Ujedinjena katolička Europa

S jedne strane čini mi se da neću napisati ništa novo, ništa o čemu već nije izvještavano i na što nije upozoravano, a s druge, s obzirom na intenzitet pristajanja i potvrđivanja, kao da pišem prvi put. Njih oko četiri stotine, ravnatelja/ica dječjih vrtića i škola, državnih i ponešto privatnih institucija za odgoj i obrazovanje, čije se postojanje osigurava novcem, distribuiranim posrednim i neposrednim putem, građana Hrvatske došlo mu je, kako se pučki kaže, na noge. Dobrovoljno. Kardinalu Bozaniću, prvom čovjeku Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji je svim ravnateljima/icama uputio poziv za susret. Kako je u uvodnoj riječi na skupu na zagrebačkoj Šalati dodatno pojasnio – “u vremenu dijaloga i pluralizma ovakvi susreti, koji nisu ni službeni, ni obvezni, nego slobodni i suradnički”. Pozvao ih je da im objasni kako imaju odgajati djecu i mlade; iz njegove pozicije i točke gledišta ono u svakom slučaju pretpostavlja odgoj i obrazovanje prema nauku Katoličke crkve. I oni su se odazvali. Ne znam samo što je žalosnije i opasnije – prava ili prikrivena dobrovoljnost odaziva.

Načela katoličanstva u europskom ustavu

U pozivu kardinal Bozanić naglašavao je da želi raspraviti pitanja oko nastave vjeronauka jer 87 posto djece u osnovnim škola te nešto manji postotak u srednjim školama pohađa vjeronauk. No, na samom skupu ležernošću moćnika svjesnog ničime zapretenom moći otkrio je sve karte, te je rekao da “država Hrvatska, poput mnogih demokratskih država Europe i svijeta, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, a poštujući temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece, jamči nastavu vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama te u predškolskim ustanovama kao obvezni predmet za one koji ga izaberu. Vjeronauk, pak, poštuje i potvrđuje opće odgojno-obrazovne ciljeve suvremene škole i, dajući specifičan prilog na području religioznog odgoja, pridonosi cjelovitom odgoju i obrazovanju učenika u hrvatskom društvu”, a potom i “da vjeronauk, u kvalitetnoj korelaciji s drugim predmetima, može dati iznimno važan doprinos odgoju za mir, dijalog, suživot, solidarnost, te je dodao “da odgovornost za promicanje tih pozitivnih stavova i vrednota ne može biti samo na jednom predmetu”. Kardinal je također ukazao da pitanje školskog vjeronauka “nije pitanje samo Crkve, nego da su za vjeronauk odgovorni i Crkva, i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, i Agencija za odgoj i obrazovanje, i škola”. Povežemo li to s rečenim početkom siječnja tijekom Teološko-pastoralnog tjedna – “da vjera ne smije biti privatna stvar pojedinca, važna je njezina društvena manifestacija i stoga se trebamo čuvati prenaglašene privatnosti vjere” i “da će Crkva svoje aktivnosti usmjeriti prema mladima između 15 i 25 godina, jer tko je njima danas bliži, sutra će imati budućnost” – postaje sasvim jasno da je Katolička crkva u Hrvatskoj dobila zeleno svjetlo provesti u djelo naum vatikanske centrale – implementirati načela katoličke vjere na razinu državne politike i stvoriti tako od Europske unije – katoličku zajednicu država. Jer upravo na tome predano, s priličnom dozom odobravanja, radi Vatikan; svim raspoloživim sredstvima i mehanizmima podupire osvajanje vlasti desničarskih stranaka ne bi li u konačnici uspio u onome što bi sasvim sigurno zadugo, da ne kažemo baš – vječno, osiguralo moć Katoličke crkve na prostoru nove zajednice država – upisivanje načela katoličke religije u ustav Europske unije. Kardinal Bozanić u tom smislu djeluje po naputku nadređenih i sasvim u skladu s europskim tendencijama.

Uvelike svjestan uspješnosti osvajanja prostora obrazovanja, utjecaj želi proširiti i izvan nastave vjeronauka, a definiranje “fokus-grupe” sasvim je u skladu s tzv. histerijom mladosti kojom neoliberalni, desničarski koncept već dugo uspješno pobjeđuje one ljevičarske. Brojčano veće starije stanovništvo poznaje i pamti neke sasvim druge emancipacijske procese i njihovim omalovažavanjem, poistovjećivanjem sa strahotama komunizma te poticanjem međugeneracijske netrpeljivosti, Katolička crkva uspješno briše i preopisuje dijelove ljudske povijesti. Novoizražena želja da se katolički odgoj protegne i izvan nastave vjeronauka (inače, vrlo lukavom igrom riječi o potrebi upoznavanja djece s religijama), tako slabi i pitanje – ako u tako velikom broju djeca pohađaju nastavu vjeronauka, a što implicira i postojanje tako velikog broja odraslih vjernika u državi, zašto nije dovoljno da svoje vjerske potrebe zadovolje u primarnim vjerskim objektima?

Sloga vjerskih lidera

Nakon susreta na Šalati pitanje dobiva novu dimenziju – jesu li i škole i dječji vrtići postali dijelom crkvene infrastrukture? S obzirom na to da je Nevio Šetić, državni tajnik za predškolski i školski odgoj, tom prigodom rekao “da je vjeronauk kičmeni stup obrazovanja koji, učeći nas duhovnim i moralnim vrijednostima, čuva i njeguje našu opstojnost i osobnost” – čini se da jesu. Prema već okušanom receptu po načelima multikulturalnosti predstoji proces sljubljivanja s ostalim vjerskim zajednicama kojima, ma koliko su u Hrvatskoj manjina u njihovim hijerarhiziranim ustrojima, ide u prilog osvajanje područja obrazovanja – vjerski lideri uvijek su se, zarad osvajanja pozicija moći, uspješno znali dogovoriti oko svega. I onda nas samo korak dijeli od mogućnosti – promjene Ustava. Upisivanja katoličkog nauka i morala kao najviših vrijednosti koje treba njegovati, a čime bi se isključila i mogućnost ustavne tužbe za djelovanje na koje sada, zapravo, nemaju pravo. S obzirom na revnost i visok stupanj odobravanja postupaka koji jačaju moć i utjecaj Katoličke crkve, Hrvatska bi se za članstvo u Europskoj uniji mogla ponuditi i kao case study za zapadnu inačicu velajat-e-fagih-a. I eto nam – radost Vatikana za radost Europe.