16.6.2005.

Norbert Osterholt  

Učenici trećeg razreda otkrivaju atelje Ivana Kožarića

U ljeto 2002. na Documenti 11 u Kasselu upoznao sam rad hrvatskog umjetnika Ivana Kožarića. Njegova instalacija kao da je progovorila i obratila mi se. Istražujući raznolikost i bogatstvo izloženih objekata i stvari, pokušao sam im u trag ući i digitalnom kamerom. Tako je nastala fotografska dokumentacija rada s Documente. Činilo mi se da je instalacija hrvatskog umjetnika podobna za predstavljanje djeci u osnovnoj školi, jer je nudila cijeli svijet poticaja za dječju radost percepcije i otkrivanja. Atelje Kožarić prenosi specifičnu atmosferu radionice i radost eksperimentiranja, koji do izražaja dovode sam postupak proizvodnje i nedovršenost kao oblik umjetničkog djelovanja i umjetničke koncepcije. U tome sam vidio šansu da primjereno oblikujem gradivo s obzirom na heterogenost razina učenja moga, trećeg razreda, u kojemu zajedničku nastavu pohađa i veći broj djece s različitim poteškoćama u učenju...

Prema otvorenijem konceptu nastavu

Dvadeset i dvoje djece sjedi ispunjeno radosnim očekivanjem u polukrugu ispred platna za projekcije. Da bi ih uveo u temu pričam im o svom posjetu izložbi i mom tamošnjem otkriću, prilogu hrvatskog umjetnika. Zatim polako i bez komentara prikazujem prvu fotografiju Kožarićeva ateljea. Bez ikakva poticaja s moje strane djeca neposredno počinju komentirati slike, davati primjedbe, ispočetka još potpuno nepovezano. Izjave se sve više odnose jedna na drugu. Učenici su se uspjeli prešutno sporazumjeti kojim će redoslijedom iznositi svoja zapažanja i komentare. Kad nastanu stanke u razgovoru, mijenjam prizor. Ponekad me zamole da se vratim na neku raniju sliku jer žele nešto provjeriti i uspostaviti vezu između različitih prizora. Tu do izražaja dolazi prednost digitalnih slika. Mogu se bez problema vraćati na bilo koji prizor, a osim toga mogu po želji uvećavati isječke pojedinih prizora.

Prvo što su djeca uočila je materijal. “Tu ima mnogo lončarije!” Iznošena su vlastita iskustva s tečaja lončarenja: “Nije ih oslikao, glazirao ih je.” Postupno se sve više toga otkrivalo. Djeca su uočila mnoštvo objekata. Uspostavljene su aktualne veze: keramičke figure izgledaju “poput Olivera Kahna” ili kao “Schröderova ili Stoiberova glava od gume iz Muppet Showa”. Mats je s razumijevanjem ustvrdio: “Figure potiču maštu.” Stalno se čude bogatstvu varijacija i mnoštvu oblika: “Taj je oblikovao zaista mnogo glava”, “... u različitim bojama i sa zelenim očima, čak i buljavim očima”. Ukazuje se na različita pokrivala za glave. Pia smišlja naslov: “To je izložba glava!”

Interpretacijska razmišljanja djece

Djeca postupno razvijaju ideje koje vode do mogućih objašnjenja konteksta. Uočavaju nedovršenost, “neke glave nisu oslikane!” ili “neke se ne mogu dobro razaznati”. Pažljivo se uključujem u razgovor i postavljam pitanja: “Zašto tu posvuda leži toliko materijala i predmeta?” Mišljenja se razilaze. Neki zaključuju: “Možda on radi s kartonom i starim stvarima.” Mirkan misli: “Htio je pokazati kako je to napravio”, i ukazuje na aspekt značenja samog proizvodnog postupka u koncepciji izložbe. Deniz smatra da se pravo umjetničko djelo upravo stvara, ali još nije sasvim gotovo: “On pokazuje svoj talent! Stvari mu trebaju da bi napravio nešto veliko, čitavog, velikog čovjeka”. Poziva nas da još jedanput pogledamo: “Pa tamo se već vidjela i ruka...”

U jednom trenutku postavljam pitanje o koncepciji umjetnika: “Kakvu umjetnost umjetnik želi pokazati? Zašto to radi baš ovako, a ne nekako drukčije?” Zanimljivo je da je velik broj djece brzo ponovilo istu formulaciju: “Htio je pokazati što se sve može napraviti rukama!”

Razgovor i cijela situacija pokazuju da djeca u dobnoj skupini trećeg razreda posjeduju vlastite dobno specifične sposobnosti analiziranja i razumijevanja razmišljanja o koncepciji umjetnosti. “Njihova mašta i bogatstvo ideja omogućuju im da shvate značenje i otkriju slojeve smisla umjetničkog djela” (prema Kirchneru). Oni su “u stanju shvatiti oblik nekog djela kao vidljivu artikulaciju sadržaja. Uspijevaju spoznati formalne strukture, diferencirati ih, uspoređivati i zatim ih na temelju jednostavnih procesa apstrahiranja primijeniti na razine sadržaja” (prema Uhligu).

Plastični radovi

Već se na početku nastave pojavila i tematizirala ideja realizacije vlastite izložbe na temu glava, naslikanih, nacrtanih i izrađenih u ljepenci. Obećao sam djeci da ću potražiti neko mjesto za izložbu. Nekoliko tjedana kasnije iskrsnula je mogućnost korištenja predvorja jedne gradske banke... Htjeli smo tamo prenijeti i oživjeti karakter radionice koji je zavladao u našem školskom kabinetu za likovni te smo na samom mjestu razmatrali sve aspekte i koncepciju izložbe. Tada napravljeni crteži kasnije su postali dio izložbe.

Jedne subote poslijepodne više od stotinu roditelja, baka, djedova, braće, sestara i nastavnika okupilo se u predvorju banke. Djeca su na početku čitala vlastite tekstove koji su opisivali umjetničko djelo s njihova gledišta. Nakon svečanog otvorenja djeca su kao “stručni kustosi” vodila okupljene kroz Izložbu nastave likovnog. Među mnogim reakcijama koje su uslijedile posebno je dojmljiv komentar jedne starije gospođe. Rekla nam je kako je tijekom posjeta izložbi ustvrdila, i požalila zbog toga, da se uopće ne sjeća nastave likovnog iz svoga djetinjstva. Tim je sretnija, kazala je, što se to njezinoj unuci ne može dogoditi.

S njemačkoga prevela Arijana Kralj