U žrvnju identiteta

Botho Strauss u svojim refleksijama Orfej u podzemnoj garaži ustvrđuje da je komunikacija vodeća ne-riječ našega doba. Ali ima još jedna, mnogo tvrdokornija i stoga dovedena do nove dogme - identitet. Prodrla je u svakodnevni žargon. Od izvornoga značenja poistovjećivanja svijesti i apsolutnoga Ja u filozofiji identiteta Fichtea i Schellinga ta je riječ danas ispražnjena od svoje biti. S istom gorljivošću rabe je vjerski fundamentalisti i modni stilisti, neoliberalni kolonizatori i potlačeni narodi Trećega svijeta. Svi se pozivaju na “svoje” sveto pravo pripadništva ovom ili onom totemu nacije, rase, kulture, stila života. Potraga za identitetom obilježena je svim oblicima čudovišnih kulturalnih borbi. Više nije odlučno pitanje što jest i tko “ima” identitet, nego zašto uopće i čemu služi ta traumatska opsesija pripadništvom? Odgovor je uvijek negativno samopotvrđivanje. “Mi nismo i ne želimo biti kao Oni, jer smo drukčiji.”  

Prelazak iz doba ideologija u doba kultura nakon kraja realnoga socijalizma u suvremenom svijetu bio je simbolički čin uskrsnuća kolektivnih identiteta. Umjesto radikalnoga povratka ideji osobe, onome apsolutnome Ja koje ne priznaje nikakav drugi autoritet osim moći slobode svijesti u iskazivanju vlastitosti, globalno je doba obilježeno slobodnim ropstvom “svojoj” kulturi. Ona ima još jedino nekog smisla kada je ugrožena u vlastitome opstanku. Ali kada i pod kojim uvjetima ugroženost ima realne temelje, a kada je proizvod fantazme za nove diskurzivne kulturalne ratove, odlučuje samo jedno: kritička analiza realnoga svijeta bez ideologijske histerije. Tko je, dakle, ugrožen u “svojem” identitetu danas u globalnome multipolarnome poretku? Jedan od odgovora na to pitanje toliko je paradigmatski za prijepor između zapadnjačkih, ponajprije zapadnoeuropskih politika multikulturalizma i “tihe revolucije” desnoga etnopluralizma u svijetu da je istodobno teorijski jednoznačan i praktično opasan u svojim skrivenim zahtjevima za dokidanjem sekularnoga društva. Multikulturalizam je politika kulture uključivanja različitih etničkih skupina u pluralnu kulturu višenacionalnih zapadnih država a temelji se na načelu religijske i kulturne tolerancije drugoga. Etnopluralizam, pak, počiva na ideji radikalne razdvojenosti kultura. Umjesto mozaika kultura ovdje je riječ o perfidnome obliku modernoga apartheida. Između “nas” i “njih” postoje zidovi koji se nikad ne mogu srušiti. Današnja ideologija kulturalnoga rasizma samo je drugi oblik etnopluralizma. Da paradoks bude potpun, zahtjev za dokidanjem sekularnoga društva vodi se u ime tolerancije Drugoga. Ali ni manje ni više nego religijske tolerancije druge religije kao druge kulture.

Kršćanskom duhovnom obnovom protiv islamiziranja

U nedavnom intervjuu internetskome dnevniku akutalne.ca primas Katoličke crkve u Češkoj kardinal Miroslav Vlk, izrekao je niz stavova tipičnih za nekoć novodesničarski koncept etnopluralizma, a danas za melankolični liberalni konzervativizam populista. Prvo, da pod Bečom poražen islam sad u miru osvaja Europu; drugo, da je Berlin drugi islamski grad po veličini; treće, da je vjera jedini znak identiteta kulture te da pripadnici islama poštuju svoju vjeru i žive u skladu s njom, dok je prevladavajući ateizam suvremene Europe nova vjera bez crkve; i četvrto, ali najvažnije, da se opasnosti islamiziranja Europe može suprotstaviti jedino programom njezine duhovne kršćanske obnove.

