Uhoda za udruge

Nevladine organizacije, kao temeljna institucija civilnog društva, u Hrvatskoj, bez obzira na sav svoj doprinos razvoju demokracije, nisu osobito poznate po međusobnoj povezanosti i jedinstvenosti. Često se, naime, događa da međusobno ne surađuju čak niti udruge koje zahvaćaju ista ili slična područja djelovanja, a o međuresornoj suradnji da i ne govorimo. No, ono što nije uspjelo samim udrugama, uspjelo je predstojnici Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske Jadranki Cigelj, premda na način na koji to vjerojatno nisu očekivali ni ona ni njezini poslodavci. Naime, rijetko se – ako i ikad – u nedugoj povijesti nove hrvatske države dogodilo da su udruge bile tako složne i unisone u svojim stavovima kao što je bio slučaj s reakcijama koje su uslijedile nakon što je dotična gospođa dala opsežan intervju Glasu Koncila. Čisto fenomenološki, njezin je pothvat vrijedan divljenja, posebice uzmemo li u obzir da je iniciran putem glasila koje baš i nije poznato kao reprezentativan primjer medija koji bi imalo držao do vrijednosti civilnog društva – dapače. Zlobnici će, naravno, odmah primijetiti da nevladin sektor nikad nije bio toliko jedinstven oko mnogo većih pitanja koja bi morala zanimati civilnu scenu, kao što je bio kad se gospođa Cigelj drznula dirnuti u samu tu scenu i njezine protagoniste. No, u srži cijele priče stoje mnogo ozbiljnije stvari, stvari kojima je intervju Jadranke Cigelj samo indikator, a ne tek beznačajni i lako ispravljivi jednokratni eksces.

“Domoljublje” i “napredne ideje”

Stvar nije nimalo bezazlena, kakvom je vidi premijer Sanader, koji je promptno naložio osnivanje radne skupine – što je u ovom društvu pouzdan znak da se zapravo ne želi poduzeti ništa. Dapače, ništa ne vrijedi gospođi Cigelj niti pozivanje na to da je intervju dala kao privatna osoba (a nije, što je jasno vidljivo iz opreme intervjua), jer izjave koje je u njemu prosula ne samo da su neprimjerene funkciji koju obnaša nego su i, nevezano uz tu funkciju, prepune govora paranoje, mržnje i drugih oblika javnog izražavanja koje je na rubu (ili čak i preko ruba) utuživog, i to ne samo temeljem Zakona o medijima.

No, da ne govorimo ovdje dalje napamet, pogledajmo što je to sve Jadranka Cigelj izgovorila Glasu Koncila. Već u “stručnom” osvrtu na povijest razvoja civilnog društva gospođi se, sasvim sigurno ne slučajno, dogodilo da netočno ustvrdi kako je Caritas osnovan prije Crvenog križa, pri čemu se očito podilazilo čitateljstvu katoličkoga glasila. Stvari, međutim, postaju zanimljivije kada prelazi na naše prostore i recentniju povijest, pa tako u počecima nevladine scene u Hrvatskoj ona radi jasnu distinkciju između dviju skupina – “organizacija koje su zastupale bivši sustav” i “domoljuba naprednih ideja”. Što bi to bile “napredne ideje” Jadranka Cigelj ne navodi, jer se njoj, čini se, podrazumijeva da je riječ o nečemu što je neraskidivo vezano uz “domoljublje” (također pojam koji je moguće definirati na različite načine). A da ne bude zabune, odmah potom jasno se daje da su upravo takve udruge “zastupale interese Republike Hrvatske” – one koje nisu bile “domoljubne” i “naprednih ideja”, dakle, nisu. Zašto? Zato što je “komunizam učinio svoje”.

“Veleizdaja” i “blaćenje Hrvatske”

Gospođa predstojnica, međutim, vrlo brzo pokazuje da je upravo njezin način razmišljanja duboko ukotvljen u nekim prošlim, nedemokratskim vremenima. Jer, premda priznaje kako “teško da država može imati nadzor nad svim”, dodaje da bi ipak “morala imati uvid u financijski dio”. “Argumentira” to tvrdnjom da “postoje udruge radi samih sebe”, da tu dolazi do “financijskih i političkih malverzacija”, te da, povrh svega, “donatori često ne traže povratnu informaciju o onome što se radi”. Ona, međutim, očito ne zna ono što već znaju manje-više i vrapci na grani: da donatori itekako kontroliraju na što se i kako troši njihov novac a da upravo država vrlo površno prilazi kontroli sredstava iz državnog proračuna – bilo da je riječ o sredstvima za udruge, bilo o ikojoj drugoj stavci budžeta. A, ako država ne kontrolira niti novac poreznih obveznika, zaista nema nikakva rezona da se najednom počne baviti sredstvima iz drugih izvora. U krajnjoj liniji, nevladine organizacije tako se zovu, između ostalog, i upravo zato što ne ovise primarno o državi, niti bi o njoj trebale ovisiti, jer onda i ne bi bile nevladine, nego vladine.

