Branimir Donat  

Udvornički parovoz

Nisam siguran kako bih komentirao odgovor Georgija Para intendanta Hrvatskog kazališta na pitanje Orlande Obad novinarke Jutarnjeg lista: "Zašto je predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman prošle godine besplatno dobio dvoranu HNK za proslavu svojega rođendana?" na koji je on odgovorio vrlo lakonski, da ne kažem lakomisleno: "Besplatnu predstavu za Predsjednikov rođendan smatrali smo svojom časnom dužnošću." Ako imamo u vidu stanje u tom najvećem, najstarijem i najznačajnijem nacionalnom kazalištu tada mi pada na um da pred tim kazalištem, a to znači pred njegovom Dramom, Operom i Baletom postoji i cijeli niz, u najmanju ruku isto tako časnih dužnosti koju intendantova momčad ne obavlja uopće ili ih ispunjava s polovičnim uspjehom. Iako je pitanje nekonvencionalno, odgovor je vrlo simptomatičan. Naime, pitanje novinarke Orlande Obad razložilo se na isto cijeli niz isto tako neugodnih pitanja što ih je prije otprilike pola godine na stranicama, kasnije eutaniziranog Vijenca, postavljala kazališna kritičarka Nataša Govedić, a u kojima nije krila ne samo svoje nezadovoljstvo nego i nezadovoljstvo dijela kulturne javnosti stanjem u toj nacionalnoj instituciji. Bilo bi neutemeljeno i bezobrazno tvrditi da Georgij Paro nije svojim predstavama obilježio mnoge sjajne stranice suvremenog hrvatskog kazališta i da je očito zato bio miljenikom kazališne kritike ali i vlasti koja mu je u prošlom kao i u ovom sistemu povjeravala projekte koji su uvijek zahtijevali više para no što se moglo čuti muzike ili možda točnije rečeno, ta se glazba mogla čuti i za mnogo manje para.

Očito kroz to vrijeme svoga dugogodišnjeg kazalištarenja Paro je naučio da je biti u dobrim odnosima sa vlašću mnogo važnije nego biti u dosluhu s muzom Talijom, a ponajmanje sa suvremenom nacionalnom dramom (podsjećam na njegovo pismo Nedjeljku Fabriju u kojem je, jasno u vrijeme kada je to bilo probitačno, tj. 1975, napisao: "Vi ste moralist, Vi nadgledate je li sa svijetom sve u redu. Ima pisaca koji bi da mijenjaju svijet. Mislim da su mi najbliži oni koji bi da ga proniknu. Vaši su porazi bez borbe. Vaše su smrti bez krvi: iz Vaših rana iscuri misao. Ja volim poraz, ali zaslužen borbom. Vi niste moj pisac."). Ti su odnosi vrlo važni, oni mijenjaju stanje u kazalištu i ne zahtijevaju preveliku moralnost a jamče talire dok muza tek tu i tamo daje nadahnuće, koje je u kazalištu uvijek jednokratno - pa stoga i te kako podložno zaboravu. I premda bi se i dalje mogla nastaviti raspredati priča o načinu njegova kandidiranja za indendanta, novinarka Jutarnjeg je krenula voditi svoj razgovor u duhu navedenog pitanja, očito svjesna da u žutom zdanju na trgu koji je oduvijek nosio imena velikana čiji je rok trajanja bio manji od kazališnog, postoje krive procjene prioriteta i da se ulizništvom, kada je pitanju istinski život umjetnosti, nikada ne stiže daleko pa čak i tada kada se zna da je besparica konstanta ove kazališne kuće i kada je svima poznato odakle pare jedino mogu stići.

Međutim, novinarka je svoja pitanja postavljala s očitom nakanom da se ne složi s odgovorom koji unaprijed kalkulira uvjerenjem, odnosno isprikom da je pomanjkanje ideja i programa isključivo posljedica beskunstva.

"Časnoj dužnosti" na koje ćemo se stalno pozivati, novinarka je, pretpostavljajući kakav će odgovor dobiti, nadovezala cijeli niz problema koje nikakva snishodljivost niti društvena koncilijantnost neće a niti može riješiti, baš kao što ni lošu repertoarnu i inu politiku kod kuće neće riješiti od gradonačelnikovice nagovještena izgradnja nove podzemne dvorane i parkirališta podno istočne tratine pokraj kazališta. Ni tada neće boraviti tu Orfej u podzemlju, njega će supstituirati automobili...

Bit ću ironičan: posve sam siguran da ću s tom inicijativom gradonačelnikovice (barem prema današnjem stanju u prometu) i garažom biti mnogo zadovoljniji nego li s najavljenom dvoranom. U Zagrebu je automobila na pretek, a dobrih kazališnih predstava u HNK nema ni za onu postojeću pozornicu.

I tako dok u svijetu garaže pretvaraju, sjajnim predstavama, u velebna kazališta zdanja, u nas će Felner Helnerov graditeljski biser zapravo biti sveden na futurističko parkiralište.

Razgovor u Jutarnjem listu vodio se oko toga što se ne može, manje oko toga što se hoće, a ponajmanje na temu što se može. Jer htjeti i moći u HNK je oduvijek bio problem kojeg nikakvi novci nisu mogli riješiti. Zašto bi trebalo očekivati iznimku iako će i ona poslužiti da samo potvrdi pravilno.

Mislim da se može reći da dobar redatelj koji autoritativno vodi svoje predstave očito nije uvijek i najbolji menedžer, procjenitelj potreba vremena, niti mora u potpunosti osjećati bilo vremena i teret "moralne" i "estetske" obveze koje si je nametnuo kada se odlučio biti upraviteljem "kuće", što podrazumijeva mnogo toga, čak i "hausmajstersko" majstorijanje, a ne samo neuspješne pokušaje korespondiranja i balansiranja zahtjevima umjetnosti i željama vlasti. Doduše, mnogo je toga u kompetenciji intendanta, jer on nije samo visokopozicionirani državni službenik, barem u ovom slučaju on je i ugledni redatelj koji bi po vlastitim riječima, iskazanim u ovom simptomatičnom intervjuu, rado postavio na scenu HNK dramu Rolanda Harwooda Zauzimanje strana u kojoj je glavni lik dirigent koji se nije učlanio u nacionalsocijalističku stranku, a ipak je pristao dirigirati za Vođu... Parov odgovor je očekivan i premda je prije toga sugovornik novinarke Jutarnjeg lista na neka pitanja zapravo rekao no comment, rekao je ono što smo jedino i očekivali: "Harwood u tom djelu ipak ne osuđuje dirigenta nego ostavlja pitanje moralnosti tog postupka na savjesti samog dirigenta. Svejedno je, je li tu riječ o dirigentu Furtwaengleru, meni ili nekom trećem u ovom ili nekom drugom povijesnom trenutku. Pitanje ostaje otvoreno."

U to nema dvojbe iako me nitko ne može razuvjeriti da su okviri "časne dužnosti" mnogo širi od onih koje nudi čelnik HNK. Dodajmo, Harwoodov je dirigent uza sav eskapizam ipak izvodio Beethovena i Wagnera, dok se naš intendant olako a priori slaže s poznatom odlukom o intendaturi Slobodana Šnajdera, gdje je mudar biti mnogo jednostavnije i manje opasno... Čini mi se da su ovom redatelju, da njega samog parafraziramo, najdraže pobjede par forfait, tj. neizlaženjem, kako se to kaže u nogometu.