Neven Jovanović  

Noga filologa - Učiteljica

Ne znam koja je latinska poslovica najpoznatija. Vi ćete to bolje znati. No svakako se visoko na rang-listi nalazi ona o povijesti kao učiteljici života. Historia est magistra vitae, skandiraju u zboru đaci i studenti (za učenje latinskog, poslovica zgodno ilustrira nekoliko osnovnih gramatičkih oblika - imenice prve deklinacije i glagol esse). Ali kad skandiranje završi, riječi ostaju visjeti u zraku. Barem za ponekog.

Po nekom starom Grku Još od Hegela nadalje, ne vjerujemo da je povijest učiteljica života. U Predavanjima o filozofiji povijesti (1821-31) G. W. F. napisao je otprilike ovako: “Vladarima, državnicima, narodima preporučuje se da uče na povijesnim iskustvima. Ali ono što poučavaju iskustvo i povijest jest da narodi i vlade od povijesti nisu nikad ništa naučili, niti su djelovali prema poukama koje bi se odande mogle izvući. Okolnosti su svakog doba tako specifične, tako individualne, da se u njemu odlučivati mora, i jedino može, iz njega samoga. Pred navalom svjetskih zbivanja ne pomaže niti općenito načelo niti sjećanje na slične situacije - jer nešto poput blijedog sjećanja slabo će se nositi sa živošću i slobodom sadašnjosti. Ovdje nema ničeg bljutavijeg od često susretanog pozivanja na grčke i rimske primjere, kao što se višekratno događalo kod Francuza tijekom revolucije.” Manje od stotinu godina kasnije, na usta Stephena Dedalusa (primjećujete njegovo “apsurdno prezime, po nekom starom Grku!”), u Uliksu, Joyce izjavljuje: “Povijest je košmar iz kojeg se pokušavam probuditi.” Šezdeset godina nakon Uliksa - marš se povijesti ubrzava - njemački povjesničar Reinhart Koselleck ustvrdit će da se opće mjesto historia magistra vitae u osamnaestom stoljeću naprosto “razgradilo”: doživljaj kontinuiteta, po kojem su prošle povijesti obrazac za naš život, zamijenjen je (naravno, modernim) osjećajem povijesti kao procesa: kronološkog nizanja jedinstvenih događaja.

S Koselleckom se možda ne bi posve složili Krleža i njegovi istomišljenici, za koje se povijest - barem naša, lokalna - već duže vrijeme ponavlja po sličnim obrascima, te se pojedine godine vraćaju i vraćaju kao kombinacije na loto-listiću ovisnika o klađenju. No, mene ovdje više od filozofije povijesti zanima filološka povijest: tko je smislio historia est magistra vitae?

S olovkom u ruci Autor je poznat i slavan. Metaforu o povijesti kao učiteljici života složio je, baš tim riječima, Ciceron, prije dvije tisuće i šezdeset osam godina, u dijalogu O govorniku. Vrativši se iz progonstva u godini Cezarove invazije na Britaniju, Ciceron je u Rimu zatekao ruševine svoje kuće: banda lokalnih opasnih momaka požurila se, za račun Ciceronova političkog protivnika, provesti u djelo protivnikovo pakosno, ali neopozivo rješenje. Politički marginaliziran, Ciceron je zamislio spokojni razgovor skupine najuglednijih i najkulturnijih rimskih političara pedeset godina ranije, u samo predvečerje niza ratova koje će Rimljani u Italiji povesti protiv svojih saveznika ili, naposljetku, protiv sebe samih.

U drugoj knjizi dijaloga Marko Antonije (djed Cezarova trijumvira) kaže ovo: Historia vero testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis, qua voce alia nisi oratoris immortalitati commendatur? - “A povijest, svjedokinja stoljeća, svjetlost istine, život sjećanja, učiteljica života, glasnica starine, kojim drugim glasom može osigurati besmrtnost negoli govorničkim?”

Kroz protekla dva tisućljeća i nešto Ciceronove su riječi, siguran sam, bile ne samo stotinama tisuća puta čitane, nego i prepisivane. “Latinska poslovica” nastaje, naime, tako što čitatelji knjiga (“čitatelji s olovkom u ruci”) zapaze dojmljivo mjesto i prepišu ga u svoju bilježnicu, učine ga dijelom svoje zalihe misli i riječi. “Latinske poslovice” ne uče se samo kao recepti za život, niti kao gramatički obrasci. One su municija za javno djelovanje.

Fabula rasa Ima još nešto u tom zapisivanju u vlastitu bilježnicu. Svi koji su u životu morali išta učiti dobro znaju da se gradivo najbolje usvaja ako ga izmijenimo, ako tuđu misao pretopimo u talionici vlastitog mozga. Stoljeća takvih usvajanja skinula su s dojmljivog mjesta lektire sve ono što se doimalo viškom, kao što oblutak kotrljan valovima kroz stoljeća gubi neravnine i bridove (i postaje, zaključio je Danijel Dragojević od kojeg ovdje kradem, fabula rasa).

Ali filologa, čudnog čovjeka, tvrdoglavog gnjavatora koji stalno pravi probleme tamo gdje ih ne bi trebalo biti, privlače baš ti viškovi. On bi htio od-obrisati priču.

Na “učiteljicu života” smo navikli. Međutim, što znači “svjedokinja stoljeća”? Zvuči lijepo; potvrđuju to varijacije poput “svjedok povijesti”, već uglačane skoro do oblutka, do naše ne-svjesnosti punog značenja fraze. No, u Ciceronovu je svijetu svjedok najvažniji po tome što govori istinu. Ili mu se barem vjeruje da govori istinu.

