Steven Shaviro  

Učenje je droga

Theory of Fun for Game Design Rapha Kostera, kako i naslov nagovještava, manje je uputa “kako napraviti” vodič za dizajnere igara, a više kritičko razmišljanje o tome što su igre (osobito suvremene kompjutorske igre), kako funkcioniraju i zašto su ljudima privlačne – sa samo vrlo općenitim pragmatičnim savjetom kako dizajnirati igre, na temelju tih razmišljanja. Sam je Koster slavni dizajner igara i sudjelovao je u kreiranju velikih igara za više igrača (online svjetova) kao što su Ultima Online i Star Wars Galaxies.

Imao sam i neke posebne razloge za čitanje ove knjige. Iako me fasciniraju online virtualni svjetovi (i proveo sam mnogo vremena uz jednu staru, na tekstu zasnovanu, LamdbaMOO, polovicom devedesetih), nikada nisam bio neki igrač. Ne volim ni borbene igre ni one u kojima rješavate zagonetke. Problem je, točnije rečeno, u tome što mi nikada nisu zabavne. U borbenim igrama osjećam poniženje i jad kada gubim, kao i svi ostali, no, nažalost, ne nalazim baš nikakav užitak ni zadovoljstvo u pobjedi. Meni je to pomalo nalik staroj frazi Groucha Marxa (Ne želim pripadati klubu koji bi mene primio za člana): bilo što borbeno što mogu uspješno učiniti čini mi se trivijalnim i glupim, nečime što nije vrijedno truda. Isto se odnosi na igre u kojima sam igraš protiv stroja. Što se tiče zagonetki, čine mi se slično trivijalnim i glupavim ako ih znam riješiti, a nepodnošljivo zamornima ako ne znam. Tako sam doslovno u situaciji u kojoj ne mogu pobijediti kada je riječ o igrama. Nemam strpljenja igrati ih i nikada ne dobivam emocionalnu nagradu poput većine ljudi koji ih svladaju. Posljedica je da ne znam ništa o igrama. To mi smeta jer su i?re zasigurno danas mjesto gdje se događaju najzanimljivije i najinovativnije stvari kada je riječ o novim medijima ili čak o estetici.

Vježbe za mozak

No, želim pisati o Kosterovoj knjizi, a ne o svojim neurotičnim dvojbama. Koster je pametan i simpatičan tip koji je dugo i ustrajno razmišljao o značenjima i implikacijama onoga što radi kao dizajner igara. Knjiga je zanimljiva i zato što je inteligentna i iznimno pristupačna, donosi argumente jasnim jezikom na lijevim stranicama a zabavne karikature na desnima. Crteži nisu samo ilustrativni, nego zaista pridonose argumentu. S obzirom na to da Koster nije znanstvenik (iako ga iznimno zanima ono što znanst?enici imaju za reći o igranju), u stanju je svoju knjigu pretvoriti u multimedijalni doživljaj, iako nikada ne napušta tiskanu stranicu.

Koster u osnovi shvaća igre kao vježbe za mozak, kao umjetne, apstraktne prostore u kojima učimo i uvježbavamo različite vještine i (nadajmo se) na kraju njima ovladavamo. Spominjući “mozak”, ne suprotstavlja “mentalne” vještine “fizičkima”: igre mogu pokrivati sve – od apstraktnog logičkog zaključivanja do motoričkih vještina; uključuju ne samo “razmišljanje” nego i reakcije na osjetilne signale. One su ograničeni formalni sustavi, a to je dio onoga što ih čini drukčijima od stvarnoga života, no nisu eskapističke jer omogućavaju trening koji može biti koristan, ili čak ključan, u stvarnom životu. Igre su zabavne, kaže Koster, jer pružaju užitak – visoku razina endorfina, možda – koji proizlazi iz trenutka trijumfa kada nešto naučimo ili svladamo zadatak… Drugim riječima, s igrama učenje je droga.

