U zatvoru zavođenja

Jedan od, kako ga je naslovio, “intelektualnih junaka”, britanskog evolucijskog psihologa Geoffreyja Millera, uz Friedricha Nietzschea je i američki sociolog Thorstein Veblen (1857.-1929.), na kojega, je, opet, najviše utjecao Herbert Spencer (1820.-1903.). Spencer je na ideje koje su poslije proslavile prirodoslovca Charlesa Darwina došao pod utjecajem Kantovih stajališta da se majmuni mogu preobražavati u ljude i Goetheovih tekstova o “metamorfozi biljaka”. Teoriju je evolucije pedesetih godina 19. stoljeća bilo moguće opipati u zraku, a taj slijed mislioca koji su svoje intelektualno povjerenje ulagali u jednu tako revolucionarnu ideju kao da je dopunska potvrda same mogućnosti evoluiranja. Od metamorfoze biljaka do vjere u evoluiranje nižih u više životne oblike nije samo jedan korak. Thorstein Veblen najjasnije je pisao o socio-ekonomskim obilježjima naših života, i pritom nije birao riječi: žena je u bogatijih društvenih slojeva diwan-frau, žena-divan, tek nastavak već kupljena skupog namještaja, ukusno odabrane dnevne sobe, noćnog ormarića, kuće, i na kraju, fotelje. Takve i slične ideje Veblen je razvijao u svojoj studiji Teorija dokone klase, objavljenoj krajem 19. stoljeća. Sve što činimo, sve za čime posežemo, u službi je podvlačenja našeg socijalnog položaja - lijepa i skockana žena u svrsi je stratificiranja našeg mjesta na društvenoj ljestvici. Resimo se luksuznim ukrasima i kupujemo skupe predmete ne bismo li oglasili naše bogatstvo. Kapitalistički konzumerizam izravna je posljedica takve psihologije ponašanja.

Geoffrey Miller piše kako je evolucijskim biolozima trebalo tri četvrtine stoljeća da takvo načelo primijene i na seksualnu selekciju, a ona je glavni junak njegove popularnoznanstvene studije Razum i razmnožavanje. U prethodne naraštaje znanstvenika na razum se gledalo kao na “neuralno računalo koje je prirodna selekcija opremila algoritmima za razmišljanje o uzročnostima i vjerojatnostima vezanim uz biljke, životinje, stvari i ljude”. Um je samo pragmatični stroj za rješavanje problema. No prema Millerovu mišljenju, koji u tome slijedi Darwina, koji je razlučivao “ prirodnu” i “seksualnu” selekciju, razum je i stroj za razmnožavanje, a ne samo za preživljavanje. Darwin je takvo ponašanje definirao kao “seksualnu selekciju putem izbora partnera”, a Miller uspoređuje paunov rep i ljudski mozak. “Paunov rep je klasičan primjer seksualne selekcije putem izbora partnera. Takav rep se razvio jer su ženke više voljele duži i šareniji rep. Paunovima bi bilo lakše preživjeti s kraćim, lakšim i jednostavnijim repom.” Taj je rep, isto kao i ljudski um, posvećen nizu, s gledišta preživljavanja, potpuno besmislenih stvari kao što su umjetnosti i, npr. kulturalne teorije, a sve u funkciji parenja i razmnožavanja. “Najdojmljivije sposobnosti ljudskog uma su poput paunova repa: one su alati za udvaranje koji su se razvili kako bi privukli i zabavili spolne partnere. “

Miller kaže da ako želimo shvatiti bogatstvo ljudske umjetnosti, morala i kreativnosti, moramo gledati prema udvaranju “kao središnjem problemu naše evolucije”. Naime, adaptacije nastale kao posljedica prirodne selekcije i onih izazvanih seksualnom selekcijom su goleme. Miller se također ograđuje od frojdovskih teorija koje o seksualnosti misle kao o nečemu što djeluje iza kulisa: ovdje nije riječ o podsvjesnoj motivaciji, nego o funkciji koja pomaže življenju i produžavanju vlastita genetskog sklopa.

