Udri jače manijače

Bura u čaši vode. Svakom svoje ili da nam živi tolerancija. Makar to bila i ona koja se ne tako davno još nazivala i represivnom. Tako bi mogli rezimirati novi “sukob” pape Ratzingera i naše, uglavnom samo medijske, javnosti, sukob koji je uistinu hrvatske medije zapljusnuo više od onih najvećih na Zapadu.

Jer, nakon što su svećenici, veliki i mali, ali svakako manji od Pape, na sva javna zvona rekli svoje, navodno uvijek već autentično tumačenje, u, baš po njima, neautentično-iskrivljujućem medijskom kontekstu, i nakon što su prozvani agnostici, ateisti i moderni i postmoderni znanstvenici, jer su pristali na identitetsko etiketiranje, pripušteni da kažu rečenicu, dvije u obranu svoje pozicije pred kumovsko-korporativno medijski povećanim vatikanskim napadom, sva “bura” u poslovičnoj čaši će se smiriti novim pokretom istih medija, kojim je i “u blagdanskom ozračju” izazvana.

Papa samo radi svoj posao

U svemu tome izgleda kao da jedini disonantni ton u najnovijem korištenju Pape za glajšaltanje ionako već preko svake podnošljive mjere glajhpošaltanih, pružaju u nas još zastupnici ideologije ljudskih prava. Uloga što su je u ovome slučaju odigrali Zoran Pusić i neki novinari, na jedan način npr. presmjerni Zdravko Zima, na drugi, pseudoradikalni “šaljivi” Boris Dežulović, svodi se na protest što su nevjernici došli na zao i loš glas ili, još bogougodnije, što ateizam nije prepoznat kao legitimna vjera. Pa oni ili posežu za racionalno-povijesnim argumentima, u kojima zdravorazumski evidentno “crne knjige” vjernika debelo pretežu nad onima nevjernika, kako nekad, tako i danas, ili čak “šaljivo” prijete protuudarom, u obliku tužbe svjetovnom sudu za ozbiljnu prijetnju, klevetu, duševne boli itd. i sl., koju da Papa čini onima koji “podmuklo i opasno u suvremenosti odbacuju Boga”. U ovome se slučaju vidi sva nezgoda nepromišljene upotrebe ideologije, da ne kažemo konkurentske religije, ljudskih prava. Jer ne radi se o tome da otkrivamo “demokratske nedostatke” religioznih objava, niti Crkvi koje ih promiču, nego da ograničimo polje njihova važenja. Previše ovdje nije dovoljno. Kao građane ne treba nas zanimati vide li neki svećenici u nama “samo” zabludjele duše ili crne vragove, “otajstvo zla (mysterium iniquitatis), na moć tmina koja želi zatamniti sjaj božanskoga svjetla”, sve dok to ne zadire u našu građansku ravnopravnost. Ići raspravljati na gostujući teren, upuštati se u teološke i pseudoteološke rasprave, sasvim je suvišno, nemamo li poznatu ambiciju postati papskijim od pape. Jer, kako kaže Nadežda Čačinović: “On u ovom govoru samo radi svoj posao i kaže da nije samo protiv ateista, nego i svake moderne i postmoderne verzije Krista, New Agea i slično. On želi tradicionalni, klasični katolicizam”.

