24.2.2005.

Ivana Slunjski  

Udar na sladunjavost domaćega glumišta

Suvremena stajališta feminističkih učenja, jednako temeljena i na teorijskim i na praktičnim iskustvima, prilično su se odmaknula od prvobitnoga značenja pojma feminizma. Povijesno gledano, feminističko se polazište, zalaganje za egalitarnost žena i muškaraca i pravo žena na samostalne i slobodne životne odabire, prvi put spominje krajem devetnaestoga stoljeća, premda je svijest o zakinutoj društvenoj poziciji žena stara vjerojatno koliko i različiti oblici patrijarhalne vladavine. Rekla bih da su današnje feminističke smjernice više životno opredjeljenje, negoli oprečan stav, koje mnogi/e žive a da ih takvima (feminističkima) ne žele prihvatiti ili ne znaju prepoznati.

Interdisciplinarnost

Centar za ženske studije prvi je interdisciplinarni studij u Hrvatskoj, osnovan 1995., koji se kroz žensku tematiku otvara, kako same njegove organizatorice ističu, akademskomu diskurzu, aktivističkom angažmanu i umjetničkoj praksi. Svečanost obljetnice Centra upriličena je 13. veljače cjelodnevnim događanjima, uključujući međunarodni simpozij, predstavu, izložbe fotografija i ženskostudijskih izdanja, te projekciju filmova. Suvremenost feminističke misli, kao što se razaznaje i iz raznolikosti navedenoga programa, prije svega sugerira pluralnost načela i pluralnost izraza. Uz teoriju roda koja se usmjerava na spolnu i rodnu različitost, ženska estetika, odnosno žensko pismo, te feministička i poststrukturalistička feministička kritika, samo su neki od smjerova u kojima se feminizam razvija. Kroz ta se učenja istražuju aspekti koji su tradicionalno nadređenim (i muškim) umom bili zapostavljani kao manje važni ili sasvim nebitni.

Vatrice i dim lomača

Riječ je ovdje i o tjelesnosti, govoru tijela, kao i onome što je podsvjesno ili je u podtekstu ženskoga pisma, ženskih načina spoznavanja. S druge strane, uzmemo li u obzir vremenski odmak, itekako čudi ne baš rijetko vjerovanje domaće javnosti da su feministice jedino napasne muškarače i lezbače koje muškarcima nemilice zabadaju vilice u hrptove. Scensko uprizorenje, Odgovorila bih nijemo pokazujući prema zrcalu, vješalici i nalivperu u režiji Dubravke Crnojević Carić, koje su u prostorima Zagrebačkoga kazališta lutaka izvele sadašnje i bivše polaznice Centra za ženske studije, razbijaju (i pobijaju) mnoge od takvih insinuacija. Angažirana priča koju su polaznice Centra (Maja Aqqad, Martina Rudančić, Katja Kahlina, Kristina Rastović i Hela Liverić, uz glumicu Nataliju Đorđević) otjelotvorile na sceni razbija i iluzornu sliku sretnoga bajkovitog predviđanja, progovarajući o realnim problemima ženske populacije i nagovješćujući mogućnosti drukčijih sretnih ishoda u situacijama (rečeno režimski omraženom sintagmom iz moje nedavne recenzije Palčice) kad žena živi sama ili živi od svoga rada. Upravo su društvena angažiranost ove predstave i velika doza osviještenosti jamstvo nadređenosti možebitnom slabijem glumačkom umijeću. Kroz jednu od prvih replika, živjeti jest plesti čarape od tuđih nakana, prelama se iskustvo mnogih žena, ukazujući na zaprepašćujuće, ali postojeće stanje u društvu koje nas zapravo više približava, a ne udaljava, negdašnjim lomačama. Problematičnost situacije ne izaziva toliko činjenica da se nasilje nad ženama događa, koliko nedjelovanje društva u cjelini. Zašto se ništa ili se tek neznatno čini da se sankcionira ono što je loše?

