U transu s duhom

Rat i nesigurnost, kriza AIDS-a i siromaštvo u Ugandi, prekinuli su socijalne strukture i povećali prevalenciju mentalnih bolesti i psihosocijalnih problema. Trening program, naslovljen Opsjednutost duhovima u jugozapadnoj Ugandi, počeo je na odjelu psihijatrije u Groningenu 1996., a u istraživanju su sudjelovali stručnjaci različitih profesija. Psihijatrijske sestre, socijalni radnici, vjerski vođe i drugi stručnjaci pripadali su timu od dvadesetak ljudi iz cijele Ugande koji su svake godine sudjelovali u trening-programu. Program se sastojao od osamnaest mjeseci učenja uključujući teoriju i superviziju. Sastavljen je kao kombinacija vještina savjetovanja mentalnih bolesti i načina kako s njima izići na kraj, kulturnih aspekata komunikacije i izravnog sudioništva u tehnikama približavanja. Cilj treninga bio je da sudionici svoje novostečene vještine i znanja upotrijebe u izravnoj praksi na radnim mjestima, u radu s prognanicima u izbjegličkim kampovima, u bolnicama, zajednici, školama, u programima za AIDS i siročad. Postupno je program potpomoglo i Mbarara sveučilište, kao završnu edukaciju. S vremenom se pretvorio u projekt vođen u Ugandi, što je omogućilo da postane neovisan o stranim fondovima.

Duhovi u transkulturnom kontekstu

Duhovi, vragovi ili dijagnostika traume u liječenju disocijativnih poremećaja u transkulturnom kontekstu – tema je ugandskog istraživanja koje se bavilo onim što objektivno nazivamo istjerivanje duhova. Istraživanje je uključivalo kliničke implikacije tog postupka na pacijente. Naime, istjerivanje duhova uključuje promjenu uobičajenog osjećaja identiteta osobe s novim identitetom stvorenim zbog utjecaja duhova, sila ili drugih osoba, a prate ga i stereotipni nekontrolirani pokreti ili amnezija.

Dok je tzv. zapadni svijet sve više zainteresiran za traumu, afrički svijet i dalje je zainteresiran za vračanje. Opsjednutost duhom zapravo je traumatsko iskustvo. U antropološkim studijama opsjednutost se uistinu događa u slučajevima siromaštva, pritisaka (npr. na žene) i socijalnog raspadanja. Istraživanje u Ugandi (projekt proveden od 1995. do 2000.) pokazalo je da ni iscjelitelji ni pacijenti ne povezuju opsjednutost s bilo kakvim traumatskim događajem. To je utoliko čudnije što su istraživanja pokazala da su pojedinci opsjednuti duhom u svom iskustvu imali vrlo visok postotak traumatskih događaja u svojim životima: od 119 ispitanika, 71 je imao tešku traumatsku povijest. Traumatska povijest vodi u podjelu ličnosti: traumatizirani ne povezuju svoju traumu s posljedicama koje njihova psiha manifestira nakon traumatskog događaja.

Upitani o razlozima svoje opsjednutosti duhom i upravo tog oblika manifestacije njihovih problema, 119 ispitanika dalo je različita objašnjenja: 83 posto dalo je kulturalna objašnjenja (smatrali su rituale potrebnim načinom da se smire duhovi predaka ili vještice, da se izglade kulturni konflikti, spriječi oduzimanje zemlje i sl.), dok 17 posto nije imalo objašnjenja. Važno je istaknuti da niti jedno objašnjenje nije bilo medicinskog odnosno psihološkog karaktera. Traumatska iskustva u osnovi njihovih problema bila su: nedostatak vode i hrane preživjelo njih 25 posto, bolest bez medicinske njege 35 posto, gubitak krova nad glavom pet posto, zarobljeništvo pet posto, teške povrede 65 posto, ratne traume 35 posto, “ispiranje mozga” 35 posto (mučenja u zatvorima i sl.), silovanja 15 posto, namjernu izolaciju 15 posto, blizinu smrti 35 posto, nasilno odvajanje od obitelji 35 posto, svjedočenje ubojstvima bliskih osoba (članova obitelji, prijatelja) 40 posto itd. Istraživanje je pokazalo da su mnogi od ispitanika imali više različitih traumatičnih iskustava, ali ih ni jednom nisu prepoznali i doveli u vezu s psihičkim poremećajem.

Duhovi poznata imena

Svojim duhovima, ali i stanjima svoje bolesti ljudi u jugozapadnoj Ugandi daju imena. Tako imena imaju i glavni simptomi opsjednutosti kao što su: ritmične kretnje glavom ili tijelom zbog djelovanja duha (imalo ih 67,2 posto ispitanih), govor drukčijim jezikom (62 posto), utjecaj sila koje djeluju na promijenjeno ponašanje (58 posto), utjecaj sila koje zadržavaju tijelo da se ne može micati ili govoriti (46 posto) i svaki od duhova zahtijeva poseban ritual.

Tijekom ispitivanja održani su rituali u koje su ispitivani vjerovali, a istraživanja nakon rituala pokušala su odgovoriti na odnos ispitanih prema klasičnom liječenju. Pokazalo se da se neposredno nakon rituala istjerivanja duhova 54 posto onih koji su se smatrali opsjednutim doživljava izliječeno, dok se 45 posto osjećalo donekle bolje. Ipak, neki su se odlučili i na javljanje liječniku, pa je 11 posto uzelo tablete, 18 posto tražilo zdravstvenu pomoć, 38 posto otišlo u bolnicu, dok je 26 posto ponovo otišlo vraču odnosno tradicionalnom iscjelitelju, a 7,5 posto otišlo je u crkvu.

Kulturalno objašnjenje poboljšanja bilo je da su duhovi bili ljuti jer bolesnici, tj. opsjednuti nisu dovoljno primjenjivali rituale ili su se odvojili od rituala postavši kršćani. To su i razlozi i objašnjenja zbog kojih treba raditi rituale. Da bi se uspješno izvelo ritual, najprije treba identificirati duha kojem treba napraviti ritual i potom pronaći odgovarajući ritual. Oni najčešće uključuju žrtvovanje biljaka, životinja, ples, nošenje maske te ostale oblike i načine rituala.

Religijska objašnjenja traume bila su da je to djelo vraga, gubitak ljubavi, rezultat ekonomskih problema i gubitak vjere. Naime, religijsko objašnjenje tvrdi da depresija dopušta ulazak vraga u tijelo i da se duhovi mrtvih personificiraju kroz tijelo. U tom slučaju opsjednutost se odrađuje molitvom, čitanjem Biblije, ponovnim rođenjem, javnim svjedočenjem… Religijska objašnjenja prihvaćaju i pomoć liječnika, a isključuju tradicionalne iscjelitelje, jer upravo “oni dopuštaju vragu da uđe u tijelo”.

Tješi činjenica da raste broj onih koji prihvaćaju medicinsko objašnjenje da je riječ o bolesti i da se liječi lijekovima, kao i psihološko objašnjenje da je riječ o traumi i da je potrebno savjetovanje - zaključak istraživača. Naime, istraživanje je pokazalo da je riječ o osobama s disocijativnim poremećajem ili traumama.

Okuhuga i Okukvesasyre

Primjer I: Opsjednutosti duhom

Djevojčica (10 godina) bila je izbjeglica i nije znala gdje joj je otac. Pala je u igri i doživjela trans. Ispričala je da joj je nešto u njezinoj nutrini govorilo: Ja sam tvoj otac. Zovem se tako i tako. Dođi i pokopaj me.

Riječ je o nerazriješenom konfliktu koji je dijete imalo u sebi i nije ga moglo izdržati. Primjer tog traumatskog konflikta upućuje na transkulturnu psihijatriju. Transkulturnim upoznavanjem pokazalo se da je u Ugandi disocijativni poremećaj (disocijacija je problem u uobičajenim integrativnim funkcijama svjesnog sjećanja, identiteta ili percepcije okoline) povezan s visokim stupnjem traumatiziranosti, a stroga povezanost između disocijacije ista kao i u svim zapadnim zemljama. Međutim, ne čini se da je odnos između disocijacije i traume u toj kulturi dostupan sugestiji (dakle, nerješiv medicinskim metodama), jer je ovisan o tradicionalnim i crkvenim iscjeliteljima odnosno liječenju transom. Kliničke implikacije pokazuju, nadalje, da opsjednutost duhom i disocijativni poremećaj liječeni tradicionalnim metodama dovode do poboljšanja u 99% slučajeva.

Primjer II: Disocijativna amnezija

(nemogućnost sjećanja traumatičnog iskustva potiskivanjem)

Djevojčica je poslana da sakupi mlijeko. Dok je to radila pojavili su se neki mladići, pozvali je i potom napali. Nekoliko sati kasnije, govoreći o tome, prisjetila se samo da je zaspala. Nije se sjećala događaja, ali su njezine genitalije bile bolne.

Njezin zaborav pripisan je duhovima i uključivao je izlječenje transom i ritualima primjerenim određenim duhovima. Budući da različiti duhovi različito reagiraju, u slučaju tog primjera duhovi su identificirani kao Okuhuga, duh zaborava, i Okukvesasyre, duh nastojanja da se zaboravi.