Što je u tome “kardinalno” skandalozno ako duhovni pastir zemlje koja aktualno predsjedava Europskom Unijom misli ono što već više od desetljeća govore svi neokonzervativni teoretičari kulture, a ne samo brojni ponavljači paradigme sukoba civilizacija pokojnoga američkoga politologa Samuela P. Huntingtona? Ništa drugo već gotovo sve rečeno. Ne dakle sve, nego gotovo sve. Bez slobode vjere ne postoji mogućnost liberalno-demokratskoga društva. Sloboda vjere i njezina iskazivanja pripada u temeljna svjetonazorna prava. Ali ona nije i ne može biti jedini znak identiteta ili kulture, pa čak ni u islamskim društvima u kojima su još uske granice između svemoći autoritarnih političkih poredaka i moći religije. Samo u tom pogledu iskaz o poštivanju svoje vjere kao kolektivnoga identiteta mogao bi proći kroz ušice igle, uz, dakako, neizbježne korekcije. Sve drugo je ideologijska samorazumljiva priča koja kulminira zahtjevom za novom duhovnom obnovom. No čemu uopće ozbiljno uzimati stavove jednog kardinala ako katolička religija u Europi nema političku težinu istog ranga kao islam u arapskim i nekim azijskim zemljama gdje je vodeća državna religija? Odgovor je u represivnoj toleranciji Drugoga kojeg se poštuje samo zato da bi ga se istim sredstvima moglo isključiti iz političke igre oko raspodjele moći.  

 Derrida je na simpoziju u Capriju 1994. godine posvećenom pitanju identiteta i razlike Europe nakon trijumfalnoga povratka religije u suvremena zapadna društva kazao da religija za razliku od filozofije nikad ne postavlja sebe u pitanje. Religija je uvijek pozitivan odgovor. Moderna su društva, naprotiv, utemeljena na razdiobi moći između ekonomije, politike i kulture. Dokidanje teokratske vladavine u novome vijeku uspostavom liberalne demokracije nije bila pobjeda nove političke teologije bez Boga, nego ponajprije samoutemeljujućega čina identiteta uma koji sam sebi propisuje zakone u svijetu. Stoga sekularizacija u prosvjetiteljstvu nije bila drugo negoli metodičko isključenje Boga iz ovostranosti za koje nije imao legitimne demokratske ovlasti. Borba protiv sekularizacije, koja se iznova vodi u ime kulture i tzv. kršćanskoga identiteta Europe, borba je za ideologijskom hegemonijom one religije koja više nema apsolutnu realnu moć u određivanju svakodnevnoga života društva.

Izvor Europe u imperijalnome Rimu

Paradoks je što je koncept moderne kulture sve drugo negoli ono u što se danas prometnuo. Kultura je u humanističkome smislu etički poziv samousavršavanja čovjeka bez ikakve druge utilitarne svrhe ili sredstva za druge ciljeve. Od Kanta do Derride i Habermasa u ideji kulture ne misli se na monolitnu nadgrobnu ploču identiteta nacije, naroda ili etničko-rasne pripovijesti o zajedništvu jezika i podrijetla. Posve suprotno, ako tu srozavajuću riječ suvremenoga doba još valja očuvati od propasti, onda je to jedino moguće radikalnom “obnovom duha” iz biti modernoga svijeta. To ne može značiti povratak čistim izvorima “krvi i tla” Europe kao neke mitski stvorene organske zajednice. Kultura kao znak identiteta nije nadgrobna ploča ni sarkofag povijesti koju od nestanka čuva religija, nego složen sklop odnosa moći prožimanja različitih struna, toliko krhkih i suptilnih kao što je istinski život čovjeka nesvodiv na biopolitički stroj ili bilo kakvu ideologiju u ime koje se mrzi, vandalizam opravdava pravednim osvetničkim gnjevom, a drugoga doživljava kao prijetnju vlastitoj ništavnosti. Olaka zlouporaba kulture nastaje onda kad se izričito svodi na kolektivno pripadništvo. Vodeći pojmovi i ideje našega doba tada gube vjerodostojnost. Iza tog čina, međutim, nalazi se nešto daleko opasnije – dovršena revizija povijesti kao ideologijske priče. Povijesni revizionizam nije tek na djelu kad se poraženi fašizam simbolički travestira u novu nacionalnu ideologiju, a komunizam proglašava najvećim zlom moderne povijesti, nego u tome što se svjesno izokreću povijesne činjenice.

