Udahnuti život vlastitom lešu

Ono čime se kod nas mulci hvale kao vrhuncem samosvijesti, a to je pripadnost fašističkom ili nacističkom pokretu, u slučaju Güntera Grassa povod je da se do daske odživi etičko i poetičko načelo kojim se ovaj veliki pisac ravnao ili pokušavao ravnati cijeloga života: “hulim sve nedodirljive autoritete, uključujući i onoga što je s pijedestala na koji su ga uzdigli mediji literarno nebo želio mjeriti jedino svojim mjerilima, te sam se pomirio s rizikom da kao samotnjak moram prkositi duhu vremena”.

Objavivši autobiografiju Dok ljuštim luk, Grass je sablaznio budale, ponovo. Jednako kao što je uzbunio duhove. Kao što vam je sigurno poznato, on u ovom sjajnom tekstu piše o svojoj esesovskoj prošlosti. Kao klinac od šesnaest-sedamnaest godina Grass je bio fasciniran pričom o velikoj Njemačkoj i velikom Führeru. Stvar je zadnjih mjeseci zbog tog njegovog priznanja išla dotle da su se čuli glasni povici da se Grassu oduzme Nobelova nagrada, koju u autobiografiji na jednom mjestu naziva svojim dopunskim zanimanjem. No baš kao što zapisuje, “sasvim sam dobro loše odgojen”, Grass u maniri takve autorefleksije i ne zvuči kao čovjek koji je sjeo pisati autobiografiju da bi bio prihvaćen ili odbačen, da bi pobrao pljesak ili uznemirio – što je vjerojatno ime za isto naštimavanje po mjeri hipokrizijski nastrojene malograđanske ili građanske sredine – nego kao čovjek koji obrazac svoga života nudi kao lakmus papir za ispitivanje savjesti javnoga mnijenja barem svoje generacije, ako ne već i šire, npr. za iščitavanja u svjetlu vlastitih savjesti u zemljama poput naše Hrvatske koja nipošto nije imuna na naci-fašističke ideologeme. Problem je imenovan već rečenicom koja kaže da se kod nas pisci diče onim što je svugdje sramota. No Grassa nije za to briga – mislim na nas i naše komplekse – on piše o sebi znajući da mu je lik o kojemu piše nešto više od brata, ali da to ipak, više nije on. Taj on koji je nekoć bio a na koga mu sjećanja pružaju sve nevjerodostojnije “fakte”. Svjestan da se radi o inscenacijama koje se umnažaju i gomilaju. A problemu sjećanja pristupio je kao guljenju luka: skidao je koricu po koricu i pisao o tome, imajući u vidu da je sjećanje sklono migrenama, da je upitan i potkupljiv svjedok, čiji rad snažno ovisi o stanju na tržištu. Samo pisanje za njega je slično ispražnjivanju: nekoć je napravio besmislicu i priključio se velikom Führeru, onda je krenuo pisati Limeni bubanj – radilo se o prvom njemačkom romanu koji se pozabavio nacizmom “iznutra” – a s vremenom je sve zaboravio, no na čudan način: “krivnja”, naime, “prezimljuje u snovima”. Na koncu će, kao posljedica tolikih čišćenja, ostati samo praznina. Tako se Grass nada. Zapisuje i kako je zarana utonuo u svijet knjiga: “knjige su odmalena bile ona letva koja nedostaje u njegovu plotu, rupa kroz koju će šmugnuti u druge svjetove”.

Onaj najsenzacionalističkiji dio njegovih memoara tiče se sudruga u ratovanju, Josepha iz okolice Altöttinga; pretkraj knjige Grass sestri što je u mladosti bila zaređena prepričava u detalje zgodu sa spomenutim Josephom, iza kojega se možda krije današnji papa Benedikt XVI. Grass zapisuje kako je mladi Joseph čak i sanjao na latinskom, u skladu sa svojom strogom gramatikom i da je htio biti biskup ili nešto još više. Naravno, Grass također zapisuje kako se ne bi mogao zakleti da se taj momčić doista prezivao Ratzinger, “ali to da je htio postati svećenik, da ga nisu zanimale djevojke te da je nakon otpuštanja iz ratnog zarobljeništva namjeravao studirati te proklete dogmatske gluposti, to je istina”. Dva su se dečka silno razlikovala: jedan je znao točnu adresu božjega prebivališta, drugi je u tom smislu vidio samo ništavilo što zjapi.