Ne tako davno prosvijećeni ljudi bi samo rekli: udri jače manijače. No, danas kao da su neka druga vremena. Svi se osjećaju ugroženima, svi su manjina, što god statistike da govore o tome. U navodno postideološkom svijetu, u kome nema kritike niti klasičnije političkih ideologija poput demokršćanstva, socijalne demokracije, liberalizma itd., ne može biti ni kritike religije kao pseudo i nadpolitike. Dapače, manipulirana javnost, kao da sve više želi religiozno političko vodstvo. I to ne samo ono profesionalnih političara, nego svih, pa i medijskih, “društveno-političkih” radnika. Kada društvo zapadne u krizu, koja nije religiozna nego politička, sve više traži religijski izlaz. Bog je sigurno nešto zamislio s neovisnom i samostalnom Hrvatskom. To nije teza samo biskupa tzv. crkve u Hrvata, to je teza i korifeja hrvatskog postkomunističkog liberalizma, s navodnicima ili bez njih. Bog je, skoro isti, isto tako nešto zamislio s npr. smjenom Miloševića u Srbiji ili ostajanjem Kosova u sklopu države Srbije. Ili, sa srpsko-hrvatskim pomirenjem u Hrvatskoj. Nije problem što se zagrebački gradonačelnik Bandić na “domjenku za pravoslavni Božić” ne zna ponašati kak’ se šika sa svojim Srbinom Duškom, nego u cijeloj toj inscenaciji misterija postpolitičkog pomirenja, u kojoj se miješaju dijelovi crkvenog obreda, građanskog salona i “postmoderne” medijske promocije, gdje, ako Bandić “ne zna” s koljivom, Sanader “ne zna” da “Kristos se rodi” ima smisla u božićnu nedjelju, ali ne i u petak, dva dana prije, itd. i sl.

Uspjela duhova obnova

Što je danas ostalo od nekadašnje svjetovne javnosti? Očito, skepticizam i ateizam trenutačno nemaju nikakvu tržišnu cijenu, osim prigodno-ilustrativne, a rad na političkim ideologijama, ne samo marksističkim i anarhističkim, svršava u volonterskoj neplaćenoj aktivnosti entuzijasta tzv. civilnog društva. U takvoj situaciji gotovo ništa ne narušava međusobnu “represivnu toleranciju” vjere i nevjere, u kojoj naravno vjera, poput nacije, postaje nultom točkom, podlogom, s koje se jedino i može govoriti o vjerovanju i nevjerovanju sviju. Jer da čovjek nema nacionalnog, vjerskog itd. osjećaja, s navodnicima ili bez njih, to sve više postaje ne toliko nepojmljivim, koliko “nebitnim”, tj. strukturalno cenzorski u središnjoj javnosti zanemarivim iskorakom.

Ovdje grubo skicirano naše novo društveno-političko stanje nije palo s Marsa. Kao što se Jugoslavija nije raspala poput dotrajalih cipela, nego je mnogo ljudi uložilo znatan trud u njezinu dezintegraciju, tako je i naše postpolitičko pseudoreligiozno društveno stanje zahtijevalo poveći trud novouspostavljenih državnih i društvenih institucija, kojim su uklonjene prepreke “duhovnoj obnovi” kroz “novu religioznost”. To što se danas pojam duhovne obnove više ne spominje, kao ni npr. Druge Hrvatske, samo znači da je on u svojoj društvenoj karijeri uglavnom uspio. Ne apsolutno i savršeno, ali, bože moj, tako je to s ljudskim poslovima. Samo Bog je savršen. Država je pomogla propupaloj hrvatsko-proljetnoj religioznosti, time što je ukinula institute i druge znanstvene pogone, koji su se znanstveno-kritički bavili religijom kao društvenim fenomenom, te joj širom otvorila vrata svih svojih institucija, posebno obrazovnih i medijskih. Zato se npr. akademska filozofija u Hrvatskoj danas dijeli na dvije katoličko-hrvatske, jednu hrvatsko-hrvatsku i kao četvrtu, zadnju i najmanje važnu, jednu samo običnu akademsku filozofiju.

Nije to ništa hrvatski originalno. “U Vatikanu je postojalo i posebno vijeće za one koji ne vjeruju. Sada je uključeno u vijeće za kulturu. Dakle, i ateisti su uključeni u kulturno djelovanje”, obavještava nas novinar Darko Pavičić. Tako je nas, ateiste, Crkva svela na kulturni fenomen, doduše “misterija zla i moći tmina”, ali ipak – samo kulturni. Crkva od nas radi nekakve “postmoderne”, beskrvne, postpolitičke ateiste. Od društvenog dijaloga npr. kršćanina i marksista, nekad ravnopravnog, ostao je politički djelatni kršćanin i marksist kao fenomen “povijesti umjetnosti”, najbolje sklonjen u kulturnom zabranu. Tako hegemona ideologija trenutačno želi podijeliti karte. No, moramo li mi pristati na tu poziciju?