Nalazimo se u “našem povijesnom domu”, “na početku dugog puta“ na kojem moramo
“sve sami napraviti“ uz “veliku pomoć naših europskih prijatelja“ i tako ispuniti
“dugostoljetni san“… što sve to znači?
Čitav taj dugi ulazak u Uniju, nalik na kašljucavo prduckanje pokvarenog vozila, završio je vatrometom. Predstavlja li taj vatromet konačnu eksploziju iz auspuha prije izdahnuća starog motora? Treća najsiromašnija zemlja članica ostvarila je povijesni cilj, i dok Predsjednik republike zanosno govori kako su to sanjale generacije, predstavnici raznih generacija blijedo ga gledaju: “Koji san? Kada? Čiji”? Diskrepancija između egzaltiranih govora na raskošnoj proslavi i apatičnog raspoloženja puka veća je jedino kad se na internetu povede svađa oko partizana i ustaša.
Stalno prisutni osjećaj o nevjerodostojnosti političke elite nije izostao. Cilj je postignut, ali nitko ne zna definirati taj cilj. Ponavlja se fraza o tome kako je sada sve na nama, kako činjenica da smo primljeni u Uniju i ostvarili “cilj” ne mijenja zapravo ništa, sve što ostvarimo sami moramo ostvariti. Ako je sve isto, zašto smo onda ulazili? Ako nije isto, što to nije isto i čemu onda uporno naglašavanje kako je sve isto? Ako se podrazumijeva da sve moramo sami, koja je onda svrha ujedinjavanja? Što moramo sami moramo sami i ovako i onako. Kakve su to šanse koje nam se otvaraju, samo ako budemo dovoljno spretni i pametni? Kakva je to trgovina, i zašto bi nam itko otvarao nekakve šanse, ako ništa ne dobije zauzvrat? Zašto taj “najspektakularniji politički eksperiment i projekt od kad je čovječanstvo otkrilo vatru” izgleda kao ekskluzivni kockarski klub sa skupom članarinom i neizvjesnom mogućnošću dobitka, kako i priliči ekskluzivnoj kockarnici? Je li to smisao tog velebnog političkog eksperimenta? Zašto se, na koncu, tako dugo i uporno guramo u taj klub u koji su nas preko one stvari napokon i primili? Ako smo se nakon dugog puta napokon vratili doma, zašto govore da je to tek sad početak našeg dugog puta?
Drugim riječima, zašto uopće govore sve to što govore, ako nemaju što reći? Ili ne znaju, ili lažu, ili oboje – na sve tri varijante smo navikli i već oguglali. Netko je zamijetio kako će ulazak u Uniju biti dobar jedino odabranim opslužiteljima državnog aparate jer će dobiti još veći, glomazniji i izdašniji aparat za opsluživanje.¨
Ima tu još čitav niz zanimljivih pitanja na koja nikad nije stigao odgovor, pogotovo ne prije klimavog referenduma s mršavim prolazom. Na primjer, zašto je EU prilikom pristupnih pregovora zahtijevala brisanje članka 137. iz KZ-a? (“Građanin RH koji pokuša Republiku Hrvatsku dovesti u položaj podređenosti ili ovisnosti prema drugoj državi, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine”.)
Još se sjećamo agresivne retorike kako je od vitalnog interesa golog opstanka nužno pristupiti u NATO i EU iz sigurnosnih razloga, dok se istovremeno na svakoj proslavi i najmanje bitke Domovinskog rata ponosno isticalo kako smo goloruki i razoružani svladali četvrtu vojnu silu Europe, samo zahvaljujući srcu junačkom i odlučnosti da budemo slobodni? Gdje je tu bila logika? Što će nam NATO kišobrani ako smo tako sposobni, i tako otporni na ratne nevere? Prijetilo se i neisplaćivanjem mirovina ne uspije li referendum, i općenito je, unisono, parlamentarna politička elita forsirala pristupanje kao jedini lijek za sve domaće bolesti.
Istovremeno, ne malo političkih igrača u samoj Uniji i dalje je skeptično prema hrvatskom učlanjenju, ponajprije radi bojazni od ponavljanja grčkog scenarija. Ali, što uopće znamo o grčkom scenariju?
Društvo za poslijeratni politički nadzor proizvodnje ugljena i čelika (njemačkog) evoluiralo je (metastaziralo?) u neobičan birokratski aparat regulacije svega i svačega, s idejom da će to priskrbiti stabilnost i mir kontinentu. Niti je bilo mira, niti je kontinent stabilan, pa ipak, vjera je ostala nepokolebljiva. O miru i stabilnosti slušali smo i tijekom proslave ulaska. O recesiji, nezaposlenosti, korupciji slušamo svo ostalo vrijeme, i ne samo slušamo.
Medijski pritisak je stalan, selekcija informacija usmjerena je na “edukaciju” stanovništva, euroskepticizam se ignorira, začepljena nosa otklanja ili otvoreno ismijava. Island je već godinama slijepa pjega medijskog prostora, osim ako rukne kakav vulkan i zaustavi zračni promet nad Europom. Ti prgavi Islanđani nisu samo rasčistili i pohapsili banksteraj, sasvim su hladnokrvno prekinuli pregovore o pridruživanju Uniji kad su došli do zahtjeva u ribarstvu koji im ne odgovara. Zašto i kako? Može li kod njih proći floskula “to traži Europa” za bilo kakav marifetluk vladajućih, obično usmjeren na kakvu džeparsku administrativnu operaciju protiv građana?
Drugim riječima, zašto nam se već desetljeće uskraćuju potpune informacije o i oko Unije, čak ako su pregovori, iz razumljivih razloga, morali biti tajni?
Zašto se u toj famoznoj Uniji tehnokratski premijeri bez izbornog legitimiteta postavljaju lijevo i desno, kako i zašto se odlučuje o tome, i gdje? Imamo li mi pravo na tu informaciju, ili nas se ne tiče? Zašto je protok robe i kapitala bitniji od protoka radne snage, pa će naši radnici morati čekati sedam godina za pristup tržištima rada pojedinih zemalja, ali nitko neće morati čekati sedam godina za pristup ovdašnjim nekretninama ili radnim mjestima? Zašto mi ministrica Pusić arogantno i s visoka mora kazati kako sam neobavješten i needuciran ukoliko postavljam slična pitanja, a nikad me ne obavijesti i ne educira o njima?
Na kraju, ne podsjeća li sve to prije na kolonijalni status nego na ravnopravno združivanje u zajedničko tržište? Već ionako povlašteni vlastodršci bajaju o povlasticama koje nas čekaju, boje perspektivu ružičastim bojama i organiziraju glamuroznu paradu, a istovremeno prosvjeduju prodavači na tržnicama inkriminirani kao vinovnici crne i sive ekonomije jer nemaju fiskalne blagajne. Drugim riječima, otvara vam se široko tržište i nebrojene mogućnosti poduzetništva, a u isto vrijeme, prvog dana u vrloj novoj zajednici, tržnice vam, paradigmatično, zjape prazne. Deklarativno, mali lokalni proizvođači hrane imat će sva prava i još bolje mogućnosti, a realno, ne možeš do tržnice kupiti pola kile girica jer ti to onemogućava briselska regulacija.
Zna se i zašto: kupujte europsko! Nakon što ste platili milijunsku članarinu. I kupili srećku za san o neslućenom prosperitetu, blagostanju i sigurnosti.