Borba poslovica na sveučilištima u jeku bolonjskog procesa. “Pij malo, pij dobro” protiv “Koliko para, toliko muzike”
Osim što sam filolog, ja sam i sveučilišni nastavnik. To znači da me društvo privilegiralo: smijem živjeti u simboličkom svijetu, u svijetu ideja. Umjesto da kruh zarađujem u znoju lica svoga, smijem sjediti i čitati knjige.
Samo što to ovih dana više ne smijem.
Ovih dana, u Hrvatskoj, sinekura akademskog zaposlenja – idila ispunjena znanošću i knjigama – pretvorila se u orgiju birokracije. Sličniji gogoljevskim pisarima nego znanstvenicima, mi filolozi, kao i svi ostali, provodimo dane i noći ispunjavajući tablice i formulare (naravno, u digitalnom obliku i pomoću kompjutera – od toga nam je puno lakše), pri čemu najčešće treba unositi uvijek iste podatke, uvijek u istom suludom mora-biti-gotovo-do-prekjučer ritmu, uvijek u istoj rastavljenosti od stvarnog života.
To se ovih dana, u Hrvatskoj, zove “bolonjski proces u drugoj godini realizacije”.
Za mene – za mali kotačić iz sustava koji biva reformiran – ovaj je proces dugi niz kontradiktornosti; ubrzani marš ka nemogućem cilju.
Svi u borbu za rasterećenje
Recimo. Sanjali smo “rasterećenje” studenata i “poboljšanje kvalitete” studija (istovremeno!). Htjeli smo, dakle, bolji studij u kojem studenti rade manje. Uskličnik.
Željeli smo (istovremeno!) skratiti vrijeme studiranja. Pa smo, vrlo cinično, isplanirali mogućnost da se studij prekine nakon stjecanja “temeljnih znanja određenih disciplina”: kreirali smo “bolji” studij nakon kojeg – prema našoj izričitoj želji – studenti znaju i mogu manje. Uskličnik.
Napokon, planirali smo uštedjeti novce – jer studenti koji studiraju kraće, a uspješnije, državu koštaju manje. U tu smo se svrhu upustili – u reformu sustava. Pritom smo elegantno zanemarili, prvo, iskustvom potvrđenu činjenicu da svaka promjena košta (jeste li kad preuređivali stan?) – i, drugo (i ozbiljnije), aksiom kapitalističke termodinamike: koliko para, toliko muzike. Preslaguj ti koliko hoćeš, ali više kvalitete bez više novaca ne-ma. Novci se, dakle, uštedjeti ne mogu. Ili smo pokušavali uštedjeti trošeći više – ili smo, pak, mislili mukte dobiti nešto jako, jako skupo.
A čitavo vrijeme taj “bolonjski proces”, poput mačka oko vruće kaše, pleše oko nečeg još ružnijeg i tužnijeg.
Kriza permanentnosti
Mijenjamo sustav visokog školstva. Promjena dolazi iz krize. U čemu je bila ta kriza? U tome što stari sustav nije funkcionirao? Ali i vi i ja – i svi koje znamo – prošli smo taj stari sustav (nisu baš svi stigli s Harvarda u Hrvatsku). Što nam je nedostajalo? Tisuću stvari – ali usprkos tih tisuću stvari, nekamo smo stigli. Usprkos tih tisuću stvari, nešto znamo i nešto radimo i neke knjige čitamo i neke misli mislimo. I možda sveučilište kakvo znamo jest “austro-ugarsko” i “francjozefovsko”, kako se zgražaju novine – ali što ako je u tome njegova glavna prednost?
Kakav bio da bio – s tisuću mana – sustav je funkcionirao; u trenutku bolonjskog procesa, nije bio pred raspadom. Vrtim se desetak godina kao mali zupčanik tog sustava, i nemam dojam da je bio pred raspadom. Ako je bio u krizi – ta je kriza trajala već najmanje stotinu godina, bila je permanentna (preživjevši čak i par promjena režima). Sustav je, dakle, ostvario stanovitu ravnotežu. Optimalnu? Za naše uvjete, očito optimalnu.
Independent study
Reći ćete, to s dojmom je subjektivno; ja ne znam veliku sliku, nisam bio ni dekan ni rektor ni ministar obrazovanja. Ne – ali svome subjektivnom iskustvu mogu dodati drugo, tuđe. Subjektivno iskustvo američkog sustava visokog školstva. U tom sustavu, ono što smo mi imali – ono što smo mi ne časeći časa popljuvali, okrstili “preopterećenjem”, u križarskoj vojni za “rasterećenje” nježnih studentskih dušica – to “preopterećenje” ima status luksuza, i mogu si ga priuštiti samo najbogatiji, samo najsponzoriraniji, samo posebni, oni koji su otišli do krajnje granice akademske karijere, do doktorskih studija.
Studirate filozofiju, i morate za ispit pročitati stotinu glavnih filozofskih tekstova? Na preddiplomskoj američkoj razini, kažu mi, to je nemoguće. Za to nema ni vremena ni prostora. Ni novaca. Imate uvod u filozofiju (“temeljna znanja discipline”), i to vam je to. Tekstove ćete čitati na diplomskom ili, vjerojatnije, na doktorskom studiju – i onda će ta aktivnost nositi posebno ime: zvat će se independent study. Drugim riječima: ono što ste vi morali raditi na “dodiplomskom” studiju – rade tek američki doktorandi, i pala im je sjekira u med što to smiju raditi.
To je sustav koji nas je sputavao, kojeg se želimo osloboditi, da bismo lako zakoracali u Raj Na Zemlji.