Jedna od dojmljivijih epizoda Grassove autobiografije tiče se momka kojega je upoznao tijekom predvojničke obuke, a koji nije htio uzeti pušku u ruke. Umjesto da je uzme samo bi se izmakao, Grass zapisuje da je sve izgledalo kao namjerno usporeni film, usporen da bi se što bolje svima urezao u pamćenje. Puška bi zveknula o pistu, a momak kojega Grass opisuje kao stasita plavušana koji bi komotno mogao biti na bilo kojem nacističkom plakatu, samo bi rekao: mitakoneštoneradimo! Poslije je dečko nestao, u skladu s vremenom koje je efikasno proizvodilo nestajanje, ali, eto, jedan ga pisac nije zaboravio. I to ne bilo koji pisac. Ne makar tko! Ovdje se radi o posebnoj biljci, autoru koji se na kraju životna puta, koji je u njegovu slučaju bio i jedan od njegovih vrhunaca, okrunjenih između ostaloga i spomenutim Nobelom, odlučio priznati nešto što bi bilo nemoguće saznati bez njegove priče o vlastitoj prošlosti.

Budući da je našim vitezovima, onima istima kojima je nebulozno desničarenje jedina dika koju imaju, ovo krajnje nepojmljivo, jer mi tako nešto ne radimo, jednako kao što nam je apsolutno nedoseziva visoka estetsko/misaona razina na kojoj se Grass kreće lako kao Lumpur; evo, dakle, vrhunske literature napisane da bi je čitali obični ljudi, oni koji se još uvijek stide, ili barem nisu izgubili taj u nas tako rijedak dar. Karijeriste dakako opisuje kao govnare, a iz škole je, isto dakako, otišao prije mature. I ona mu je imala konotativnost toaleta, prije svega. Opisujući uniformu ovaj je majstorski pisac posegnuo za sličnim riječima: “bila je smeđa poput govna”, piše u Dok ljuštim luk, “tako da se slobodno moglo reći da smo ja i ostali izgledali usrano”.

Grass je genij. Provjerite kako to izgleda kada se jedan tako krupan tip nagne nad zdenac vremena. Na koncu, radi se o naginjanju sezone!

Izvješće o andrićevskom trećem svijetu

Orhan Pamuk, Snijeg; s turskoga prevela Marta Andrić; Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.

Adam Smith, urednik sajta www.nobelprize.org nazvao je netom Nobelom nagrađenoga Orhana Pamuka. Pamuk mu je rekao kako je prije nego je legao spavati pomislio da će za sat vremena objaviti ime novog dobitnika ove nagrade, i kako je razmišljao tko će ga od njegovih prijatelja ujutro nazvati i saopćiti mu laureatovo ime. “Onda je zazvonio telefon”, priča Pamuk, “i rečeno mi je da sam nagradu dobio ja”. Već godinu prije Pamuk je bio u najužem krugu potencijalnih dobitnika nagrade, ali mu je ona izmakla. No negdje zimus turska se vlada ozbiljno naljutila na Pamuka zbog njegovih izjava o genocidu nad Armencima i Kurdima, i nad njime se nadvio skandal nalik gužvi oko Rushdieja prije dvadesetak godina. Rushdie je, naravno, bio – i još je – u mnogo ozbiljnijoj situaciji jer je praktički bio osuđen na smrt, ali ni Pamuku nisu cvjetale ruže: Turska je jedna od zemalja u kojima je sve moguće; sjetimo se incidenta od prije samo nekoliko dana kada je na ulicama Istanbula ubijen novinar armenskog porijekla Hrant Dink. Pamuk je pisac koji voli Thomasa Manna, Franza Kafku, Gabriela Garciu Marqueza, Lava Tolstoja, Fjodora Dostojevskog, Vladimira Nabokova. Kaže kako vodi divan život: samo čita i piše. A piše desetak sati na dan, čemu se, kao svakodnevnoj tlaci, zna i narugati. Baš u Snijegu, napisanome iz orhanpamukovske perspektive, bilježi da je život romanopisca sličan životu činovnika; tu nema riječi o nadahnuću, samo redovita šljaka. Ali što je pisanje za romanopisca? Naglašavam ovo “romanopisca” jer Pamuk kao da pomalo, upravo zbog ovog “birokratskog”, dabrovskog, svakodnevnog “glodanja” pravi razliku između pjesnika, kojima rukovode više sile, inspiracija, i romanopisaca, koji “kopaju”. Romanopisci su “šljakeri”. A pisanje im je nešto kao lijek. U Guardianu Pamuk je zapisao kako su ga u mladosti doživljavali kao polumrtva, duhom odsutna čovjeka; pisanje mu je vraćalo osjećaj za život. Pišući on bi svaki puta “udahnuo život vlastitom lešu”.