Jer, povijest je i “svjetlost istine”. Ovo zvuči vrlo kršćanski - Pio XI. tako je nazvao svoju encikliku iz 1931, da i ne spominjemo istoimeni tajni crkveni red u Tomb Raideru - ali za Cicerona i njegove prve čitaoce asocijacije su morale biti vezane više uz Platonovu Državu i njegovu najsjajniju svjetlost najvaljanije spoznaje: “ Ako se [duša] usmeri prema predmetima koje obasjava istina i biće, onda misli, saznaje i čini se da ima um; a ako se usmeri prema tamnim stvarima - naime, prema onim koje postaju i nestaju - onda i ona samo nagađa, postaje neosetljiva, razbacuje svoje misli tamo-amo i čini se kao da nema uma.”

Ludi magister Dosadašnje su se Ciceronove majstorije (da ne kažemo “parole”) lijepo primile, žive i mimo njega. Drugačije je sa “životom sjećanja”. Jasno nam je kako povijest živi, ili ne živi. Jasno je i kako sama prošlost može živjeti. Ali, “život sjećanja”? Da bismo razumjeli ovu metaforu, treba nadići individualno, sjetiti se da je sjećanje kolektivan fenomen. Pojedinačno sjećanje, individualno pamćenje, živi i umire s pojedincem kojemu pripada - osim ako. Osim ako ne bude preneseno drugome. Jer povijest je zapravo prenošenje pamćenja; nadživjet će jednu generaciju samo ako je i sljedeća generacija prihvati, ako i ona vidi razloga da poduzme napor prihvaćanja (“Povijest nije ono što ste mislili. Ona je ono čega se možete sjetiti. Nijedna druga povijest nema blage veze”, kažu autori knjige 1066 and All That, iz 1930, stoljeće nakon Hegelovih predavanja).

Što se tiče izraza magistra vitae, dobro je znati da latinski magister nije samo učitelj. Osnovno je značenje te riječi “ravnatelj”. Zato postoje i magister populi (stari naziv za diktatora, “ravnatelja naroda”), i magister equitum “zapovjednik konjice”, i magister navis “kapetan, peljar”. A sam je  učitelj - u sintagmi nezaboravnoj za svakog govornika hrvatskog i srodnih jezika - ponekad magister ludi, “ravnatelj škole”.

Posljednja u Ciceronovu nizu, “glasnica starine”, varijacija je “svjedokinje stoljeća” s početka. No, dok razmišljamo radi li se zaista o pukoj varijaciji, još jednoj potvrdi Ciceronove verbalne virtuoznosti, zapažamo da se glasnica i svjedokinja razlikuju. Obje raspolažu informacijom, ali svjedokinja je ovdje, kod nas - dok glasnica odnekud dolazi. The past is a foreign country: they do things differently there; je li autor ovog početka romana, L. P. Hartley (1895-1972), oksfordski student povijesti u doba dok Joyce piše Uliksa, znao za Ciceronove riječi? Je li moguće da nije znao?

Pas jedan Već u odnosu “svjedokinje stoljeća” i “glasnice starine” naslutili smo da Ciceronova rečenica ima još jednu dimenziju; onu preko koje, razmišljajući o sadržaju, lako prelazimo (čineći to na vlastiti rizik). Riječi imaju i tijelo; svaki je članak ove niske od pet elemenata fora za sebe, osobito na latinskom. TEStiS TEMporuM: čujete li to? VITA MEMORIAE, MAGISTRA VITAE: hvata li vas od ove izmjene padeža i glasova vrtoglavica kao od jakog parfema? Pa još: vidite li kako su sve metafore povijesti ženskog roda (to sam uspio tek djelomično prenijeti u prijevodu)? Pa: je li Ciceronov niz artikuliran u parovima s finalom (svjedokinja - svjetlost, život - učiteljica, plus glasnica), ili kao dva plus tri?

Tu negdje - bilo je i vrijeme - zapažamo što Ciceron zapravo govori. Ne samo govori, nego i, u najboljoj mažuranićevskoj maniri (“dobar pastijer sve što kaže inom...”), djelom pokazuje. Povijesti, onako kako je Ciceron zamišlja, nema bez onoga što bismo mi nazvali “dobrim pisanjem”. Odnosno, Ciceronovim jezikom, “nema besmrtne povijesti bez govorničkog glasa”.

Naravno, Ciceron navraća vodu na svoj mlin. Njegovu je političku karijeru, uz dozu moralnosti i hrabrosti, stvorila upravo njegova vještina upotrebe riječi; kao frustrirani političar na ledu, on se istom tom vještinom koristi da bi - kroz teoriju i praksu retorike - njoj samoj napravio (današnji bi povjesničari rekli “konstruirao”) “bolju prošlost”. Pritom u izmišljenom povijesnom dijalogu predstavlja istinitost kao glavnu vrednotu povijesti; i ovo je jak parfem. No, za Cicerona su poruka i pouka bile iskušane metodom vlastite kože, i posve jasne: ljude neće uvjeriti gola povijesna istina, nego ona dobro izrečena. Na jednoj je razini i Hegel, pas jedan, bio toga svjestan – i on spominje “bljutavost” naturanja grčkih i rimskih primjera na nos. Mogli bismo se ovdje zapitati o valjanosti pisanja suvremenih povijesnih radova - mogli bismo zamijetiti raskol suvremene povijesti na “publicistiku”, od koje se očekuju i prodesse i delectare, i “znanost”, od koje se očekuje... Ali mojeg je današnjeg čeprkanja bilo dosta; svjedokinja, svjetlost, život, učiteljica, glasnica – sve su već rekle dovoljno da biste i sami znali nastaviti