Granice planiranja
Miljama pod bujicom ove reforme, poput dva grebena, čekaju dvije neugodne istine, i živo im se fućka za bolonjske procese, upravljanje sustavima i planiranje obrazovanja. Prva je da su oni koji su u sustavu visokog obrazovanja uspjeli – oni koji su dobri, stvarno dobri – da su oni to postigli uvijek u nekoj mjeri mimo sistema. Nikakav trahtur za ulijevanje znanja, nikakva konfekcija, nikakva tekuća vrpca. Oni koji su dobri, dobri su zbog sebe. Ne zbog formulara, kataloga, silaba, izvedbenih planova, nastavničkih anketa. To je formalizam; ono najbolje ne može se isplanirati. I dobro je što je tako.
Druga je istina ta da sveučilišni sustav, kakav je dosad postojao, zaista ne može funkcionirati u jednom slučaju: ako je masovan. Sveučilište je – koliko god to ružno i bolno zvučalo – elitistička ustanova. Brutalno iskreno: da biste pročitali stotinu kapitalnih filozofskih knjiga i od toga imali koristi – morate imati talenta za filozofiju. Ako ga nemate, bit ćete opterećeni, i trebat će vas rasterećivati. Sveučilište je elitističko točno u onoj mjeri u kojoj su elitistički – nedemokratski – talent i genijalnost. Da, imaju ih samo neki – ali baš je u tome njihova bit, baš ih zbog toga toliko cijenimo. Makar to tjeralo “edukatore” u očaj.
Talent ili prosjek?
Ove nam istine omogućavaju da formuliramo pitanje koje se krije u temelju bolonjskog procesa ? la Croata – strateško pitanje na koje su kreatori reforme odgovorili a da ga nisu ni postavili, sudbonosna odluka donesena de nobis sine nobis, o nama bez nas. To pitanje glasi ovako: je li nam važniji talent ili prosjek? Želimo li sveučilište za maksimalno razvijanje talenata najtalentiranijih – ili sustav koji štanca prosječno visoko obrazovanu radnu snagu, radnu snagu prosječne tržišne vrijednosti (deklarativno, prilagođenu “mobilnom i nepostojanom tržištu rada” – a, u biti, jeftinu)? Trebamo li statistiku ili visokoškolsku Janicu Kostelić? Što je od toga motor razvoja, pokretač boljitka Hrvatske?
De nobis sine nobis odlučeno je da je bolje oslanjati se na prosjek nego na genijalnost. To me boli, ali to je možda emanacija Zeitgeista neovisne Hrvatske na početku XXI. stoljeća, post-tuđmanovske, post-karizmatične Hrvatske: izgubili smo vjeru u genije (rezervirali za njih tek herojsku sferu sporta), okrenuli se prozaičnoj, ali sigurnoj i kvantitativno nadmoćnoj prosječnosti. Živeti kao sav normalan svet, to su naše trenutačne ambicije. Možda je to i Zeitgeist na višoj razini – za bolonjski proces odlučila se, u načelu, čitava Evropska unija – ali Hrvatsku opet nitko nije tjerao na ovakvu realizaciju. Jer, barem tako kažu, u Bologni su donesene samo smjernice. One su se, čini se, u luđačku košulju obaveza skrutnule tek tijekom spuštanja na niže razine – tijekom niza lupanja šakom o stol i prelamanja preko koljena: u vladama, u ministarstvima, na sveučilištima, na fakultetima...
Visoka učiteljska škola
Naravno da je bilo moguće i nešto drugo. Da se u reformu visokog školstva krenulo na drugi način – da se, recimo, odlučilo da nama u Hrvatskoj trebaju prosječno obrazovani, ali da nam trebaju i vrhunski talenti, da nismo spremni švercati jedne na račun drugih – možda smo mogli raditi kao Amerikanci (čiji sustav ionako, navodno, s oduševljenjem prigrljujemo): imati, jedne kraj drugih, više škole općeg smjera – društvenog, humanističkog, prirodoslovnog – koje služe masovnom višem obrazovanju – i specijalističke visoke škole, namijenjene šačici najboljih. Tako da jedni ne guše druge – da oni kojima je važna brzina dobivanja diplome ne oduzimaju prostor onima kojima je važna, recimo, dubina znanja. Pritom se mogao razraditi još i sustav “presjedanja” – ako se netko nakon nekoliko stupnjeva studija na višoj školi pokaže dovoljno dobrim i dovoljno zainteresiranim, može prijeći na specijalistički studij, ali da presjedanja ima i u suprotnom smjeru: ako netko nije dovoljno dobar na specijalističkom studiju, da može nastaviti na općem.
No, tako što – razvijanje viših škola da bi se očuvala sveučilišta – prilikom rasprava o bolonjskom procesu nije bilo razmatrano, mada to ljudi znaju (na to misli Ivan Padjen, sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, kad u Feralu kaže da “sveučilišnih studenata imamo dvaput više od studenata viših stručnih studija, a trebalo bi biti obratno”). Ne, mi smo, vrlo snobovski, odlučili više škole smatrati zadnjom pljugom – sjetite se ironičnog komentara iz prošlog broja ovih novina: “učiteljska, škola, visoka? Ono, suseda, dajte me nemejte!” Ne, mi ćemo radije svoja sveučilišta pretvoriti u visoke škole. I oduševljeno sjediti po uredima od 0 do 24, gorljivo ispunjavati beskrajne tablice u Excelu (zovući to “informatički sustav visokog obrazovanja”), i mantrati si u bradu: “si est in actis, est in mundo”. Ako postoji na papiru, postoji i u stvarnosti.