Koster izvodi bogat i složen niz posljedica iz tih (naizgled jednostavnih) premisa. Neću ovdje pokušavati obuhvatiti te posljedice. No Koster raspravlja o raznolikim i dubokim stvarima kao što su: što igre čini dosadnima i kako to izbjeći; odnos između osnovnih formalnih struktura igara, gdje leži njihova zagonetnost, izazov i zadovoljstvo, i narativa u koje su igre gotovo uvijek, i nužno, ugrađene; prednosti i mane igara u usporedbi s drugim medijima (poput verbalne fikcije) te potencijal i ograničenja ig?ra kao umjetničkih djela. Usput se dotiče i takvih tema poput moralne odgovornosti dizajnera igara i potrebe da igre budu ispunjenije i emocionalno složenije nego što su bile do sada.

Bez analize afekata

Vjerujem da sam mnogo naučio iz ove knjige; Koster me više od većine znanstvenih knjiga potaknuo na razmišljanje. Nadam se da se to ne čini više uvredom nego komplimentom. Samo nasuprot toj pozadini općeg entuzijastičnog odobravanja primijetit ću ono što mi se čini glavnim ograničenjem knjige. Problem je što se njezine ukupne pretpostavke temelje na kognitivnoj psihologiji – koja se sve više čini “općom mudrošću” našega društva danas, onako kako je to bio frojdijanizam prije pedeset godina. U skladu s tom općom mudrošću, Koster pretjerano ističe kognitivne vještine a osjećajima (ili, kako ja volim reći, afektima) obraća malo pozornosti. Da budem pošten, on kaže da su igre, kao apstraktni formalni sustavi, ograničene u usporedbi s romanima i filmovima upravo zato što su u njima najvažnije vještine rješavanja zagonetki, ali nisu tako dobre u prikazivanju nijansi osjećaja. No, k?da Koster počinje govoriti o osjećajima, opisuje ih, u standardnim kognitivnim pojmovima, kao znakove naših napora – kao društvenih primata – da ostvarimo viši društveni položaj i ugled.

Kako sam ustvrdio već mnogo puta, takva vrsta pristupa – ne samo Kosterova nego same kognitivne psihologije i današnje “opće mudrosti” općenito – je 1) preusko funkcionalistička, i 2) čini osnovnu pogrešku pretpostavljajući da je način na koji se nešto razvilo ili nastalo, ključ za razumijevanje njegova sadašnjeg značenja i uporabe. No, kao što je rekao Nietzsche, svrha postanka stvari i njezina moguća korisnost, njezina stvarna primjena i mjesto u sustavu svrha, leže svjetovima daleko. Kojagod bila njihova evolucijska ishodišta, naši su osjećaji danas razrađeni, kontradiktorni, polivalentni i često perverzni, disfunkcionalni ili jednostavno odvojeni od njihove (pozitivne ili negativne) funkcije. Čak i kad bismo zaista znali kako su se razvili (što ne znamo; sve što imamo su hipoteze utemeljene više u skladu s ostalim dogmama nego s bilo kakvom vrstom empirijskog dokaza) to bi nam reklo vrlo malo o tome kako djeluju, kako nas potiču – danas. U svom preobilju i spontanosti, naši su afekti iznimno lucidni – čak i kada, i možda osobito tada, njihovo proživljavanje nije osobito zabavno.

I tako, koliko uvjerljivim nalazim Kosterov kognitivni opis igara (koji uključuje njegovo priznanje da one često nagrađuju nasilje, agresiju i paranoju, na račun suosjećanja i međuovisnosti), ipak smatram da nedostaje nešto ključno: afekt igara i igranja. Naravno, pretpostavljajući da bi mi to možda pomoglo steći veći uvid u vlastitu averziju prema igrama i sklonost prema drugim, jednako (ili više) sterilnim načinima potkopavanja korisnosti i gubljenja vremena.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole