Učeno neznanje i maksimalni čovjek

U vrijeme globalizacije i njuejdžovskih sinteza, postmodernih rekonstruiranih dekonstrukcija i teorija fascinacije medijima, nije se loše podsjetiti izvanserijskih i neobičnih ljudi u povijesti koji su svojom oštroumnošću i dalekovidnošću nadilazili svoje, a po mnogo čemu i naše vrijeme, vjerojatno baš zato što su se i bavili idejama koje nadilaze bilo kakav prostor i vrijeme. Jedan od njih je nesporno i teolog i filozof Nikola Kuzanski (1401.-1464.), čovjek univerzalne orijentacije i mislilac sinteze. Tko nije studirao filozofiju ili tko nije imao priliku čitati izvore reći će, vjerojatno, da ga nije čitao. Nije ni mogao. Prvo cjelovito djelo Nikole Kuzanskog na hrvatskom pojavilo se tek u ožujku ove godine.

Institut za filozofiju pokrenuo je biblioteku Filozofski klasici. Prva knjiga edicije je dvojezično latinsko-hrvatsko izdanje: Nikola Kuzanski/Nicolaus Cusanus O učenom neznanju/De docta ignorantia u prijevodu Luke Boršića i Irene Galić. Knjiga je rezultat znanstvenog projekta “Nikola Kuzanski i njegov utjecaj na hrvatske renesansne filozofe” u okviru Instituta, a voditeljica projekta i urednica knjige je Erna Banić-Pajnić. U predgovoru knjizi napisala je:

“Filozof i teolog, diplomat i znanstvenik, kardinal Nicolaus Cusanus/Nikola Kuzanski jedna je od najmarkantnijih osoba u razdoblju prijelaza iz srednjeg u novi vijek. Usprkos brojnim funkcijama što ih je obavljao kao crkveni velikodostojnik napisao je četrdesetak djela, uglavnom filozofijsko-teologijskog značaja. Među njima je možda najznačajnije, a svakako prvo od značajnih filozofijskih djela, njegov spis u tri knjige O učenom neznanju (De docta ignorantia), ... Dosad na žalost nismo imali prijevoda nijednog Kuzančeva cjelovitog djela. Isto tako, a možda i zahvaljujući upravo toj činjenici, dosad je u nas relativno malo pisano o ovom značajnom misliocu, što nipošto nije primjereno njegovu značenju ni ulozi koju je odigrao u jednom od prijelomnih trenutaka kulturne i duhovne povijesti Zapada, ali ni intenzitetu kojim ga u novije vrijeme na zapadu ponovo istražuju”.

Negativna teologija

Dakle, iznimno važna knjiga. Argumentacija takve tvrdnje, jer za svaku se knjigu može kazati da je važna iz bilo kojeg razloga, neoboriva je na barem tri fronte. Prva je da je to žuđeni doprinos našem kulturnom prostoru koji je bio sramotno dugo lišen ovog autora. Druga je ugled i utjecaj koji je autor imao u svoje vrijeme. Nikola Kuzanski rođen je 1401. u Kuesu na rijeci Mosel (otuda i ime Cusanus) u imućnoj obitelji. Školovanje započinje u Holandiji u istoj školi koju je pohađao Erazmo Roterdamski, a potom na Heidelbergu i u Padovi studira pravo, filozofiju, fiziku, matematiku i medicinu. Potom u Kölnu studira teologiju i filozofiju, a tu počinje i njegov uspon u crkvenoj hijerarhiji. Kao papin diplomat 1437. putuje u Carigrad kako bi bizantske velikodostojnike i intelektualce pozvao na veliki koncil ujedinjenja u Ferarri, da bi 1446. bio imenovan kardinalom, a poslije i biskupom u Brixenu, u Tirolu. Osim toga, predlagao je reforme kalendara, bavio se topografijom i pridonio izradi prve karte srednje Europe, nekoliko djela od njih četrdesetak posvetio je isključivo matematičkim problemima, održavao živahne veze s najznačajnijim znanstvenicima zapadne Europe i Bizanta...

“Legitimno ga je smatrati renesansnim misliocem”, kaže u uvodu urednica Erna Banić-Pajnić, očito s dobrim razlogom. Kuzanskog su oblikovali mnogi veliki umovi. Neke i sam naziva svojim učiteljima, a neki su nam poznati zahvaljujući kasnijim istraživačima. Zanimljivo je da su neki bili i mistici. Poznata mu je misao Meistera Eckharta i Johanna Taulera, a samo djelo O učenom neznanju začeto je nakon jednog mističnog iskustva na povratku iz Grčke. U “filozofijskom bljesku” Kuzanski spoznaje nespoznatljivost Boga, no taj bljesak uvida, iako dar, ipak je plod napora i otkriće koje je u njemu tinjalo još od susreta s prvim tekstovima Dionizija Areopagita. Kuzanski se oslanja na njegovu “negativnu teologiju” kao na bitnu točku u svom djelu, ili bolje, metodu. Osim kršćanskih izvora i tada uobičajenih akademskih znanja o hermetičkoj tradiciji Hermesa Trismegistosa, Kuzanski se, naravno, obilato koristio i svojim znanjem o starogrčkim misliocima, ponajviše Pitagorinim naukom, što dolazi do izražaja u raspravi/dokazivanju Trojstva, na širem filozofijskom, ne samo teološkom planu. Osim Platona i Aristotela, upoznat je i s Plotinom i neoplatonistima, a zainteresirao ga je i Proklo od kojeg je uzeo ideju o “apsolutnom jedinstvu” i “jedinstvenoj raznolikosti”.

