Svijet superjunaka je obilježen seksističkom atmosferom i praksom
– u udjelu žena u industriji, načinu prikaza žena i stavu strip zajednice
Nedavno sam se našla u situaciji “damsel in distress”. Odlučna da se sama iskobeljam iz (doslovnog) škripca u kojemu sam se našla, zazvala sam sjećanje na sve super-junakinje i super-zlice, odlučivši se da budem spretna kao Harley Quinn i pametna kao Batgirl, da ne čekam nikoga da me spasi i sama vješto kao mačka prijeđem sve zapreke. Jedino što je moja odjeća za izlazak bila daleko praktičnija od novog kostima koji je DC dao Harley: umjesto da kao bivša gimnastičarka ostane u svom uskom kostimu koji ju je pokrivao od glave do pete, a ipak otkrivao dovoljno, Harley je nekom silom završila u tako oskudnom kostimu da bi svaki pokret mogao otkriti previše, u situaciji u kojoj se nijedna poštena zlica ne bi htjela naći, pa ni Emma Frost ili Catwoman koje otvoreno igraju na svoj seksipil.
Moj uvod u stripove bio je Conan Barbarin Stana Leeja i Johna Buscema. Conan iz stripova nije bio poput Schwarzeneggerovog (Miliusovog) Conana. Ponekad bi spasio pokoju nezahvalnu ženu, namjerio se da osvoji emancipiranu ratnicu, pao na trikove lijepe čarobnice – žene oko njega su mu uvijek mogle parirati kako ratničkim vrlinama, tako i lukavošću. Iako su bile oskudno odjevene kao i sam Conan, bile su snažne, moćne i znale su što žele. Conana bi iskoristile ili zavele, uvijek vodeći igru i rijetko priznajući svoju slabost prema nježnom divu, kojemu bi se bilo kakav pokušaj patroniziranja žrtava zlih čarobnjaka ili seksualnih robinja podmuklih vladara – obio o glavu. Bile su to žene koje su mogle i s njim i bez njega, dok je onaj drugi Conan skrenuo na put seksizma i mizoginije, u stripu već dobro utrt.
Lelujanja statusa žena u stripu
Prije Drugog svjetskog rata, žene su činile većinu čitateljstva stripova, a tadašnji strip srednje struje nudio je više svojim čitateljicama. Osim iznimno popularnih romantičnih priča, u predratno doba je već postojalo nekoliko super-junakinja koje su pisale žene (npr. Tarpé Mills koja je pisala Miss Fury, koja je kasnije završila u rukama Trine Robbins). Jedini prostor za jake, emancipirane ženske likove prije četrdesetih bio je tzv. šund-strip (eksploatatorski strip tiskan na jeftinom papiru) koji se okoristio prazninom nastalom okretanjem mainstream stripa na drugačiji, moralno “čistiji” imidž tijekom Velike depresije i kasnije. Šund-strip je predstavio junakinje koje su bile podjednako sposobne kao i muškarci, koje su imale kontrolu nad svojim životima i često su, čuda li, spašavale svoje gore polovice poput Sheene, kraljice džungle. Put za prodor super-junakinja u mainstream otvorila je kontroverzna feministička ikona Wonder Woman. (Kontroverzna zbog motiva bondagea i činjenice da ju se moglo učiniti bespomoćnom pomoću istih narukvica koje su joj davale moć.) Wonder Woman je bila odraz ulaska žena u tvornice nakon što su muškarci otišli na bojište: kao što je Wonder Woman preuzela dio tereta kao medicinska sestra i super-junakinja nakon što je doznala za rat u “muškom svijetu”, tako su i mnoge žene počele obavljati poslove dotad nečuvene i nezamislive za njih – primjerice, u ratnoj industriji. No, kada je rat završio, život žena je reduciran na njihove predratne uloge majki i kućanica (u većini slučajeva), a slično se dogodilo i moćnoj Amazonki: više nije bila vladarica svog vlastitog stripa, već je ušla u kolektiv super-junaka gdje je služila kao tajnica. Kasnije, u Kingdom Come Alexa Rossa i Marka Waida, strip je još jednom odao “omaž” svojoj heroini: prema Batmanu, najbolji kontakt-borac među svim super-junacima, ženskima i muškima, brine se o njihovom podmlatku – tipično ženski.
U cjelini strip produkcije se u 1950-ima dogodila velika promjena: uveden je tzv. Comics Code kako bi se stalo na kraj onome što se smatralo nemoralnošću u stripu, a popularnost super-junaka potisnula je žene u svakom pogledu. Posljedica Comics Codea bila je i daljnja marginalizacija žena u stripu; išlo se tako daleko da se tražilo isključivanje žena iz priča, ako je ikako moguće, no kad su se već pojavljivale, tada su morale biti sekundarni likovi te se nije smjelo pretjerivati u njihovom (fizičkom) prikazu. U šezdesetima se pojavila Sue Storm – jedan od prominentnijih ženskih likova, Nevidljiva djevojka iz Fantastične četvorke. Sue, kao i drugi likovi nastali u razdoblju prije drugog vala feminizma, nema vlastitu karijeru i u potpunosti je fokusirana na svoju obitelj, odnosno tim, a Nevidljivom ženom i ženom uopće postaje tek kada rodi sina. Super-junakinja Wasp, koja je mogla biti velika kao osa i postati džin u opasnosti, šezdesetih je ponajčešće prikazivana sa svojim dražesnim krilima, dok su ostale žene imale patronizirajuća imena ili su bile “pomladak” likova poput Supermana ili Batmana, po čijem su uzoru imenovane i karakterizirane. No, kao i mnoge druge super-junakinje, i Sue je s feminističkim pokretom doživjela preobrazbu, što se zbilo i s Jean Grey, koja u svojoj inkarnaciji Feniksa može poslužiti kao metafora ženske emancipacije u to vrijeme (iz prve superjunačke inkarnacije Jean Grey, Marvel Girl, preobražena u Feniks postaje uz Emmu Frost jedan od najmoćnijih likova u X-men i cijelom superjunačkom univerzumu. Iako, valja reći, da u svojoj preobrazbi u Feniksa prijeđe na tamnu stranu jer naprosto ima previše moći za jednu ženu, u čemu se možebitno ocrtava pritajena mizoginija i otpor ženskoj emancipaciji.) Tada se po prvi put događa da upravo žene vode tim super-junaka, da ih se prikazuje kao sposobne i moćne, mada – da naglasimo – postaju sve golišavije.
Marginalizacija striptizom
Trend marginalizacije žena u stripovima možda jest prestao sedamdesetih, ali su otada one, a pogotovo super-junakinje, svake godine gubile sve više odjeće, a ono malo što su smjele zadržati na sebi visilo je o magičnim nitima. Ta golotinja se često pravda tendencijom stripa da preuveličava stvarnost i argumentom kako su i muškarci, uostalom, najčešće nacrtani grandioznih proporcija i u uskoj odjeći. No, ako uzmemo u obzir činjenicu da super-junaci imaju na raspolaganju širok dijapazon tjelesnih tipova, dok su žene silom ili milom ugurane u pješčani sat, a k tome ne postoje ni ružne, ni neskladno građene super-zlice, onda takva opravdanja padaju u vodu. Dok se unutarnji život muškaraca svodi na zabrinutost jer moraju spasiti svijet, pri čemu im počesto smeta njihova lajava i nerazumna partnerica, kod žena ulazimo u sukobe s majkama, ljubomorne ispade, nesigurnosti, traume i sve druge budalaštine kojima se valjda samo žene bave.
Ilustrativna je i usporedba Batmana i Batgirl, njegove uzdanice. Dok se Batman lako oporavio od slomljene kičme, Batgirl je ostala paralizirana nakon susreta s Jokerom koji je tako htio slomiti dva najvažnija muškarca u njenom životu: njezinog oca, komesara Gordona, i Batmana. (Gail Simone taj trop naziva “ženom u zamrzivaču” prema Alex DeWitt iz Green Lantern koja je raskomadana i ostavljena u zamrzivaču svog partnera; autori ženske likove ubiju, unakaze ili im oduzmu moć na drugi način kako bi motivirali muški lik.) Izdavačka kuća DC je Moorea navodno ohrabrila riječima ‘’Osakati tu kučku’’ (kako je Moore tvrdio u časopisu Wizard). Srećom, Barbara Gordon (Batgirl) pronašla je novi život kao Oracle, paralizirana super-junakinja koja svojom inteligencijom pomaže u prikupljanju i analiziranju informacija za druge junake, te za potpuno ženski tim super-junakinja Birds of Prey, da bi se prije nekoliko godina misteriozno oporavila i uskratila svijetu jedinog protagonista/icu s invaliditetom (izim Profesora Xaviera).
Usprkos svim relativiziranjima ljubitelja stripa, činjenica jest kako je svijet super-junaka obilježen seksističkom atmosferom i praksom – žene se nipošto ne tretira ravnopravno muškarcima (makar i jedni i drugi nosili duboke dekoltee) što je evidentno iz udjela žena u industriji, načina prikaza žena i stava strip-zajednice prema svojim drugaricama i ženskim likovima. Promjene prikaza žena u svijetu super-junaka izravna su posljedica društveno-ekonomskih promjena u proteklom stoljeću. Kako se mijenjala slika žena izvan stripa, tako ju je strip usvajao. Ipak, ne može se reći da se radi o svijetu fantastike isključenom od životne stvarnosti, a ne priznati da je ciljana publika takvih stripova sastavljena skoro isključivo od muškaraca i dječaka (kojima je to prvi ozbiljniji susret sa ženom koja im nije majka), te kako se iz tog tržišno i recepcijski premoćnog žanra stripa sustavno i namjerno isključuje žene (što je uređivačka politika najvećih izdavača Marvela i DC-a, bez obzira na periodične pozive da se žene “vrate” stripu). Pogotovo ako znamo da se usprkos porastu ženskog čitateljstva žene još uvijek ne osjećaju lagodno kao strip-umjetnice upravo u tom žanru. Dapače, dobar dio (muškog) čitateljstva u tome uopće ne vidi problem, i prebacuju loptu na žene koje bi trebale odustati od stripa ako nisu zadovoljne. Naravno, bojkot prodaje vodećih izdavača nema smisla jer borba za veći stvaralački udio žena ne ovisi (očito je) o udjelu ženske publike koja nastavlja pomno prebirati naslove u potrazi za stripovima koji ih barem neće otvoreno vrijeđati.
Život izvan mainstreama
Naposljetku, žene se uvijek mogu okrenuti prema nezavisnom stripu i manjim izdavačima koji su tijekom svih ovih godina bili oaza pametnim muškim autorima i politiziranim ženskim strip-umjetnicama. Ondje će naći podosta od najboljeg pripovijedanja o ženama uopće, poput Ljubavi i raketa (prije nekoliko godina prevedenih na hrvatski) braće Hernandez, Strangers in Paradise Terryja Moorea, pa čak i Liberty Meadows Franka Choa, kojega često kritiziraju zbog oblih, prpošnih ženskih likova, u ovom slučaju dvojnice Wonder Woman, veterinarke Brandy. (Zanimljivo, jedan od Brandynih četveronožnih drugova je svinja, blatantni klišeizirani seksist, koja svako malo dobije batina od žena kojima se pokušava upucavati, a Brandyni partneri su obično stereotip napuhanog mačo muškarca koji joj na koncu ne mogu dati priželjkivano poštovanje i ljubav.) A požele li pronaći strip o super-junakinji koji ih neće frustrirati krupnim kadrovima T&A, mogu uvijek posegnuti za fenomenalnom Kabuki Davida Macka, nijansiranim i kompleksnim prikazom super-junakinje u opresivnom režimu, koja želi ocrtati krug krvlju moćnika. Pri tome Mack s jedne strane šahovske ploče stavlja jakuze, fašiste i kapitaliste, a s druge žene prisiljene da se kompromitiraju i rade prljavi posao za svemoćnu organizaciju koja je svoje pipke zabila u san i javu stanovnika futurističkog Japana. (Zanimljivo je da odnedavno DC-jeva superjunakinja Katana ima veoma sličan kostim kao Kabuki.)
Cijela rasprava o super-junačkom stripu i podređenosti žena u njemu često skrene prema liberalnom argumentu da su žene važan dio tržišta i kao takve imaju određena prava koja se mogu ostvariti nakon što određeni postotak žena postane dio industrije ili reformistički zahtjev da izdavačke korporacije donesu novi kodeks ponašanja, a prethodni kodeks (koji je ipak tražio realističan prikaz žena unatoč svojim manama) svi su napustili nakon što su ga godinama zaobilazili osnivanjem poduzeća-kćeri. Žene već jesu potrošačice i umjetnice unutar strip-industrije, ali su kao ženski likovi u superjunačkim stripovima marginalizirane i osuđene na ostajanje u zadanim okvirima. Ako se i dogodi nagla promjena stava u industriji (a svako malo se najavi neka velika inicijativa za većom ženskom participacijom), neće biti ništa drugačije nego s drugim ustupcima ženama nakon drugog vala feminizma – tek novi trojanski konj u industriji koja u tome kaska za drugima. Žena je po prvi put dobila priliku da piše Batmana 2012. godine (bila je to Becky Cloonan) iz čega se da zaključiti da je u redu da žene pišu “sporedne” franšize ili “ženskaste” likove, ali ne mogu nositi velike, kultne muške superjunake. K tome, “likovni” dio stvaranja stripova sa sobom povlači jasnu podjelu rada: zna se tko je veliki umjetnik i kakva je raspodjela rada, a žene koje obavljaju izvrstan posao u kontinuitetu poput Lynn Varley prečesto se veže uz jakog muškog stvaraoca koji kobajagi obavlja najkreativniji i najbitniji dio produkcije stripa.
Krajnji dokaz za to u kojem smjeru veliki izdavači idu je New 52, “revamp” DC Comics, kojim se nastojalo osvježiti i modernizirati (!) superjunake DC svijeta tako što se ženske likove s vlastitom franšizom emancipiralo. Naravno, ako pod emancipacijom mislimo da podrazumijeva promiskuitet, pornografski prikaz žena i glavni lik u stripu kojemu vidimo više T&A nego lice protagonistkinje. Usto, broj strip-umjetnica u DC-u je pao s 12 na 1 posto što daje još manje nade da će se situacija promijeniti nabolje. Trenutno se čini da za žene nema mjesta u mainstream super-junačkim stripovima, a one koje vole strip dobit će (ako!) autorice koje će više pisati o ženama, dok će vjerojatno uvijek postojati privilegirani muškarac koji će moći reći: “Ubijte tu kučku.”