Uhodane staze, iscrpljena otkrića

Slijedeći ideološke zamisli kazališta sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, na kojima su i stasala izvaninstitucionalna kazališta čiji su danas voditelji (Dr. INAT, Lero, Daska i Pinklec), začetnici Pulskoga alternativnog festivala (PUF) Sušac, Mojaš, Borojević i Bogdan dobrohotno su težili anuliranju birokratskih shema koje su kazališni svijet podijelile na definitivne međusobno nekorespodentne pozicije državno financirane konzervativne vodeće struje i krajnje neprofitabilnih slobodoumnijih glumišnih kompleksa. Konceptom nepriznavanja diobe kazališta na profesionalno i amatersko PUF se prije jedanaest godina protuslovno odredio kao alternativno susretište, ustupajući mjesto kazališnoj različitosti i dijalogu. Sve što se nazivalo off produkcijama, subkulturom i kontrakulturom, sadržavalo je aktivističku notu i želju za samorealiziranjem i promicanjem drukčijih modela kazališne reprezentacije, upravljenu protiv provođenja samovolje postojećih institucija. Tadašnji akcent alternativnoga stoga je bio na radikalnom i prevratničkom, a manje na iskušavanju formalnih, strukturnih ili sadržajnih noviteta. Međutim, sklonost “ekscesu” i šokantnom više nije dostatna, alternativnost bez promišljanja novih društvenih fenomena i adaptacije umjetničkih praksa kulturalnim promjenama ne jamči razvoj alternativne kulture. Mnogi teoretičari dvoje o tome što više u globalizacijskim tržišno predeterminiranim procesima, gdje i ekonomija podliježe kulturaciji, a kultura zakonitostima ekonomije, zapravo može biti alternativno.

Koloniziranje alternative

Dejan Kršić u eseju Alter-native objavljenome još 2001. opaža da medijska, odnosno kulturna industrija kolonizira alternativu posežući i za najradikalnijim umjetničkim iskazima kao što su, primjerice, Orlan, Franko B ili Annie Sprinkle, jer u današnjem društvu gotovo da ne postoji forma, stil, vrsta ili izraz koji se ne bi mogli tumačiti kao roba za neku ciljnu skupinu te alternativna scena također funkcionira po istim principima kao i dominantna kulturna industrija. U institucionalne i konzervativno zatvorene oblike produkcije na razini sadržaja ili izvedbene forme moguće je pak pripustiti alternativne izričaje (primjerice spektakl). Usmjerenost tržištu i komercijalnu vrednovanju kulture jednim dijelom proistječe iz nedovoljna priljeva sredstava iz državnih proračuna i pronalaženja drugih izvora financiranja radi održanja kontinuiteta događanja i postizanja prepoznatljivosti u cjelokupnoj kulturnoj ponudi. No, alternativno pozicioniranje, kako napominje Kršić, nije samo preuzimanje tržišno-marketinških odrednica, nego i stvar emancipatorskoga političkog stava, ispitivanja mogućnosti da se zadani, postojeći uvjeti nadvladaju i izmijene. A uvjeta i područja koja bi valjalo mijenjati nama zasigurno ne manjka. Promatrane u svjetlu pomaka pojma alternative predstave jedanaestoga PUF-a teško bih označila emancipatorskim. U većini slučajeva riječ je ipak bila o prevagi neverbalnoga kazališta koje samom činjenicom da nije dramsko ili verbalno nije nužno ni progresivno, ni antagonističko, ni politično. Skupine Sol Picó (La Divadivina Y El Hombrebala), Theatre a Part (Femine vol. 2) i Free International Radicals (Vatra) prednost su dale spektakularnosti izvedbe zadivljujući okupljene akrobacijama, klaunerijom, ekvilibristikom ili manipulacijom vatre. Lero (Leptirice noći), Dr. INAT (Krugovi) i teatarska radionica tuzlanskoga Narodnog pozorišta (Dolno Solan), bliski mimskom izrazu, zadržali su se na poigravanju unutar sadržajnoga okvira.

