U sjeni glasača “za” i “protiv” ustavne promjene, stoji većina populacije koja nije izašla na izbore. Predstavljaju li pasivni birači trenutno najjaču političku silu?
Na nedjeljnom referendumu većina birača opredijelila se za jednu političku opciju: za pasivnost. Preciznije, za uvođenje ustavne definicije braka kao zajednice muškarca i žene glasalo je 24,96% glasača, protiv je glasalo 12,7%, a na birališta nije izašlo 62,1% birača (ostatak čine nevažeći listići). Nakon referenduma najviše se bavimo onima koji su glasali “za” – dio razloga leži u tome što su pobijedili, a dio (zbog kojeg su i pobijedili) leži u tome što se medijima, zakonima i institucijama naprosto lakše baviti ljudima koji su iznijeli jasan stav. Osoba koja je glasala za ili protiv pokazala je da cijeni temu referenduma i da ima određeni stav koji će izraziti putem izbora. Ljude koji, pak, nisu glasali nemoguće je uloviti za glavu ili rep: iz njihovog neglasanja nije jasno što točno misle o temi, referendumu, državi, građanima, manjinama, većini, sebi ili bilo čemu. Teško ih je prozvati, teško je polemizirati s nekim tko ne želi ući u polemiku. Taj gordijski čvor država je razriješila uoči referenduma o Europskoj uniji: ako ti ljudi ne žele glasati, naprosto ćemo ih staviti u zagradu i baviti se onima koji žele. I tako, više od pola aktivnih birača maknulo se u stranu da bi manji dio građana donio odluku o pravima još manje skupine ljudi.
U reakcijama na rezultat referenduma, neovisno s koje strane dolazili, ubrzo se zaboravilo da ti pasivni birači uopće postoje. Kao protivniku inicijative “U ime obitelji”, osobno mi je drago što je u pojedinim županijama i gradovima opcija “protiv” prevladala (i to nije slučajno), ali pritom valja imati na umu da je npr. u Istarskoj županiji na birališta izašlo tek 31,5% birača, u Primorsko-goranskoj 35,6%, u gradu Čakovcu 38,5% itd. Premda su postojale bitne razlike u broju glasača za ili protiv, u svim dijelovima Hrvatske prevladala je pasivna opcija. Unatoč jakim medijskim kampanjama za ili protiv, unatoč tome što nijedan medij nije zagovarao pasivnost, skoro dva i pol milijuna glasača iz cijele države nije izašlo na biralište. To je rijetko viđeno nacionalno jedinstvo.
Zašto je Cage popularniji od Thompsona? Poruka “za” ili “protiv” sigurno jače odjekuje od puke šutnje, ali i tišina nosi značenje, pogotovo kad se radi o ovakvim brojkama. Jednom kad novim generacijama budemo htjeli prikazati kako je hrvatska populacija reagirala 1. prosinca, na dan referenduma koji je uveo ustavnu diskriminaciju jedne društvene skupine, nećemo prikazati svastiku (kao portal Index), nego ćemo im pustiti Cageovu kompoziciju 4`33``.
Lako je osuditi pojedince koji nisu izašli na izbore, ali kada govorimo o skoro dvije trećine birački aktivne populacije, onda to više nije pitanje tek individualne odgovornosti, nego društveni problem. Situacija je ozbiljna jer je ovo samo jedan u nizu referenduma i političkih izbora na koje se odaziva malen broj ljudi. I dok su prethodni slabi odazivi mogli biti objašnjeni nedostatkom kvalitetne političke opcije, na ovom referendumu biralo se između dvije jake vrijednosne pozicije. I opet ni vrit, ni mimo! Možemo zaključiti da živimo u političkom uređenju koje se temelji na idejama vladavine većine i zaštite manjine, a ima većinu koja ne želi snositi nikakvu političku odgovornost i koja ne štiti manjinu. Nastao je rascjep između ideje političkog uređenja i njegove realizacije, što je teško rješiv problem sam po sebi, a nimalo mu ne pomaže to što je sadašnja vlada reagirala u stilu “drži vodu dok majstori ne odu”, tako da je napustila ideju o vladavini većine i odredila da rezultati nacionalnih referenduma vrijede neovisno o odazivu glasača. Međutim, ukoliko želimo pratiti u što se točno sadašnji politički sustav pretvara, ne možemo zanemariti ovu masu ljudi. Moramo se upitati - što nam ta tišina govori?