Snijeg je Pamuk objavio 2002. i u tom je romanu, napisanome, kao što već rekosmo, iz perspektive samoga Pamuka, kao niz naknadnih bilješki o autorovu prijatelju, pjesniku koji je svoje ime sam skratio na kafkijansko Ka, ovaj prvi turski nobelovac dao svojevrstan portret suvremene Turske koji bi ujedno mogao biti portretom svake periferije i provincije. Ka nakon dvanaestogodišnjeg izbivanja (živi u Frankfurtu) stiže u pogranični grad Kars i tamo upada u pravu mrežu političkih, psihoprojekcijskih i kvaziljubavnih shema. U Karsu živi Svila (ona ima sestru znakovita imena Kadifa), ljepotica kakvima Pamuk redovito napučava svoje knjige: zamajac iliti žrvanj njegova romana Zovem se Crvena također počiva u njedrima (i dobrohotnom raspolaganju istima) jedne prelijepe žene, kao što i Novi život dodatnu motivaciju duguje ljepotici zbog koje glavni lik i čita knjigu koja pokreće radnju. Pamuk voli lijepe žene, barem u svojim romanima!

Radnja romana događa se u tri dana, tijekom kojih stalno pada snijeg – kao što kod Krleže u novelama stalno pada kiša. Taj snijeg izolira Kars i napravi od njega mjesto u kojemu je moguća eskalacija nasilja. Sukob između islamista i “zapadnjaka” garniran je slično sad već i vrapcima poznatom sukobu između slavenofila i zapadnjaka u Dostojevskoga; Pamuk, slično velikome Rusu u Karamazovima, na Europu gleda kao na groblje, to jest kao na mjesto gdje je bezbožništvo normalna stvar. Jednako tako, ubrzana atmosfera Snijega, s preciznim vremenskim prebrojavanjima (Pamuk stalno izvješćuje nakon koliko se minuta štogod dogodilo, ili za koliko će se minuta nešto zbiti) podsjeća svojim urotničkim kapacitetom i mlinom koji u podtekstu melje sve sudionike na drugo remek-djelo Dostojevskoga, Bjesove. Mlin koji sve melje je država, jednako kao što je to i država što graniči s državom u kojoj žive protagonisti. Opasnost, naime vreba odsvakud. Pa čak i dalje od toga: Europa, kao mjerilo prema kojemu bi se suvremena Turska trebala postrojiti, ali eto neće. Žene koje pokrivaju glavu, mladi (i zgodni, treba li posebno naglašavati, Pamuk je jednostavno takav tip!) islamisti spremni položiti život za svoja uvjerenja – skoro spremni, da budemo posve precizni. I policija koja ne pita, koja sve živo prisluškuje svim raspoloživim sredstvima.

Atmosfera romana, s glavnim junakom što piše pjesme i onanira uz pornografske filmove u kojima “igra” glumica što podsjeća na njegovu ljubav Svilu, s fiksacijom da je Svila žena njegova života, s gomilom špijuna koji sve stanovnike Karsa prate u stopu, sa sestrama ljepoticama nimalo otpornima na ljubovanje te glumcem koji u nedosegnutoj maniri Antonina Artauda pokoka sa scene nekoliko gledatelja, čine od ovog romana vjerojatno najbolju moguću putovnicu u zemlju nobelovaca. Roman je zloslutan – ovo vam naravno može i ništa ne reći, zloslutno je i plaćanje režija, i vlastiti odraz u ogledalu, i svaki odlazak u šoping, i još toliko toga, a glavni lik, pjesnik Ka, tako je izgubljen, tako je jadan, tako izgladnio u svojoj potrazi za bilo čime na što bi se mogao osloniti, da to graniči s gadnim mazohizmom, samo što o tome ovdje ipak nema govora: Pamuk se poslužio drugorazrednim pjesnikom i moralno dvojbenim čovjekom, ciljano proizvedenim likom kroz koji progovara o nižim stupnjevima egzistencije, o polusablastima i polusituacijama u kojima je život samo u prolazu, o granicama na kojima blijede zakoni, što bi nam moglo biti znano i iz naše domaje, o embrionalnom stupnju politike i njenom visokom zaključnom računu. Svijet je to izduženih sjena na fonu posvemašnjeg bjelila koje ne significira nevinost nego je prije metafora ravnodušnosti i beznadnosti.

Snijeg je izvješće o trećem svijetu u andrićevskom smislu riječi: o zemljama koje se nalaze na obali koju ciklički, lažnom nadom ispunjavaju plime i koju jednako tako ostavljaju na cjedilu oseke, o rakovima svesmjerašima u koje se pretvaraju ljudi koji žive između svjetova, o ideologiji i vjeri (osim ako to nisu sinonimi), o borbi i predaji.