U vrećici čaja

Vrtovi

Danas rano popodne, želeći izbjeći kasnopopodnevnu nedjeljnu navalu šetača i njihove dječurlije, prošetao sam nasipom, pomalo razočaran što Sava nije nabujala – jer toliko se govori o nekakvim poplavama – ali zadovoljan zbog lijepog vremena i činjenice da mi šetnja godi. Na povratku prema stanu prolazio sam uz vrtove koje volim, koji bježe pred gradskom geometrijom i za ovih proljetnih dana postaju pravo rasadište nekog tajnog života, neko tamno (i šareno!) srce urbaniteta. Ljudi su u nekima radili, okopavali gredice, a neki su zjapili posve pusti, neuređeni i obrasli. Hvatao sam mirise i zvuke, radoznalo pružao pogled. Zastao sam pred jednim u kojem su vlasnici puteljke između uređenih gredica prekrili prekrojenim tepisima i stazama, pretvarajući ga tako u produžetak dnevnoga boravka ili spavaće sobe. Tik pod ogradom od prolistalog šiblja, nad kojom sam promolio glavu, na drvenom stolu ležala je lijeno crna mačka, s nevjericom i sa spremnošću na pokret osluškujući moje opetovano ‘’mic’’ (zirkao sam čas na te čudesne i pomalo perverzne staze, nezamislive u bilo kojem seoskom vrtu, čas na oštre zareze posred zelenog mačjega oka). Na kraju tog niza vrtova u koje sam buljio bez imalo obzira, neki čiča upitao me dovikujući jesam li ja ukrao njegov katanac, na što sam rekao: ‘’Ne, ja samo šećem i gledam vrtove’’, a on se stao izvinjavati, kao da mu je narav moje šetnje odjednom sasvim jasna, govoreći kako to mora da su učinili oni momci, pokazujući rukom u neodređenom smjeru.

Ideja parka

Asja se žali kako još uvijek nismo prošetali Parkom mladenaca koji se prostire uzduž našega kvarta, a koji smo mnogo hvalili i gledali kao povlasticu, jedan od pluseva pri odluci o doseljenju baš u ovaj kraj. Obećavam da ćemo svakako otići još ovih dana, samo kad splasnu ove užasne vrućine, i pokušavam smisliti nekoliko izgovora zašto to nismo učinili dosad, premda jedan biva neuvjerljiviji od drugog… Ponekad zaista ne postoji isprika za stvari koje nismo učinili, a navodno smo htjeli. No je li pritom problem u samome htijenju – jer možda i nije bilo prave motivacije, je li čovjeku svejedno nalazi li mu se neki lijep park u blizini zgrade, skoro pod nosom, je li to samo retorička figura kada se kaže: ‘’Da, u našem je kvartu krasno, ima mnogo drveća’’, oblik tješenja što nismo završili u nekoj rupi, kakvom nam se čini npr. susjedni kvart bizarno nazvan Trokut? Pogledavajući na krošnje drveća dragog nam parka s pločnika kojim svakodnevno idemo na tramvajsku stanicu i vraćamo se, primjećujući kako je njihova nabrana linija nešto na čemu se oko odmara, a zatim uzdiže prema oblacima i nebu, pa i korak onda biva lakši, promatrajući dakle tek obrise parka iz daljine, shvaćam kako je njegova prisutnost presudna za život ovdje, zbog čega i nije toliko važno što tamo još nismo otišli, što se nismo onuda skitali nedjeljama ili večerima kako se to obično radi, jer katkad je važniji blag ali pouzdan osjećaj njegove prisutnosti, ideja parka, njegova konstantna mogućnost, ponuda da se ondje bude, pa da se čovjek osjeti kao da je ondje već bio, da mu je taj park blizak kao soba u stanu, primjerice balkon koji eto još nije otvorio jer nije bilo potrebe, ali kad zatreba hoće, sigurno hoće, naravno da će otići tamo čim zidovi pritisnu i zatreba malo zraka.

Kišobran

Uvijek sam se s prezirom odnosio spram kišobrana na sklapanje. Za mene, to je polupredmet, čija prisutnost u torbi ili džepu samo smeta. Ni dolazak kiše ne lišava ga tereta moje nevoljkosti: više grdim kišu nego što hvalim kišobran. Zatim, odlaganje: u javnim prostorima treba ga sklopiti u tuljac, pri čemu metalna drška ostaje izvučena da bi se njime uopće moglo rukovati i smjestiti ga među šumu kišobrana, jer sasvim sklopljen, to je tek batrljak stvari, otpadak, nešto nadomak ničega. Nikakva estetika ne iskupljuje ga: dobio sam na poklon vrlo lijep sivi kišobran na sklapanje i, kad sam već bio spreman da muku podnošenja zamijenim naklonošću, u jednom su mi ga restoranu odnijeli, ostavivši u zamjenu neku crnu, popucalu podrtinu. Sva sreća, kiša je već bila prestala. Zatim, vjetar: koliko mi je samo kišobrana stradalo u rukama već pri prvom otvaranju, na vjetrometini za jakoga pljuska! To je slijepa ulica: prejeftin ne valja, skupi ukradu – čovjek ih jednostavno ne može voljeti! Malo je glupih a nužnih stvari poput kišobrana na sklapanje.

Dakako, kišobran-štap je posve druga priča. Kada krenemo u grad očekujući kišu, unaprijed pristajemo na njegovu posvemašnju prisutnost; to je sad već predmet oko kojega se zaborav treba potruditi, a koji našem hodanju pločnicima dodaje i jednu čisto dramsku dimenziju – kuckamo njegovim vrhom uokolo naših sandala ili cipela, mjerimo korak, ili uzdižemo njegov šiljak u zrak, uz nečujni takt polažemo ga na rame i pružamo zatim ispred sebe poput mača – potpomognuta njime, šetnja postaje elegantna koreografija, nalazimo se u nekoliko uloga odjednom. I kišu tada dočekujemo drugačije, zajedno s kišobranom ulazimo u mijenu, s njegovim klobukom ponešto smo nalik gljivama i, uopće, čvršće smo vezani za zemlju.

Ukratko, moglo bi se reći da nas kišobran na sklapanje tjera da kišu vidimo kao smetnju, fenomen na rubu postojanja, baš kao što je i on sam. Za razliku od toga, kišobran-štap i korisniku i oborini daje dimenziju dostojanstva, kada nam je on u ruci, nema mjesta za suvišnosti: kiša, ljudi i stvari pristižu u neki neočekivan red.

Ni na nebu ni na zemlji

Često se mučim s prostorom u romanima. Ono što sam zamislio kao sjeverni predio nekog kvarta u kom se zbiva odlučujuća radnja odjednom se ispostavlja kao južni, iznenada brkaju se i strane, pomiješao sam lijevo i desno, gore i dolje, simo i tamo, pa tvrdoglavo pokušavam ispraviti zamišljeni model, ali ne ide i ne ide, zbog čega na kraju odustajem, tražeći fikciju da se prilagodi meni, s nadom da moja samovolja ipak neće narušiti tijek radnje i da će sve biti onakvim kako je pisac zamislio. Priznajem, moja je mašta ponekad slaba, umjesto da stvara nove svjetove, dočepa se po pamćenju nekog djelića stvarnog, pa ga prekraja i prilagođuje. I onda nastaje neka kvazifikcija, neki paraprostor, čardak ni na nebu ni na zemlji. Evo primjera iz lektire: Doba željeza Johna M. Coetzeea. Na samom početku knjige pripovjedačica govori o kući i garaži kraj koje spava beskućnik – tu se događa znatan dio priče. Sve se zbiva u Južnoafričkoj Republici, oslikava se tmuran svijet rasnih razlika i aparthejd. Međutim za mene se od prvih stranica sve odvija istodobno i u mom rodnom Bjelovaru, jer je opisana kuća zapravo kuća moje prijateljice, tj. njezinih roditelja, kamo sam često išao za gimnazijskih dana. Uz kuću, tu je i garaža, pa i ona mala uličica iza koje spava beskućnik, kao i dvorište u kom se igraju dječaci, doduše, bjelovarsko se dvorište sada ipak malo prilagodilo jer odjednom tu je i visoka ograda, a – vidi vraga – i garaža se šeće, čas je ovdje a čas ondje, malo ispred kuće pa malo pored, podsjeća čak na drvenu šupu mog oca! Prostor se sastavlja i rastavlja kako mu se hoće, a moje čitateljsko iskustvo, znam, slično je priči čovjeka pod utjecajem halucinogenih droga. No ja sam iznimno trezven čitatelj, čitatelj koji se trudi, čitam vrlo sporo i pažljivo, takvoga bi zapravo poželio skoro svaki pisac. Ali imaginacija me i pored svega iznevjeruje, ne sluša, radi po svom. Prava je sreća što većina nesporazuma ipak ostaje na prostornim pitanjima; mislim da bih davno odustao od literature da primjerice u likovima nailazim redovito na roditelje, rodbinu, kumove ili prijatelje – književnost ne bi imala nikakva smisla, jer čemu čitati ako ćemo – umjesto da doživimo nešto novo i proširimo vidike – susretati tek ono staro i već viđeno, samo drugačije upakirano!

Ispijanje čaja

To je, u biti, štovanje Nesavršenog…

Kakuz? Okakura, Knjiga o čaju

Najteže je pronaći riječi hvale za sitnice, tzv. svakodnevne banalnosti, koje govor rado preskače dok smjera novom, nesvakidašnjem i neobičnom. No teško se oduprijeti i upornoj želji stvari: tako sam se u pustoši jezika ipak odlučio progovoriti o neizmjernom užitku u ispijanju šalice toploga crnog čaja, s malo vjernih riječi, u nagovijestima, da se čaj koji me čeka odviše ne ohladi. Stoga ću zanemariti ritual i navesti bitno, ono što volim: okus i miris, zatim boju i općenit karakter tekućine u šalici. Svaki me put kombinacija ovih elemenata dovede do prave male epifanije – kontakta sa samom esencijom jeseni, jer crni čaj izražava suštinu maglovitih, vlažnih i hladnih dana, kada se naše biće skuplja u nekom tamnom središtu ispod jakne ili kaputa, da bi iznova buknulo osvježeno svakim gutljajem te crne jesenje zvijezde. Eto metafizike zapakirane u vrećici indijskoga čaja! Užitak pijenja ne odnosi se pritom samo na okus, već i na izgled tekućine: na njezinoj površini, trenutak prije nego ćemo prvi put srknuti, valja zapaziti crnu svjetlucavu koricu, koja se, kako pijemo, poput vijenca razmješta po rubovima šalice i njiše zajedno s tekućinom, ostavljajući nekakve prljave, smeđe mrlje – kao da je riječ o tragovima lokvi kroz koje smo s užitkom gacali u gumenim čizmama (jesen ne treba odagnati sanjarijom o toplijim danima, već je treba produbiti, nastaniti se, ojeseniti). U pijenju crnoga čaja ujesen otkrivam dakle ushit i radost, misao koja se samoj sebi smije, kako kaže i Okakura u svojoj Knjizi o čaju i pritječe mi upomoć svojim riječima, u zadnji čas, jer čaj valja popiti i vratiti netom napisano natrag odakle je poteklo: u bunar šalice, crno grotlo koje će me krijepiti i grijati ostatak jeseni i još čitavu zimu.

Branislav Oblučar (Bjelovar, 1978) objavio je knjige pjesama: Mačje pismo (nagrada Goran za mlade pjesnike 2006) i Anđeli su pali na tjeme, s Boškom Kuzmanovićem 1997. Književnu kritiku i esejistiku objavljuje u periodici te na Trećem programu Hrvatskog radija. Suradnik je u časopisu Quorum. Radi kao znanstveni novak na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu prevedene na slovenski, poljski, mađarski, bugarski i engleski.