Vokalni su solisti ansambla Les Arts Florissants pokazali visoku razinu muzikalnosti i smisla za fraziranje koje je utemeljeno na samome jeziku
Uz gostovanja ansambala Les Vents Français i Les Arts Florissants u sklopu pograma Zagrebačkih ljetnih večeri 30. lipnja i 4. srpnja 2015
Festival Francuske u Hrvatskoj, Rendez-vous, od svibnja do rujna 2015. obogaćuje kulturnu ponudu u Hrvatskoj. Bogata ponuda nije zaobišla ni glazbena zbivanja, pa su Zagreb posjetili brojni renomirani glazbenici. Prvi nezaobilazni projekt u Zagrebu bila je izvedba opere Pélleas i Mélisande Claudea Debussyja u suradnji s pariškom Opérom Comique, dok je drugi ostvaren u sklopu 34. izdanja Zagrebačkih ljetnih večeri. Dva središnja događaja cijelog festivala bili su koncerti puhačkog ansambla Les Vents Français i ansambla za ranu glazbu Les Arts Florissants.
Izbjegnuta zastranjivanja Muziciranje na drvenim puhačkim instrumentima sastavnim je dijelom francuske glazbene tradicije kroz barem tri stoljeća (zanimljivo je, pritom, da se oboa kao instrument razvila upravo u Francuskoj). Iako im je tradicija kojoj pripadaju više poticaj nego razlog, članovi ansambla Les Vents Français redom su sjajni instrumentalisti, a Zagreb su posjetili u sastavu Emmanuel Pahud (flauta), François Leleux (oboa), Paul Meyer (klarinet), Gilbert Audin (fagot) i Radovan Vlatković (rog), dok im se za klavirom pridružio pijanist Eric Le Sage.
Program je također odražavao nastojanje tog čuvenog ansambla da publici predstavi ne baš sasvim poznata djela komorne glazbe za klavir i puhače. Prvi se na programu našao Beethoven, odnosno njegov Kvintet u Es-duru, op. 16 za glasovir, obou, klarinet, rog i fagot. Djelo iz ranoga opusa iz skladatelja još uvijek izvlači utjecaje učitelja Haydna, ali i nesuđenog učitelja Mozarta. Unatoč tome, tehnička zahtjevnost djela pred izvođače je stavila niz problema – od mogućnosti zastranjivanja u banalnost do mogućnosti jednako opasnog zastranjivanja u stilski promašenu izvedbu. No Les Vents Français ansambl je koji je izazovima itekako odolio i publici donio sjajnu, koncentriranu i vrlo homogenu izvedbu Beethovenova remek-djela komorne glazbe za puhače.
Nakon Beethovena uslijedio je Sekstet u B-duru, op. 6, čiji je autor austrijski skladatelj devetnaestog stoljeća Ludwig Thuille. Njegov je sekstet djelo u kojem su svi članovi ansambla došli do izražaja. Izražajno muziciranje pokazalo je da ovi glazbenici izvanredno dobro sviraju zajednički, ali i solistički. Thuilleov sekstet gotovo je eklektičan – u njemu se čuju utjecaji suvremenikâ (primjerice Brahmsa), ali i nekih starijih skladatelja (poput Mendelssohna). Karakteristike pojedinih utjecaja ansambl je potcrtao, među ostali, i vrlo prikladnim izborom tempâ.
Lakoća bez pretencioznosti Drugi dio koncerta pripao je u potpunosti francuskim skladateljima. Prvi od njih dvojice bio je André Caplet, koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njegovo je djelovanje ostalo ponajviše u sjeni prijateljevanja sa sunarodnjakom Claudeom Debussyjem, a upravo je po orkestraciji njegovih djela ostao i poznat. Njegov je Kvintet u D-duru za glasovir, flautu, obou, klarinet i fagot doista dobar pokazatelj heterogene francuske glazbene scene kraja devetnaestog stoljeća. Ansambl je s jednakom lakoćom, ali bez pretencioznosti, izveo kvintet u kojem je skladatelj nešto veći naglasak stavio na klarinet (koji je doista sjajno svirao Paul Meyer).
Posljednje djelo na programu bio je Sekstet u C-duru Francisa Poulenca, koji je vrlo tipičan za njegov skladateljski jezik, koji teži neoklasicističkom izričaju (kao što je i tipično za skupinu Les Six kojoj je Poulenc pripadao). Zaokruživši koncert sjajnom izvedbom, članovi ansambla Les Vents Français od publike su dobili zasluženi pljesak, na koji su odgovorili izvedbom nekolicine dodataka. Ovakvi koncerti za zagrebačke su koncertne prilike dobar pokazatelj onoga što se u zapadnoeuropskim zemljama naziva standardom sviranja, pa se valja nadati da je koncert za brojne instrumentaliste u publici bio ne samo ugodan, nego i poučan.
Zajedničko disanje Drugi koncert, održan četiri dana kasnije, donio je sasvim novi vid komornog muziciranja iz Francuske. U ovom je slučaju također bila riječ o tradiciji, prije svega skladateljskoj, koja je oko 1800. (nećemo biti zločesti pa reći 1789.!) pala u zaborav, da bi je iz prašine arhiva izvukao Amerikanac, koji se školovao na Harvardu i Yaleu. William Christie došao je u Francusku 1970-tih i Francuzima je otkrio čari glazbe koja je nastajala prije svega u prijestolnici dinastije Bourbon – Versaillesu. Nedugo nakon dolaska u Francusku osniva ansambl Les Arts Florissants s kojim ostvaruje međunarodni uspjeh, koji ne jenjava još otkad je ansambl osnovan davne 1978.
Zagrebačkoj publici taj se ansambl predstavio u nešto komornijem izdanju, koje je uključivalo tek dvije violine, violu da gamba, teorbu i lutnju. Uz mali instrumentalni sastav pjevalo je pet pjevača: sopranistica Emmanuelle de Negri, mezzosopranistica Anna Rinhold, visoki tenor (haute-contre) Reinoud Van Mechelen, tenor Cyril Auvity i bas Lisandro Abadie. Program naslovljen Ozbiljni napjevi i napitnice, 2. svezak nastavak je projekta izvođenja vrlo specifičnog francuskog baroknog žanra air de cour, ali i pastorala. Pod umjetničkim vodstvom Williama Christieja, izvedena su djela četvorice skladatelja: Marc-Antoinea Charpentiera, Etiennea Mouliniéa, Michela Lamberta i Sébastiena Le Camusa. Program je smisleno podijeljen u dva dijela, dok je Charpentierova pastoraletta u talijanskom stilu, Amor vince ogni cosa podijeljena u nekoliko dijelova i izvođena u ulomcima tijekom cijele koncertne večeri.
Izbor programa prije svega ukazuje na bogatstvo fracuskoga repertoara kraja sedamnaestog stoljeća upravo spomenutim žanrom (iako je do sada uglavnom do izražaja na suvremenim pozornicama dolazila isključivo scenska glazba). Uz sjajnu dikciju (starog) francuskog i talijanskog jezika i izvrsnu pjevačku tehniku primjerenu glazbi koju izvode, vokalni su solisti pokazali i visoku razinu muzikalnosti i smisla za fraziranje koje je utemeljeno na samome jeziku. Florence Malgoire i Sue-Ying Koang na baroknim su violinama muzicirale vrlo suptilno uz bogat, zaokružen ton, koji je unatoč svojoj mekoći odjekivao Klovićevim dvorima. Continuo grupu činila su tri instrumenta: viola da gamba, teorba i čembalo. Na gambi, instrumentu koji je na francuskome dvoru 17. i 18. stoljeća bio prisutniji od violončela, svirala je Myriam Rignol. Jednako kao i violine, svirala je bogatim tonom koji se prožimao zatvoreno dvorište. Njezino je sviranje obilježila bliskost s fraziranjem pjevača, koja je rezultirala zajedničkim disanjem u svakoj frazi.
Raznolike boje teorbe Za realizaciju bassa continua na čembalu pobrinuo se sam umjetnički voditelj William Christie, koji ju je iz (za francusku baroknu glazbu češćeg) dubokog registra prebacio u visoki, uz korištenje svih tehničkih mogućnosti koje mu dvomanualni čembalo francuskoga tipa pruža. Najelaboriraniju realizaciju continua donio je, međutim, mladi lutnjist Thomas Dunford, koji je oduševio raznolikim bojama koje može proizvesti teorba. Baš kao i Myriam Rignol, Thomas Dunford s pjevačima je dijelio svaki dah, dok je svojim sviranjem pridonosio bogatstvu različitih karaktera koje su pjevači donosili u arijama.
Koncerti barokne glazbe u Zagrebu (osim onih koje priređuje Hrvatski barokni ansambl, a odnedavna i ansambl Antiphonus) nisu dovoljno prisutni – u protekloj koncertnoj sezoni (2014./2015.) Zagreb nije posjetio niti jedan inozemni barokni ansambl, pa čak ni Il Giardino Armonico. I ovaj je koncert bio itekako poučan za posjetitelje, ali i za organizatore, kojima puno gledalište u vrijeme godišnjih odmora treba biti dovoljno jasan signal da interes za ovakve koncerte itekako postoji. Čak i za više od samo jednoga koncerta u cijeloj godini. Na takve bi se stvari trebalo obratiti pozornost, naročito ako želimo biti dijelom kulturne Europe kojoj Hrvatska (nastoji) pripada(ti).