Ubojiti svrbež na stražnjici društva

Huliganizam kao “fenomen” oduvijek mi je, priznajem, bio dosadna tema. Dosadna u oba smisla, i kao monotonija i kao iritacija. Znate već, monotone govorancije na televiziji dosadne su jednako kao i svrbež na stražnjici. Gnjavaža. Istim osjećajem monotonije i iritacije kroz život su me pratili i ti nogometni huligani. Sve do ove knjige Dougieja Brimsona.

Jer što ste pametno mogli zaključiti o hduliganima ako ste im i posvetili nekoliko minuta razmišljanja? Dvadeset ili trideset godina uvijek se vrti jedno te isto. Grlenim glasovima pijano arlauču “alealeee” pa se malo potuku s istim takvima. Na dan utakmice grad je u poluopsadnu stanju, za vaš porezni novac. Nakon što su se naarlaukali, gnjave prolaznike i demoliraju imovinu lokalnog prometnog poduzeća. Opet za tvoj prirezni novac. Zagorčavaju i kompliciraju život čestitim vlasnicima zbog krivih tablica na vozilu. Kad ih policija malo ružnije pogleda, plaču po novinama kao kakve pič..ce da oni “imaju pravo navijati”. Vrlo su opasni prije i poslije tekme, a onda doma – mamici na juhicu – jer mali zloćko ima šljivu na oku. Dosadno. A košta. Nešto poput TV-pretplate. Pa ipak o njima mediji vole, to je divna “problematizacija” društva, čitaj: izgovor kako bi se malo pisalo o nasilju i kako bi ga se, diskretno, potaknulo. Onda ona uvijek ista dva-tri sociologa koja su na supkulturnim pojavama izgradila klimave akademske karijere pričaju malo one uvijek iste bajke o “osjećaju plemenskog pripadništva” i nekoliko sličnih akademskih floskula, pa eventualno Vlada donese neki zakon o huliganizmu i – ništa. Stvar se svodi na to da vandali vandaliziraju i još za to traže legitimaciju, a “društvo” im je daje. Nitko ne želi reći golu istinu, valjda da se djeca ne bi uvrijedila: da to rade iz obijesti i dosade, dakle iz – gluposti.

Žeđ za zabavom i pažnjom

E pa napokon je to netko jasno i bistro rekao. Dougie Brinson, huligan starog kova, tata-mata i veteran urbane gerile, a sada cijenjen pisac i producent koji piše o problemu koji, stvarno čudno, poznaje. Ključne rečenice čitave knjige jesu ove: “Zapravo, element ‘zabave’ uvijek se nalazio u središtu cijelog ovog problema. U tom smislu situacija ni danas nije ništa bitno drukčija u odnosu na sedamdesete ili osamdesete godine, no u želji da primijene racionalno promišljanje na iracionalan problem teoretičari to nisu bili u stanju prepoznati. Zbog toga su donositelji odluka dobili krivo početno polazište za rješavanje problema, pa je i poticaj za rješavanje problema imao zanemariv učinak.”  Brimson, naime, već desetak i više godina pokušava uvjeriti akademsku zajednicu i političke čimbenike s moći odlučivanja da su huliganizmu skloni, odnosno, da u njemu podjednako participiraju i oni koji nisu iz “disfunkcionalnog okruženja”, što će reći iz “problematičnih” obitelji, klasa, rasa ili četvrti.

“Problem sastava huliganskih skupina složeniji je nego ikad”, tvrdi Brimson i u svojoj knjizi vodi nas malo i u povijest, čiji je sudionik bio i sam. “Do ranih osamdesetih šminkerska scena i huliganizam stopili su se u jedno”, poantira svjedok zlatnog doba huliganizma, ne bez posprdnosti u tonu. E, tu smo! Ako malo razmislim pa se prisjetim zgoda iz rane mladosti kad je i naš huliganizam bio mlad, Dougie ima potpuno pravo. Jer i naši huligani od početka su uglavnom bili šminkerčići kojima je od životne važnosti bilo kakvu su spitfajericu nabavili. Tada je to bila top-moda: preokreneš je na narančastu stranu pa jao onome koji ima jaknu s neodgovarajućom podstavom. Odmah može posramljen doma (mamici na juhicu) jer nije pravi frajer. I odmah je to izgledalo nekako jadno, lažno, upravo šminkerski. Tako sam za čitavu stvar izgubio zanimanje jer se ti dečki ni po čemu bitnom ne razlikuju od lažna jet-seta s televizije kojemu je samo do isticanja po svaku cijenu. Huliganima bismo mogli priznati da barem imaju muda pobrati batina, ali kaj, plastična operacija nosića jednako je bolna stvar, ako ne i bolnija. Osim toga, plastična je operacija privatna investicija, demoliranje grada košta porezne obveznike. Budimo realni. I jedni i drugi su čopor razmaženaca željan pažnje i zato “zabava”, konkretnije – neinventivan način da se “dosada” suzbije oponašanjem, kako bismo danas mogli definirati “zabavu” – zaista jest u srcu problema huliganizma. “Stvari su danas jednostavnije čak i u pogledu odjeće. Nekada smo morali tražiti gdje ćemo nabaviti marke kao što su Fila, Diadora, Lacoste i Tacchini, a danas ih možete nabaviti bilo gdje, a čak su i one najtraženije razmjerno jeftino dostupne putem internetskih kataloga”, obavještava nas Dougie iscrpno i iskreno. Huligani? Kako da ne. Manekeni! Davno, jako davno završilo je vrijeme kad je subotnji odlazak na tekmu za Dougija i njegovu generaciju predstavljao svojevrsnu inicijaciju u svijet “muških stvari” koji nadilazi puku zabavu.

