižicu s postkonstruktivistički oblikovanim omotom, na zanimljivu temu odnosa umjetnosti i politike, a na primjeru umjetnosti EXAT-a 51 i njezina smještanja u društveno-politički kontekst (drugovi i drugi od drugova). Citat Šklovskog na početku postavlja tezu koja ne drži vodu: “Umjetnost je uvijek bila neovisna o životu i na njezinoj se boji nikad nije odražavala boja zastave nad gradskom tvrđavom”. Željko Ivanjek je prikaz knjige u Jutarnjem listu naslovio retoričkim pitanjem: Je li Tito iskoristio umjetnike ili oni njega, i to je otprilike to. Jalove rasprave o opravdanosti apstraktne umjetnosti (tadašnji naziv za nefiguraciju glasi astratizam), te je li umjetnost EXAT-a samo zakašnjeli odjek rane geometrijske umjetnosti Kandinskog i Mondriana, vodile su se dugo nakon što je Aleksić u Zagrebu tiskao “progresivne” časopise Dada Tank i Dada Jazz, i istodobno s počecima “borbe mišljenja” u tiskovinama između Krste Hegedušića i Grge Gamulina te izlaganja Ive Dulčića, pripadnika “bonnardovske struje u suvremenom hrvatskom slikarstvu”, na čijim je slikama “najčišćim realitetom boja i vizualnih senzacija” transfigurirano mediteransko podneblje, kasnije skupo plativši partijsku represiju. Zanimljivo je da se progresivnom (danas, naprotiv) smatrala činjenica da su – potkraj 1953. – zagrebačka kina prikazivala isključivo zapadne, i to američke filmove, “osim jednog austrijskog i švedskog filma (Plesala samo jedno ljeto) koji je u Bjelovaru bio zabranjen srednjoškolcima, što su novine kritizirale te dva francuska...” U razdoblju sentimentalne “retromanije” kao iskaza vjere u bolji život prethodnih generacija (ali ne zaboravimo – smrt je i u Arkadiji, Et in Arcadia ego), od Leksikona yu mitologije, preko izložbe Pedesete i Sretnog djeteta do televizijskih naputaka mlađoj generaciji o tome kako zapravo izgleda fudbalerka, Županova knjiga odlično razlaže igre moći, načine instrumentaliziranja umjetnosti od strane politike, i obratno. Za razliku od istraživačkog rada “u vrijeme prije” Tvrtke Jakovine na temu Tita, Ivica Župan piše o vlastitom sjećanju i proživljenim događajima ta svoja promišljanja nudeći kao polazište za neke buduće sintetske i “konačne” teze o vremenu, s povijesnim odmakom. Autor se pritom koristi “novinskim sažimanjima” i stručnom literaturom, romansirajući ulogu povijesnih likova: gospodareći zemljom “u Staljinovoj maniri”, napisao je Župan, “na kraju valja reći da je Tito, kao i u mnogim slučajevima dotad, odigrao briljantnu igru – instrumentalizirao je umjetnike i kulturnjake i bio zadovoljan njima kao izvršiteljima njegove zamisli – da u demokratskom svijetu stvori sliku o Jugoslaviji koja se u svemu – i to radikalno – otvara prema Zapadu”.