Demokratom se ne rađa, nego postaje Da bismo saznali razloge zbog kojih ljudi nisu išli na izbore, potrebno nam je ili ozbiljno znanstveno istraživanje ili kristalna kugla. Jesu li ljudi bili iritirani medijskom pompom oko referenduma? Ide li im na živce rasprava o homoseksualcima? O obitelji? Misle li da ih se ova tema ne tiče? Misle li da ih se politika ne tiče? Ili se ne mogu odlučiti? Ili nemaju stav? Ili rade pa ne stignu na biralište? Ili sve skupa? Tko to može znati. U svakom slučaju, pasivnosti birača sigurno doprinosi nekoliko društvenih problema kojima se malo tko ozbiljno bavi. S jedne strane, imamo starije, razočarane glasače koji ne vjeruju da mogu utjecati na situaciju i koji su stoga odustali od bilo kakvog angažmana, pa i od odlaska na izbore. S druge strane, imamo mlade ljude koji zahvaljujući sustavu obrazovanja nisu naučili biti politička bića, što je nužno da bi demokracija funkcionirala. Čovjek živi u zajednici jer suradnja između pojedinaca spada u najstarije i najučinkovitije oblike preživljavanja i življenja. Međutim, da bi takva zajednica funkcionirala (neovisno radilo se o plemenu, monarhiji ili demokratskoj državi), potrebno je uvoditi mlade ljude u njihov položaj u društvu, učiti ih pravima i obvezama unutar zajednice. Danas, umjesto da se djecu potiče da osvijeste svoju poziciju unutar skupine i da se uče suradnji, tj. da se uče politici, u školi ih se zatrpava besmislenim podacima i obvezama, a svaki pokušaj uvođenja iole smislenijeg i praktičnijeg sadržaja pretvara se u “kontroverzu”. Tako se pogled učenika na politiku formira putem par nepovezanih i ideološki problematičnih školskih predmeta, popularne kulture, roditeljskih stavova, suvremenih medija i “priča o uspjehu” snalažljivih poduzetnika. Što se onda čudimo što su mladi apolitični i što ih se ne tiču problemi jedne društvene manjine i, uopće, problemi drugih ljudi?
Tiha strava Rezultat referenduma zato označava neuspjeh - jednim dijelom zbog velikog rezultata u korist ekstremne i opasne inicijative koja ima dovoljno inteligencije, zloće i financijske podrške da ostvari perfidnu namjeru referenduma i ustoliči se kao nova politička sila. Ipak, inicijativa “U ime obitelji” i stranka Hrast bili bi jednako marginalni kao i dosad da je većina populacije izašla na izbore i otpilila ovu inicijativu.
Međutim, tu priča ne staje jer pasivno biračko tijelo i nije toliko pasivno. Iako se ne izražavaju putem izbora, svi ti ljudi sudjeluju u svakodnevnom ekonomskom i političkom životu države. Oni su pod utjecajem društva oko sebe i utječu na društvo. Ako država nastavi u ovom političkom i ekonomskom putu prema dolje (a ne vidim kako bi mogla promijeniti kurs), oni će se neizbježno morati politički aktivirati jer će i njihova vlastita egzistencija doći u pitanje. A što možemo očekivati kad se većina tihe glasačke populacije aktivira u političkom životu? Hoćemo li svjedočiti Pompejima, Bastilli ili tek Mrduši Donjoj? Hoćemo li imati beskrajan dan ili kristalnu noć? To su jeziva pitanja na koja nije lagodno odgovarati, ali koja bi bilo dobro postaviti prije nego što nam odgovori sami dođu na vrata.