Uhodbene tendencije gospođe Cigelj na tome, međutim, ne staju. Tako ona upozorava kako bi se “svatko od nevladinih organizacija koji dobiva takvu pomoć trebao zapitati kad će se kod donatora pojaviti zahtjev prema njemu da učini nešto, možda i protiv svoje volje”. Ovdje, naravno, kao ni u svim drugim slučajevima, nema nikakvih konkretnih primjera, jer predstojnica stalno govori napamet, proizvodeći proizvoljne teze bez ikakvih argumenata. Tako je i dalje, kada govori o tome da je “u našem društvu bilo djelovanja koje je čak graničilo i s činom veleizdaje”, a kao primjer navodi slučajeve kada su donatori “s lošim namjerama davali financijska sredstva, i svoje apetite zadovoljavali pozivajući predstavnike civilnog sektora na međunarodne kongrese”. A što je u tome loše? To što su predstavnici udruga “znali ići do te mjere da su blatili Hrvatsku”, što bi, prema Jadranki Cigelj, trebalo spriječiti tako da se “prati ljude do koje mjere iznose neke stvari na tim konferencijama”. Nakon takvih izjava, moramo se zapitati tko tu onda “blati Hrvatsku” – predstavnici udruga, koji se usuđuju govoriti i o negativnim aspektima hrvatske sadašnjosti, ili pak gospođa predstojnica, koja bi te i takve predstavnike civilnog sektora “pratila” odnosno, da upotrijebimo razumljiviji pojam, uhodila.

“Zdrava kritika” i “lobiji u medijima”

Domovinski rat je Jadranki Cigelj nedodirljiva svetinja – ona se “srami mnogih nevladinih udruga”, koje “pljuju po ljudima koji su im stvorili državu”. Jer pitanje ratnih zločina, prema njoj, nije stvar civilnog sektora, nego nešto što “branitelji moraju sami reći i riješiti”. Ona deklarativno podupire “zdravu kritiku” (ne navodeći niti što bi bila “zdrava”, niti “nezdrava” kritika), ali se i obrušava na medije. Njezinoj paranoji očito nema granice, jer tvrdi da su si predstavnici nekih udruga “stvorili lobije u medijima”, te da je, štoviše, riječ o “stotinjak imena koja su sebi izborila monopol i nametnula se putem medija”. Kako “stotinjak imena” može imati “monopol”, te kako taj “monopol” provodi, gospođa također nije rekla. Rekla je samo da je “njihovo teoretiziranje postalo već dosadno i zamorno”. Dosadno i zamorno kome? Njoj osobno? Ili nekom drugom? I čije bi to ona “teoretiziranje” htjela čuti? Vjerojatno samo vlastito – pitanje je samo želi li ga čuti itko drugi. Iz njezina izlaganja može se steći i dojam kako su tih “stotinjak imena” neki silno bogati ljudi, jer si “mogu priuštiti odlazak na večeru, ručak i ugurati se u redove medija”. Da je ikoga od njih gospođa Cigelj vidjela uživo ili na televiziji, lako bi, već na osnovi odijevanja tih nevladinih “bogataša”, shvatila koliko je apsurdna njezina teza.

“Potrebe muških članova” i “agresivni homoseksualizam”

Da ipak ne bi ostalo sve na sasvim apstraktnoj razini, gospođa se Cigelj udostojila osvrnuti i na udruge koje su joj, očito, poseban trn u oku. Naravno, ni tu nema spominjanja konkretnih udruga i/ili pojedinaca, ali riječ je aktivistima i aktivisticama za ženska prava i prava seksualnih manjina. Prema njoj, “nema ženskih prava”, jer “žena kad počinje lamentirati i nametati svoje stavove i počinje gušiti potrebu muških članova, to je isto zloporaba i nasilje nad drugom skupinom”. Pa, ako je “potreba muških članova” i da se ulogu žene svede na notornih njemački “tri K” (Küche, Kinder, Kirche – kuhinja, djeca, crkva), onda valjda ni tu “potrebu” ne treba gušiti kako se, eto, ne bi provodilo “nasilje nad drugom skupinom”. Sličan je i njezin stav prema homoseksualnosti (koju ona naziva “homoseksualizmom”), koju naziva “anomalijom”, pri čemu “nedopustivim” smatra “agresivni homoseksualizam” – što god to bilo. Suosjećajna predstojnica se “trudi razumjeti” homoseksualce, ali ne želi “da budu pravilo po kojem bi se društvo ponašalo” – kao da je to ikad itko i tražio.

Problem, naravno, nije u tome što osoba poput Jadranke Cigelj ima stavove kakve ima. Problem je što joj je otvoren prostor da takve stavove iznosi javno. Problem je i što Jadranka Cigelj nije neki izdvojeni pojedinac, nego predstojnica Ureda za udruge a da je pritom, posve je razvidno, potpuno nekompetentna. Ona ne razumije temeljne vrijednosti civilnog društva, ne pokušava ih razumjeti, niti to, čini se, uopće želi. Problem je i u načinu razmišljanja trenutačno vladajuće političke garniture u Hrvatskoj, koje je Jadranka Cigelj zorno zrcalo. Te strukture, kao ni gospođu predstojnicu, udruge zapravo uopće ne zanimaju. Jer, da sadašnju hrvatsku vlast udruge zanimaju, Jadranku bi Cigelj promptno razriješila dužnosti (premda je posve nejasno po kojoj je osnovi na nju uopće postavljena) i imenovala neku kompetentnu osobu. Umjesto toga, premijer najavljuje “osnivanje radne skupine”. Kao da su radne skupine ikad išta u ovoj zemlji riješile.