Dvostruka pristranost

Pa ipak, zahvaljujući sljepoći akademske zajednice i političara, već se desetljećima u zapadnom svijetu troše silni milijuni, ispisane su tone papira, donose se posebni zakoni, a ima na stotine mrtvih i ranjenih (zahvaljujući krvavim stampedima na Hayselu). Problem kako obuzdati mladež i njihovu krvavu zabavu nije riješen. Brimson se u ovoj knjizi bavi najnovijim razdobljem, točnije početkom tisućljeća, zaključno s 2006. godinom. U prvom dijelu knjige daje vrlo iscrpan pregled svih incidenata zajedno s brojem sudionika, dodatnim okolnostima, policijskim mjerama i reakcijom medija. Drugi dio, naslovljen kao Zajedničko marširanje, pokušava doprijeti u srž problema poglavljima o huliganima, policiji, medijima, a osvrće se i na huligansku prozu kao nov žanr, časteći nas i jednom dramatičnom pričom, ili mogućim scenarijem za triler. Na kraju se bavi rasizmom, sumornom popratnom pojavom suvremenog navijačkog miljea.

Ipak upada u oči autorova dvostruka pristranost. Najprije je pristran prema huliganima uopće, “dečkima koji se nekad zaigraju”, pa tako i sam ponekad zacendra protiv policijskih prekoračenja ovlasti, a poprilično naivno-pubertetski i policiju naziva “najvećom i najorganiziranijom huliganskom bandom”, stavljajući to, doduše, u usta “nekim dečkima”. Da, baš. Kao da je riječ o hobističkom klubu čiji članovi trate vrijeme i porezni novac na natjeravanje s blesanima koji demoliraju (čak i) vlastite gradove. Druga mu je pristranost nacionalna, engleska, s daškom starog kolonijalističkog arogantnog šarma. Zaboljela ga je, naime, svojedobna zabrana pristupa engleskim navijačima na Kontinent, jer, kako veli, Englezi se ipak znaju ponašati kad je to potrebno, za razliku od Hrvata, Poljaka ili Velšana. Daj, stari, ne jebi! Za Poljake ne znam, ali hrvatski su navijači uvijek živopisna, bučna i vesela atrakcija, a hrvatski huligani još nikog nisu ubili, pogotovo ne stotine ili desetke Belgijanaca ili Talijana. Ali nogometni nacionalni ponos ne treba komentirati, dok je ljutnja na policiju donekle i razumljiva, barem iz perspektive pristojna navijača suočena s rigoroznim mjerama sigurnosti na stadionima 21. stoljeća i neproporcionalnim zakonskim kaznenim mjerama (a to autor već dugo i jest, naime, pristojan navijač).

Navijači su queer

Uvijek se sjetim nesretnog Šerfe, kako se gotovo rasplakao kad su mu na stadionu oduzeli Dinamov jastučić na kojem je sjedio četiri duga desetljeća, ali to je već sasvim druga, otužna balkanska politička priča. Dougie to efikasno sažima: “Prema tome, svatko tko je na nogometnoj utakmici nepravedno uhićen, da se prosto izrazim, u govnima je”. Tako se čarobni krug zatvara. Zbog nezrelosti, samodopadnosti, gluposti ili kakve već patologije huligana čitav svijet navijača i ljubitelja najvažnije sporedne stvari pod prejakim je represivnim mjerama države, a pod mjerama je jer se nedjeljna razbibriga pretvorila u milijunsku industriju jaču i od one filmske, baš zato što je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Kao takva ne može biti prepuštena šačici neiživljenih nasilnika na milost i nemilost, što generira još novih skupih mjera, a sve zato jer nasilnici nisu imali osjećaj za mjeru sve dok nisu pali mrtvi i ranjeni. Civilizirana društva, za razliku od huliganskih, ne mogu postupati kao da je riječ o zajebanciji kad je riječ o životu i smrti.

Psihološkim aspektima huliganizma Brimson se nije bavio, osim naznake da je riječ o mladim šminkerima iz svih slojeva društva, a ne o isključivo radničkoklasnom, desničarskom, sitnokriminalnom “talogu”, kako se u Engleskoj dugo voljelo misliti. Psihologiju mladih vandala teško je, kao nešto iracionalno, provaliti racionalno, ali pada mi na pamet, s obzirom na to što ih se voli klasificirati kao supkulturu, kako u njima ima nešto duboko queer. Evo, kad čovjek malo pogleda: polugola oznojena tijela koja se tiskaju u gomili i skaču u istom ritmu kao vrhunac užitka, potom histerično neprijateljstvo prema drugim kićenim skupinama, svejedno bili to suparnički huligani ili sudionici gej-parade, taj neodoljivi poriv za tjelesnim kontaktom s njima pa makar to bilo i šakom po nosu, potom fascinacija uniformom koja se očituje u nasrtaju na snage reda... Sve se to događa dok njihovi junaci, oni milijunaši u kopačkama, slave ili tuguju nakon tekme u zagrljaju manekenki, starleta i raznih sponzoruša... uglavnom, ajnc A komada. Ne znam, dok srkućem maminu juhicu jer su mi razbili fanfulju, a murjak mi zvoni s još jednom bezveznom prijavom zbog stakla na tramvaju, svakako bih o tome razmislio.

Za one koji žele znati manje: Dajte, dečki, malo se opustite. Znaš ono: radi nešto, sredi si život, nađi si curu. Fukaj malo. To je zdravo, korisno i nadasve zabavno! Ne bu ti ništa ako si iole pristojan, cure ne grizu. I još stigneš pogledati tekmu, dapače, bit će zanimljivije. Sve je zanimljivije kad si opušten.