U tom dijelu priče Miller se pokazuje kao pristaša teorija Richarda Dawkinsa, u nas poznatog kao autora Sebičnoga gena. Mi se, tako smatra taj poznati autor, osim zavodničkim strategijama, služimo još i prikrivanjima i prevarama. Na svijet, prema Dawkinsovu mišljenju, dolazimo sebični, a ne predodređeni za ugodne osjećaje, i da bismo pojmili bilo što od naših priča o vječnoj ljubavi, altruizmu i plemenitosti, nije zgorega suočiti se s tom činjenicom. Spomenemo li potrebu za dominacijom korak smo od teorija koje objašnjava Miller: seksualni odabir važan je jer o kakvoći odabira partnera ovisi kvaliteta polovice genskog materijala potomaka. Kod priče o paunu: njemu je teško pobjeći grabežljivcima jer mu smeta taj pompozni rep, i tu vrlo važnu točku bijega mogu izvesti samo najjači mužjaci. Nešto slično pauničinu pogledu na rep mogućeg izabranika prijenosnika genske slike Miller je prenio u ljudski svijet, time dopunski objašnjavajući nenadani razvoj razuma u čovjeka: duhovitost je, prema njegovu mišljenju, nešto što je naše pretke moralo obarati s nogu, iako duhovitost znatno ne popravlja izglede za skupljanje bobica. Kao ni sposobnost risanja bivolova lika u pećini. No upravo na toj su se strani razvile neke od najčudesnijih ljudskih osobina: jedna je dandanas fascinantna - a to je moć kretanja mentalnim krajolicima. Niš’ koristi od tog muvanja svijetom iz kojeg se ništa uloviti ne može, rekao bi neki u život, razmnožavanja i šale neupućeni laik. No Miller sam kaže kako mu je bez seksualne teorije, iako je zdušni zagovornik Darwinove teorije, priča o našoj evoluciji nepotpuna. Jedna od ljepših priča o našem zavodničkom potencijalu iskorištenom za preživljavanje, te o našem kapacitetu preobrazbe istoga u više svrhe.

Zatvorski blues

Tahar Ben Jelloun, Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti, s francuskoga prevela Ursula Burger Oesch; Fraktura, Zaprešić, 2007.

Dramski je pisac David Mamet prije nekoliko godina održao predavanje u kojemu je definirao kako se stvara dramska struktura: “Nožem prvo kruh režeš, da ojačaš; onda se njime briješ, da za svoju ljubavnicu fino izgledaš; kad otkriješ da ima drugoga, srce joj njime vadiš.” Te oštre riječi citat su definicije bluesa koju je dao Huddie Ledbetter, a. k. a. Leadbelly, jedan od najpoznatijih blues i gospel pjevača, čija je biografija fascinantna na isti onaj naopaki način na koji privlači i zavodi biografija pisca Jeana Geneta. Obojica su tih umjetnika bili višestruki prekršitelji zakona, obojica su u zatvoru doživjeli pojavu šireg interesa javnosti za svoje djelo, i obojica su oslobođeni zbog pritiska te javnosti na vlasti. Leadbellyjevu je pjesmaricu prije nekoliko godina obradila folk i jazz pjevačica Odetta; album Looking For A Home riznica je Leadebellyjevih portreta ljudi koje je upoznao griješeći, što je taj mišićavi frajer podjednako uspješno činio ma s koje god strane brave bio. No njegove su pjesme istodobno i molitve, vapaji, preklinjanja za mrvicama Božje milosti. U janusovskoj prirodi njegovih pjesama tajna je njihove autentičnosti. Na suprotnom su polu zatvorenici koji su iza rešetaka završili uslijed represije sustava.

