Slobodan Kostić  

U traganju za izgubljenim identitetima

yu-mitologija

Dok su se prema državnoj zajednici koja se prostirala od Vardara pa do Triglava službene nacionalne historiografije u devedesetima postavile uglavnom ideološki (prema hrvatskoj nacionalnoj eshatologiji SFRJ je bila samo jedan mračni tunel na tisućugodišnjoj trasi prema samostalnoj državi), netom dovršeni Leksikon yu mitologije – projekt koji su još 1989. osmislili Dubravka Ugrešić, Dejan Kršić i Ivan Molek, da bi ga 15 godina kasnije, za beogradsku nakladničku kuću Rende i zagrebački Postscriptum, urednički potpisali Iris Adrić, Vladimir Arsenijević i Đorđe Matić – nudi jednu drukčiju, pomalo iščašenu retrospekciju jugoslavenskog razdoblja, koju bismo mogli nazvati od Adrije pa do žmurke . Utoliko iščašenu što, za razliku od akademske historiografije i standardnih povijesnih udžbenika koji tzv. male stvari ili vrlo malo, ili uopće ne uzimaju u obzir, te se u pozitivističkom duhu uglavnom koncentriraju na tzv. velike ličnosti i najvažnije događaje iz nacionalne povijesti, mahom one političko-marcijalne provenijencije, Leksikon u svojih tisućinjak natuknica, omeđenih onima o internacionalnom cirkusu Adria i igri žmurke, nudi neku vrstu etnologije svakodnevnog života u Jugoslaviji, neku vrstu transnacionalnog sjećanja na jedno prezreno vrijeme.

Neakademska povijest svakodnevice

Budući da hrvatska akademska historiografija, za razliku od nekih drugih, recimo, one francuske, mahom izbjegava takve teme, one se u nas obrađuju izvanakademski, bilo da je riječ o istraživačkom projektu Sjećanje žena na život u socijalizmu , pokrenutom 1999. u Centru za ženske studije (u sklopu kojega je realiziran i jednosatni dokumentarac Borovi i jele Sanje Iveković), čiji je cilj stvaranje arhive ženskih životnih priča kao osnove za pisanje povijesti žena, bilo da je riječ o Leksikonu yu mitologije kao pokušaju inventarizacije jugoslavenske kulturne i životne svakodnevnice. Zajedničko dokumentarcu Borovi i jele i Leksikonu jest i to što se kao relevantni sugovornici za “socijalistiku” (nazovimo je tako, po uzoru na medijevelistiku) uzimaju obični građani/građanke koji su, eto, imali prilike preživjeti “mračno doba socijalizma” i o njemu svjedočiti. Naravno, Leksikon , za razliku od strogosti i ozbiljnosti zadanih tematskih okvira iz dokumentarca Sanje Iveković (kao što su odgoj o “ženskim stvarima”, narodni neprijatelji, Prvi maj, Antifašistička fronta žena, Goli otok, ravnopravnost na poslu i u braku, zdravstvena zaštita, Tito, Dan žena itd.), preferira mnogo fluidnija i razigranija osobna sjećanja autora pojedinih natuknica. Leksikon bi tako vrlo skoro mogao postati referentno mjesto za jednu buduću kulturnu arheologiju života u jugoslavenskom socijalizmu.

Među odazvanim ad hoc leksikografima , uz imena koja i sama predstavljaju leksikonske jedinice u pojedinim kulturama (Filip David, Mihajlo Pantić, Borivoj Radaković, Dušan Makavejev...), našli su se jednako tako i manje poznati autori koji su svojim stilom dali pečat Leksikonu (Mileta Prodanović, Dejan Novačić, dr. Vatroslav Sekulić, Sandra Antolić, Đorđe Matić itd.), sve do anonimnih potpisnika pojedinih natuknica.