Ono što nazivamo modernom demokracijom u Europi nije rezultat ni kršćanstva ni bilo koje druge religije, a ni nekog liberalnoga svjetonazora, za razliku od Amerike koja je politički stvorena iz duha prosvjetiteljstva protiv bilo kakva organskoga koncepta kulture. Ideja Europe nije, dakle, izvorno ideja ujedinjenja kršćanskih srednjovjekovnih država čak i u takvu obrambenom savezu protiv opasnosti od prevlasti osmanlijskoga imperija i početka njegove dekadencije s porazom kod Beča. O izvorima Europe – grčko, rimsko, židovsko, kršćansko, ideje prosvjetiteljstva i modernosti – a koje okrnjeno spominje i kardinal Vlk u svojoj lamentaciji, ispuštajući da bi u to nasljeđe trebalo uvrstiti i sve ono što je islamski svijet pod Maurima u Španjolskoj i tijekom složene povijesti u Jugoistočnoj Europi – osobito na Balkanu – ostavio u duhovan amanet modernoj Europi, svjedoče tragovi materijalne povijesti i život sam.

Ali ono jedino bitno nije kultura, nije nikakav slobodno lebdeći duh ponad voda koji određuje zauvijek tko su i što su narodi i nacije suvremene Europe, kakve su im ideje i dokle sežu granice jedne transnacionalne političke zajednice koja se još stvara. O biti Europe ne govori tradicija kršćanstva. Izvor je isti kao i u ideji očeva-utemeljitelja Amerike. Oni su slobodu pojedinca i njegovu sreću pretpostavili svim partikularnim znakovima identiteta (rase, nacije, spola/roda, etnosa). Podrijetlo Europe i Amerike jest imperijalni Rim s njegovom idejom republikanizma i državljanstva/građanstva za sve Rimljane bez obzira na “krv i tlo”, pripadništvo ovoj ili onoj religiji, egzotičnome kultu ili misteriju. Nije slučajno u svojoj knjizi Falls Europa erwacht (Ako se Europa probudi) Peter Sloterdijk uputio na bit stvari još u osvit procesa političke integracije Europe nakon raspada komunizma 1989. godine. Zaboravio je samo spomenuti tko je u 20. stoljeću promislio dublje od Valéryja i Ortege y Gasseta upravo to paradoksalno podrijetlo ideje moderne Europe – nitko drugi do Martin Heidegger kasnih 1930-ih godina u doba raskida s bilo kakvim iluzijama o nacizmu i duhovnoj obnovi Njemačke.