Povijesne implikacije beskonačne kugle

Treći je argument iznenađujuća izvorna snaga samog autora. Nemoguće je osporiti silnu imaginaciju i snagu intelekta nekome tko iz toga da je “Bog beskonačna kugla” konzekventno zaključi i razne druge stvari za koje su trebale stoljeća razvoja. Od Kuzanskog tako doznajemo da Zemlja nije fiksirana u središtu svemira, dakle stoljeće ili dva prije Bruna i Kopernika; da u poznatom svemiru vlada zakon relativnosti, dakle skoro petsto godina prije Einsteina. Još bolje, prije kvantnih fizičara ustanovio je kako ponašanje promatranoga ovisi i o promatraču. Ovom posljednjem Kuzančevu domišljaju mnogi pripisuju i kasniji nastanak perspektive u renesansnom slikarstvu.

A bilo je toga i mnogo više: doprinos antropologiji postavljanjem, kroz Krista, čovjeka u središte postojanja, što ga je činilo i istaknutim u humanističkom pokretu svog vremena; teorijska i teološka nastojanja na miru među velikim religijama – znatno pod utjecajem Raymunda Lulla (1235.-1315.) – jednako kroz radove ali i konkretnom diplomatskom aktivnošću i nimalo pasivnim sudjelovanjem na mnogim važnim, pa i “povijesnim” koncilima. Pritom cijelo to vrijeme vozi po skliskom rubu između službene crkvene doktrine i hereze, pa i, kako bismo to danas rekli, nedovoljno jasnom granicom između filozofije i teologije (što u njegovo vrijeme ipak nije predstavljalo problem kakvim ga mi danas vidimo).

Ovo slikovito predočavanje o “povijesnim implikacijama beskonačne kugle” nipošto ne treba razumjeti kao bagateliziranje ozbiljne filozofske problematike. Stvar je mnogo gora. Naša današnja paradigma takva je da nam tek marketinško/reklamno kozerstvo otvara put prema ozbiljnim stvarima, pa tako i prema istinskoj filozofiji. Pa onda i prema ovoj iznimno važnoj knjizi.

Djelo se sastoji od tri libera. Sam Kuzanski nije im davao naslove. U prvoj knjizi postavlja problem opreke znanja i neznanja, mjerljivog i nemjerljivog, nakon čega slijedi izlaganje o problemu poimanja beskonačnog s pozicije konačnog, o Bogu kao Apsolutnom, ali i o matematički dokazivom Trojstvu na temelju pitagorejske jednosti koja nije broj, ali je počelo broja. U drugoj izlaže o svijetu odnosno o stvaranju i stvorenju u području konačnog i relativnog (mjerljivog), a treća je knjiga o Isusu Kristu, odnosno svojevrsnoj točki spajanja najvećeg apsolutnog i sažetog, što bismo mogli “prevesti” kao spoj apsolutnog Boga i relativnog svijeta kroz “maksimalnog čovjeka”, odnosno Isusa. Posebno se temeljito razlaže osnovna ideja učenog neznanja, odnosa uma i razuma i uloga vjere u žudnji za spoznajom nespoznatljivog.

Izvrsno opremljena knjiga

Budući da ovo nije ni prostor ni format za ozbiljniji pristup izuzetno živoj materiji Kuzančeve filozofije, zadržat ćemo se na ovom tek letimičnom upoznavanju s autorom. Kad mu O učenom neznanju/De docta ignorantia jednom dopadne ruku, čitatelj neće imati mnogo problema uvesti se u Kuzančevu terminologiju i metodologiju izlaganja. Knjiga je opremljena pitkim i opsežnim uvodom, preglednim i logičnim, koji pogoduje i ne-usko-stručnom čitateljstvu, te sadrži životopis Nikole Kuzanskog, pojašnjenje najznačajnijih pojmova i notu prevoditelja, što je dobrodošao izdavački napor u znanstvenom poslu koji su obavili urednica, prevoditelji, recenzenti, i svi ostali suradnici. A zahvaljujući rječniku značajnijih pojmova, popisu djela Nikole Kuzanskog, popisu literature i kazalu imena, pred čitateljem je mogućnost za još mnogo izazovnog posla na produbljivanju vlastita “učenog neznanja”, bez obzira na to je li student, znanstvenik ili jednostavno entuzijast.

Odabirom Kuzanskog i ovoga njegovog djela za prvu knjigu u nizu Filozofski klasici, Institut za filozofiju otpočeo je važan posao pokrivanja jedne enormne rupe u našoj nacionalnoj kulturi, rupe koja zjapi valjda još od vremena Frane Petrića, i krajnje je vrijeme da se napokon popuni.