Francuski pisac marokanskog podrijetla Tahar Ben Jelloun, dobitnik Goncourtove nagrade za roman Sveta noć (1987.), u romanu Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti, slično Odetti, “obrađuje” zatvorske patnje stvarnog čovjeka, potporučnika koji je sudjelovao u uroti protiv marokanskog kralja Hassana II. Jelloun je imao zatvorsko iskustvo, bio je šezdesetih nakratko zatvoren zbog sudjelovanja u demonstracijama, no ispisujući roman o mukama svojega junaka Aziza, dosegnuo je dimenzije koje su svi čitatelji Dostojevskog ili Zupana već jednom vidjeli. Aziz, kao i ostali sudionici u pobuni, završava u ćeliji u kojoj se ne može uspraviti; na podu je rupa u koju obavlja nuždu; ima dva pokrivača, nepotrebna ljeti i nedostatna zimi. Sunce nakon zatočenja prvi put vidi kada umre jedan zatvorenik. Na tome mjestu prvi put primijeti promjene u sebi: cijena boravka na svježem zraku je nečija smrt i to ga ne uznemiruje. Odlučuje zaboraviti prošli život: to je jedini put prema preživljavanju. Sjećanja bi boravak u zatvoru učinila nepodnošljivim. A onda, u prekretničkom trenutku, ne bi li sačuvao zdrav razum, ili barem njegove glavne obrise, počne se prisjećati knjiga: čitavi su se odlomci pojavljivali sami od sebe. “Bilo je to poput neke Božje milosti.” Svojim je sudruzima prepričavao Balzacova Oca Goriota; oni su se čudili muškarcima koji se pudraju, a Aziz se trudio objasniti im društveni kontekst u kojemu je Balzac pisao. Onda bi mu oni rekli: daj nam ispričaj koji vestern, treba nam malo akcije. Bila je to bitka “protiv degradacije našeg bića”. Kada je prepričavao Camusova Stranca radio je razne preinake u priči, pretumbavao ju je, izokretao pa nanovo lijepio. Tada je shvatio da je priča o Mersaultu otporna na sve vrste iznevjeravanja.

Usporedno s tim prisjećanjem na pročitane knjige Aziz pušta da “vrijedna sjećanja putuju”. Da, kako Jelloun zapisuje, odu s one strane noći i sačekaju izlazak iz jame ne bi li onda ponovno zauzela svoje mjesto. Problem je bio u tome što je presuda bila doživotna. Njegovoj su rodbini rekli da je strijeljan. Zaručnica koju je imao u međuvremenu je postala junakinja u svijetu njegove mašte: tražio joj je u mislima odgovarajućeg muškarca, htio je da bude visok, plavokos, kultiviran. Nasuprot akciji Zupanova Levitana, ili metafizičkim preokupacijama Dostojevskog, ovdje doslovce na svakoj stranici umire po jedna nada, koju Aziz, to jest Jelloun, na put bez povratka šalje bez trunke žaljenja. Zasljepljujući nedostatak svjetlosti upravo je ta redukcija junakove svijesti ne na bitno, jer bitno je vani, nego na onaj komadićak svijesti, prisebnosti, snage, koji te neće izdati. Svođenje na posljednji neuron u posljednjem atomu, to svojevrsno dubljenje na ideji kod koje može osjetiti materijalno otjelotvorenje - fiksaciji koja mu pomaže.

Kako stranice romana odmiču Jelloun te vitalističke restrikcije izražava stilskim ekonomiziranjima: u početku konstruiran istaknuto poetskim jezikom, roman Ta zasljepljujuća odsutnost svjetlosti, naglašenije poetska svojstva zadržava još jedino u prisjećanjima na knjige i filmove koje Aziz prepričava svojim drugarima. Usporednost kao dimenzija ispunjena smislom nasuprot koje je “proza” života.

Onda je, uslijed pritisaka svjetske javnosti, oslobođen početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Iz zatvora je izašao petnaest centimetara niži, jedva se privikavajući na obične stvari. Na sve je pazio, od vode do kućnih papuča, kojima se nije mogao nadiviti. Sluh mu je bio neobično istančan: sve je čuo. Oči su sve upijale: “bio sam poput spužve”. Pravo je čudo, kada pročitate ovaj roman, da vlast iz njega nije uspjela istisnuti tu sposobnost upijanja. Kada je izašao na sama je sebe gledao kao na čudnu vrstu novorođenčeta. Ponovno rođen, iako već posve oblikovan. Vitomil Zupan pisao je o Talijanu koji je izašao na slobodu nakon pedeset godina zatvora. Na pitanje što ga je najviše iznenadilo rekao je: Žene na biciklima! Jellounovu je junaku doslovce sve izazivalo takvu vrstu povišene pozornosti.