Bojkot struke

U kapitalističkome (je li to jedini razlog?) okružju često se zaboravlja da se socijalna uloga intelektualaca ne bi smjela pretvoriti u zgrtanje materijalnih sredstava, nego da je u njihovim rukama odgovornost budućega društvenog razvoja. Krenimo samo od opaske da se na predstavi Centra mogla vidjeti tek nekolicina pripadnika sveučilišnih krugova koji nisu izravno povezani s djelovanjem ženskih studija. O predstavnicima medija, haračima kazališnih premijera, društvenim komentatorima, novinarima ili urednicima da i ne govorimo. Zašto zatvarati oči pred tim problemima? Zato što je jednostavnije okrenuti glavu nego vidjeti, lakše šutjeti, nego govoriti. Zato što bi malo tko izložio sebe da zaštiti drugoga. Iz istoga razloga događaju se i sve društvene kataklizme. Čak i dobronamjerna redaktorska sugestija da je bolje upotrijebiti pitanje od problema, jer problem zamara čitatelja koji čita ne bi li pobjegao od vlastitih problema, svjedoči o stupnju svijesti na kojem se nalazimo. Izlazak polaznica Centra pred publiku stoga je vrijedan već i zbog drukčije percepcije stvarnosti koja otklanja stereotipnu sladunjavost scenskoga prostora. Radom na predstavi i inscenacijom pripremljenoga materijala polaznice izlažući skupna iskustva žena prvenstveno osvještavaju sebe i svoje potrebe, želje i nastojanja.

“Navike” zlostavljanja žena

Javnim kazivanjem žena se odmiče od pozicije žrtve i razmišlja o mogućim rješenjima i izlazima iz krize. Iznošenjem svojih ili tuđih sudbina prepletenih u scensko tkivo polaznice omogućavaju drugima da se prepoznaju u njihovim pričama. Možda će baš nekoga/neku u publici potaknuti da i on/a progovori o onome o čemu se obično šuti i krije pod biljegom sramotnoga. Izvođenjem se također apelira i na toleranciju, na uvažavanje drukčijega mišljenja i na prihvaćanje različitosti. Scensko okružje zorno prikazuje ambijente tipičnih ženskih zanimanja, šivačice, daktilografkinje, čistačice ili u zagrebačkome žargonu omiljene bedinerice. Gotovo je redovito riječ o potplaćenim radnim mjestima, odnosno manje plaćenim poslovima od onih koji su uvriježenim normativima namijenjeni muškarcima. Karakteri koji se tamo zatiču pripadaju ženama došljakinjama, diskriminiranima naglaskom, izgledom ili zabašurenim masnicama. Neka od njih pritisnuta je muževljevim, ne samo verbalnim, ispadima uslijed psihičkih posljedica rata, neka se suočava s nasiljem u obitelji koje seže generacijama unazad. Ženskoj stvarnosti nažalost ne izmiču ni pijanstvo, cipelarenje, dužnost stroja za rađanje (citat: nerotkinje nisu dolazile u obzir), očinsko privikavanje na poslušnost (treba ih tuči da krv pišaju, nek se navčiju) ili nagrađivanje novcem za seks. Kritika društvenoga nečinjenja (ignoriranja) eksplicitna je u poruci da me zamole da objasnim kakvo je stanje ženske duše u odnosu na društvenu svijest, pokazala bih nijemo pokazujući prema vješalici, nalivperu i zrcalu.

Ona nije prebijena Pepeljuga

Upitne su i okolnosti kad se nešto i poduzima, kad žena zatraži pomoć, primjerice, u Centru za socijalnu skrb te se na njihovu intervenciju triput bezuspješno miri sa suprugom nasilnikom da više ne bi radio probleme. Kritici je izložena i Katolička crkva, jedino rješenje koje se predlaže je da se verniki ne rastaju, a žena će naći svoj mir ak ide z njim v sobu pa i kad smrdi i noge nije pral danima. Takvoj recepciji okoline velikim su dijelom krive i one žene koje svojevoljno pristaju na podređenu nametnutu ulogu (majka tvrdi da sam sama kriva što je muž bacil na mene bombu). Zbog neravnopravnoga, često materijalno ovisnoga položaja, žene su pod većim utjecajima kolektivno nesvjesnoga od muškaraca. Edukacija za kakvu se zalažu ženski studiji stoga je prvi korak otriježnjenju. Životne su bajke ipak nešto drukčije od onih kojima nas uče od malena. Zato je neobično važno naglasiti da ne moraju voditi istoznačnome svršetku. Budući da se sreća zrcali u relativnosti, kako se čulo u predstavi, ona je sretna razvedena žena.