Sex in the Warzone

Kate Pendry performansom Sex in the Warzone, tematiziranjem postratnoga turizma koji je oprobala na vlastitoj koži pri posjetu Kosovu i Sarajevu, dotaknuvši se ideoloških represija, uloge medijskoga posredovanja, problema tranzicije i europske integracije, odmaknuvši i u revalorizaciji forme stand up komedije (shodno tumačenju Philipa Auslandera tradicionalno falocentrične), jedina je doista uzdrmala postojeće konsolidirano stanje društva. Umjesto da je u nastojanjima ohrabri, dio ocjenjivačkoga suda umalo ju je proglasio prezrenom zbog miješanja u stvari koje niti razumije (sraz posljedica traumatičnih iskustava multietničkoga rata i terorističkoga napada) niti je se izravno tiču. Dvije plesne predstave, Gina i Miovanni autora Maje Delak i Andree Rubertija te Hi-Res autorica Maje Delak i Male Kline, ostaju u konvencijama klasičnih nazora suvremenoga plesa pri čemu je očito da se komponiranju koreografskih sekvenca i elementima plesnoga vokabulara pristupa na vrlo sličan način kao i u baletu. Ovdje se to odnosi na pripisivanje značenja manjim ili većim sljedovima pokreta koji se potom koriste kao jedinice koje se po potrebi slažu kako bi se u vizualno prenijela određena unaprijed zadana narativna inskripcija ili opisala atmosfera. Način pristupa koreografiji i scenskoj organizaciji u duetu Gina i Miovanni, unatoč prepletanju gega i klaunerije sa suvremenim plesnim tehnikama, u popriličnu je nesuglasju s odabranom temom. Naime, za nastali rad autori su nadahnuće crpli iz života američke pjesnikinje Mine Loy, čija se djela povezuju s djelovanjem europske i američke avangarde, s radikalnim futurističkim i nadrealističkim postupcima. U književnom opusu Mine Loy ističe se Feminist Manifesto, kojim je odgovorila na debate o položaju žene u futurizmu suprotstavljajući se Marinettijevu preziru prema “običnoj” ženi. Loy se u svojim poemama koristi nasilnom futurističkom retorikom za stvaranje vlastite feminističke politike transformirajući futurističku ideju mehaniziranoga tijela u metaforu ženske kreativnosti. Zato čudi odabir naslova, zapravo anagrama imena Mina i Giovanni, pri čemu se Giovanni odnosi na Giovannija Papinija s kojim je Loy bila u romansi, za pokriće temeljne preokupacije predstave, fokusiranje Mine Loy kao žrtve nesretne ljubavi. Na to pozornost skreće crni veo na licu plesačice i čeznutljivo milovanje tijela u žudnji za drugim. Crni veo kao znak tugovanja (za muškarcem) odvlači pažnju u suprotnom smjeru ne otkrivajući ništa o Loyinu satiriziranju muškaraca Marinettijeva kova, o “seksualnom ratu” kao važnu aspektu njezinih poema. Podržavanje standardnih, u nekim segmentima i anakronih, načela koreografske kompozicije u sukobu je s Loyinim odbacivanjem pjesničkih konvencija i težnji eksperimentiranju tipografijom i slobodnim stihom te parodijskim, ljutitim ili ironičnim propitivanjem dominantno muške pjesničke tradicije.

Mali rizici

S nešto manje proturječnosti, u duetu Hi-Res, zahvaljujući i iluzornosti postignutoj videouratkom i svjetlom, Maja Delak i Mala Kline prihvatile su se međuljudskih odnosa i važnosti kontemplacije u perspektivi rutinizirane utrke za uspjehom, prestižem, statusom ili novcem i svakodnevnih neumornih pokušaja nadilaženja vlastitih gabarita. Položaji i stanja tijela plesačica tijekom izvedbe odaju relacije suverenosti i podčinjenosti, suosjećanja i bešćutnosti, privlačnosti i odbojnosti, posljedičnu sliku izostale ili djelomične komunikacije. Dizajnom svjetla postignuta je odijeljenost događanja na sceni od nestvarne čistoće vizija prerije, bestežinskih oblaka i podvodnoga miljea. Premda je najavljen disbalans prokletstva i blagodati paradigme tehnološke revolucije, autorice su zaobišle mnoge argumente za i protiv novih oblika protoka informacija, ukidanja hijerarhiziranih pozicija ili pak nužnosti prilagođavanja i ovladavanja simulacijskim alatima.