Prije nekoliko dana umrla mi je žena. Odmah sam je zamijenio. Uzeo sam istu. Zašto bih mijenjao. Na dan pogreba došao sam s njom. Svi su se kolege potrudili doći. Dupond nam je prišao. Prvi. Djelovao je iznenađeno. Mislio sam da ti je žena umrla. Da inače ne bismo bili ovdje. A ona. To mi je žena. Pa to ti kažem. Ne pratiš me. To je druga. Ali izgleda kao tvoja žena. Naravno kad sam uzeo istu. A tako. Mrzim promjene. Još su je proizvodili. Da ali ne zadugo. Imao sam sreće. Ti uvijek imaš sreće. Obred smo brzo obavili. Zamolili su me da kažem koju riječ u počast svojoj ženi. Učinio sam to jednostavnim riječima. Naglašavao sam njezine kvalitete. O manama nisam ništa rekao. Dodao sam da će mi nedostajati. Da je nezamjenjiva. U mnogim sam pogledima vidio suze. Ljubili su me. Tapšali po ramenu. Grlili. Uzeo sam ženu za ruku i slijedili smo pogrebna kola do krematorija. Već sam nekoliko puta bio tamo, kao gledatelj. Na drugim sprovodima. Na primjer, na onome našega kolege Leboeufa iz Službe za reaktivnu strategiju koji je umro u kantini, nama pred očima, nakon glupe oklade. Zakleo se da može progutati cijelu vilicu. Girard i ja smo prihvatili okladu. Ulog je bio simboličan. Da nam njegova žena dva mjeseca bude seksualna robinja. Leboeuf je uzeo vilicu. Širom je otvorio usta i zario si vilicu u grlo. Pokušao progutati. Bezuspješno. Zatim ispljunuti. Jednako bezuspješno. Umro je u manje od deset minuta u stravičnim bolovima. Ništa nismo mogli. Izgubio je. Dobili smo. Bile su to jedine Girardove riječi. Da dodao sam. Leboeuf se uništio u malo manje od sat vremena. Žena i djeca su mu sjedili u čekaonici krematorija. Na stolicama od bordo baršuna. Šutjeli smo tijekom cijelog obreda. Razmišljao sam o vilici. Pitao sam se je li još uvijek u Leboeufovom grlu ili mu ju je netko izvadio. Malo poslije jedan je zaposlenik došao udovici predati urnu. Zatim smo je otpratili do Girarda. Izvlačili smo šibice i on je dobio prvi mjesec seksualnog ropstva. U međuvremenu sam ja čuvao urnu. Sljedeći smo je mjesec mi primili. Moja žena i ja smo je natjerali na sve. Sodomiju. Urologiju. Zoofiliju. Dresuru. A onda smo se zasitili. Poslali smo je kući. Zajedno s urnom. Pepelom i vilicom. Vrijeme mi je proletjelo. Dobro je da sam pomislio na Leboeufa. Već je gotovo. Zaposlenik mi je predao urnu s ostacima moje žene. Žena me primila pod ruku, kolege su me još jedanput potapšali po ramenu govoreći mi da budem hrabar, i otišli smo kući. Kamo ćemo je staviti upitala je moja žena. Što. Tvoju ženu. Hoću reći urnu. Ah da urnu. Pa ne znam, stavi je u garažu. U garažu. Da. Kamo. Na zadnju policu lijevo od ulaza, pokraj ostalih.