Visokorazvijena pop-kultura

Leksikon , dakako, sadrži osvrte i na tzv. povijesne ličnosti (Tito, Moša Pijade, Jovanka Broz...), ali i oni su pisani iz idiosinkratičkog ugla pojedinog autora, posve su poosobljeni, često ironični, kao što je biografska natuknica o Titu, složena od elemenata iz Brozove hagiografije. Tek u rjeđim slučajevima natuknice svoj subjekt tretiraju doslovno, bez tzv. odmaka. Uostalom, dekada i pol, koliko je prošlo od razdoblja koje se opisuje, ipak je dovoljna distanca da se manje-više svi riješe naivnosti u tumačenju pojava i osoba iz prošlog vremena. O tome svjedoče i česti “epilozi” u natuknicama, recimo, u onoj posvećenoj Radiju 101 stoji kako su krajem osamdesetih “prestajali biti omladinski i postajali sve više (malo)građanski radio”. Međutim, prava je vrijednost Leksikona upravo u njegovoj pop-kulturnoj dimenziji, u abecedariju ikona jugoslavenske popularne kulture. Leksikon tako demantira nedavno iznesenu tezu da manjkavosti suvremene hrvatske kinematografije dijelom proizlaze i iz suše u hrvatskoj popularnoj kulturi, jer da domaći film, za razliku od američkog, ne može zagrabiti u more popularno-kulturnih referenci. Takva suša, a to je vidljivo iz obilja materijala koje nudi Leksikon , proizlazi tek iz autocenzure filmaša i njihova odricanja od jugoslavenskog pop-kulturnog naslijeđa. Jer, kao što je vidljivo iz jedne od najopsežnijih natuknica, nazvanoj drkanje na zvezde , postoji čak i moguća top-lista Jugoslavenki na koje se najviše drkalo, a među njima je i jedna Tereza Kesovija koja je uvela “tek stasale dečake u novu, nepoznatu strast: fetiš stopala”, te niz lokalnih legendi, kao što je najpoznatiji zagrebački transvestit Đukica, ili pak beogradski saobraćajac Jovan Bulj, “večiti drugoplasirani na evropskom takmičenju saobraćajaca”. U svakom slučaju, Leksikon yu mitologije proizvod je jedne visokorazvijene kulture, kulture čiji su se sudionici, ali i konzumenti, uspjeli samoopisati na ovakav, samosvjestan i samoironičan način (vidi odličnu natuknicu-esej Marcela Štefančića o partizanskom filmu).

Dokument iščezle zbilje i knjiga užitka

Recepcija Leksikona bit će neizbježno generacijski određena. Za godišta onih koji su živjeli u socijalizmu i zatim preživjeli prvu tranziciju i sada u drugoj zapali u krizu srednjih godina, Leksikon čak može donijeti neočekivana iznenađenja; do te mjere detaljan da u nekoj natuknici, recimo onoj o Lukovdolu, sasvim neočekivano nailazite na ime svoje raske u osnovnoj školi. S druge strane, on je ujedno i “dokument iščezle zbilje” (Dubravka Ugrešić), iščezle jer će ga generacija moje kćeri vjerojatno čitati kao čistu fikciju. Čak i ono što je u naše vrijeme bila ironična igra, poput pjesama Idola, ili Bandiere Rosse s Rdečeg albuma Pankrta, buduće generacije mogle bi shvatiti doslovno, potonja bi im mogla postati himna otpora, recimo, globalnom kapitalizmu.

Bit će sigurno i onih kojima bi mogla zasmetati jedna podzemna dimenzija Leksikona . Naime, on je i svojevrsna knjiga užitaka, popis onih stvari kojima smo svi mi – neki to žele, a neki ne žele priznati – prilazili drage volje i dobrog raspoloženja, pa su i sjećanja intonirana na krajnje benevolentan način. Diverzija bi se mogla čitati u tome, posebno ako se na ovaj pothvat i sadržaj knjige bude gledalo s uže nacionalnoga gledišta, što su popisani događaji, ljudi i fenomeni kao dio kulture koja je mogla i znala producirati artefakte koje su u konzumenata posljedovale užicima i zadovoljstvom. To da je jugoslavenska kultura bila depo užitaka, danas se mnogima može činiti kao propagandna izmišljotina, još jedna u nizu jugonostalgičarskih ujdurmi. Uostalom, za razliku od “teritorijalne” metonimije od Vardara pa do Triglava , u onoj od Adrije pa do žmurke krije se subverzivna ideja o jugoslavenskoj kulturi kao igri.