Borba za ljudska prava i slobodu ne vodi se u ime pape

Povijesni je revizionizam u tome što se u sporu liberalnih multikulturalista i desničarskih etnopluralista odbija reći ono presudno. Da bi uopće bio moguć toliko opjevani dijalog kultura, barem na simboličkoj razini višekonfesionalnih zajedničkih molitvi za mir, u svijetu kršćana, muslimana, židova, hindusa i drugih vjera bilo je potrebno obraniti temeljne ideje univerzalnosti uma. Politički je to značilo uspostaviti moderan politički poredak demokracije pravom glasa za sve pripadnike zajednice. Povijest modernoga fundamentalizma i kršćanstva u Europi od prosvjetiteljstva do kraja 2. svjetskoga rata, a u Portugalu i Španjolskoj do kraja 1970-ih godina, pokazuje da je ideja socijalne pravde, jednakosti i demokracije bila uvijek krvavom borbom protiv institucionalnog saveza crkve i autoritarnih država. Da bi u ime represivne tolerancije Drugoga katolicizam mogao pozivati na novu duhovnu obnovu, bio je potreban “dugi marš demokracije” u sekularnim društvima Europe. Njega nisu predvodili ni duhovni pastiri kršćanstva ni islama, premda je neporecivo da je u doba totalitarne vladavine komunizma u Istočnoj Europi od 1945. do 1989. religija bila subverzivnom strategijom otpora protiv komunizma.

Svi suvremeni identiteti otpora, kako ih određuje sociolog Manuel Castells u knjizi Moć identiteta – feminizam, postkolonijalizam, novi društveni pokreti – ne pozivaju se ni na kakvu institucionalnu religijsku doktrinu. Borba za ljudska prava i slobodu ne vodi se u ime pape ni u ime bilo kojeg islamskoga vjerskoga vođe, čak i kad je riječ o obrani golog života Palestinaca u nečuvenoj državnoj agresiji i teroru Izraela u Gazi. Ideologijska perverzija najvišeg ranga jest kad se u Hrvatskoj dan ljudskih prava pamti po potpisivanju peticije za “pravo nerođenih” ili za zabranu prava žene na pobačaj. No ima i u zemljama-članicama Europske unije još nešto gore od ove ipak bizarne zgode pervertiranosti civilnoga društva. U Malti je zabranjen razvod braka, a Amsterdam nije samo libertinska prijestolnica europske svjetonazorne tolerancije i apsolutne slobode za radikalno drukčije pripadnike queer-kulture, već i središte vikend abortus-turizma za žene iz Irske, gdje je pobačaj zabranjen. Europa kao ni Amerika nije nikakav utopijski vrt slobode. Ali je barem u svojoj biti sekularna transnacionalna politička zajednica.

Strah od islamiziranja Europe onoliko je (i)realna fantazma zagovornika etničke i rasne čistoće koliko je realna prijetnja da će se time politički poredak liberalne demokracije urušiti u svojim temeljima ako se dosljedno ispune svi postulati transnacionalne i multikulturalne Europe. Koliko je ono što govori jedan kardinal opće mjesto svih neokonzervativnih strategija nacionalne (duhovne) obnove kulture moguće je vidjeti u tome što se po analogiji s jednim od fikcija o propasti Rimskoga carstva jedini spas od “odumiranja” svete europske kulture uvijek pronalazi u demografskoj obnovi. Naime, u knjizi Ortege y Gasseta Pobuna masa na jednom se mjestu metaforički, dakako, kaže da je Rim počeo propadati ne zbog ratnih prijetnji s vanjskih granica na kojima su nahrupila vandalska plemena, već zbog toga što su “prave Rimljanke” počele sve manje rađati, a sve se više baviti “kulturom”, pa su ih odmijenile robinje iz Ilirije i drugih periferija Carstva. U Enterprise Instituteu u Washingtonu, jednom od glavnih središta neokonzervativne ideologije Amerike 1990-ih, ugledni liberalni teoretičar Ben Wattenberg, uz Irvinga Kristola i Normana Podhoretza zagovornik novog oblika američkoga patriotizma, naglasak je stavljao na demografska kretanja kao temelj svih ideologijskih priča o američkoj globalnoj kulturi. “Pravi Amerikanci izumiru”, dolaze useljenici s drugom vrstom kulture i multikulturalizam je dokaz slabosti američke politike tolerancije. Ideje su dosadno iste, samo je dekor promjenjiv.

Što je još uopće identitet?

Ali ono u čemu se slažu i češki kardinal i oni koje poštuje jer žive u skladu sa svojom vjerom “poraženom pod Bečom”, ono u čemu se slažu i američki neokonzervativci, populisti i europski desni tradicionalni regionalisti svih boja i nakaradnih odora svoga identiteta kad od turističke bizarnosti podrijetla postane pitanje nacionalne čistoće, jest strah od istinske i jedine kulture koja ne postoji samo na Zapadu, nego u svim modernim društvima bez obzira na stupanj ekonomskoga razvitka i političke demokracije. To je strah od radikalne manjine neozidanih bilo kakvim kolektivnim uresima identiteta. Ateizam je ovdje samo krivo upotrijebljen pojam za nešto što s pitanjem vjere u Boga ili njegove zamjene čovječanstvom ili nečim drugim nema veze. Zanimljivo je da se multikulturalizam teorijski i praktično danas nastoji spasiti ne više patetičnim govorom o suživotu različitih kultura. Gdje god su oni koji stvaraju istinsku novu kulturu ugroženi od “svojih” pripadnika nacije, a povijest je samo beskrajna pozornica takvih tragičnih slučaja hereze i otpadništva, očigledno je da se mora preispitati što je još uopće identitet i tko nadilazi zaraćene i mržnjom zatrovane “kulture”.

U knjizi feminističke teoretičarke Anne Phillips Multiculturalism without Culture (Multikulturalizam bez kulture) iz 2007. godine otvara se temeljni problem suvremenoga kulturalnoga ugrožavanja Drugih. Globalni je poredak paradoksalna isključenost žena iz upravo postkolonijalnih društava u temeljnim ljudskim pravima. S druge strane, kultura koja određuje diskurs postmodernoga Zapada samo je novi oblik liberalnoga patrijarhalizma. Žrtve su uvijek žene, bez obzira je li riječ o političkim diktaturama ili demokracijama. Obrana posljednje “utvrde” multikulturalizma stoga ne može biti obnova tradicionalne kulture kao religije. Sloboda je temelj kulture, a ona je temelj svjesnoga djelovanja samo pojedinca. Sve su drugo zabrane, totemi i tabui. Utopijska kritika kulture u žrvnju identiteta, neovisno o tome što Anne Phillips radikalno ne rasklapa političke i ekonomske pretpostavke suvremenog multikulturalizma, čini se vapajem za prijelazom s onu stranu pervertiranoga života u kojem ta patetična tolerancija Drugoga i njegove “kulture” postaje negativnim oblikom otpora kad žene-majke odjevene u crno i opasane bombama preuzimaju i realno posljednji dokaz da je kultura “sveti teror” u ime Boga i njegovih zemaljskih lažnih ideja kolektivne paranoje. Žrtve su istodobno anonimne i žrtvovane su naposljetku one same.

Identitet je ne-riječ našega doba. S tom riječju prisiljeni smo “komunicirati” pazeći da očuvamo svoj vlastiti identitet i da ne ugrozimo ničime tuđi. Problem je samo u tome što nitko nikad nije pitao jednog Salmana Rushdieja nakon objavljivanja romana Sotonski stihovi i fetve zbog “uvrede islama” koja je označila lov na njegovu glavu ili, pak, nekog drugog pisca slične sudbine iz tzv. zapadnoga kruga zbog “uvrede kršćanstva”, nije li zapravo istom mjerom trebalo uzvratiti i reći da je u ime Boga uvrijeđena i ponižena sloboda i dostojanstvo čovjeka, da je u ime kulture/nacije uvrijeđena i ponižena kultura uopće, jer kulturu ne stvaraju institucije zabrane. Ona je od samoga početka bila “simboličko prevladavanje smrti” (Broch) i djelo rijetkih pojedinaca. U svim su “kulturama” jedino ugroženi ONI koji se ne osjećaju “uvrijeđenim” da bi zbog toga pozivali na bilo što drugo osim na beskrajno dug dijalog, racionalnu argumentaciju i pravo na ironiju.