Jevgenij Paščenko  

Ukrajina u ognju

Gore navedeni naslov pripada istaknutom ukrajinskom majstoru filma Oleksandru Dovženku. Prikazujući domovinu u Drugom svjetskom ratu predočio je snažan duh otpora koji živi u narodu. Umjetnik je međutim bio odveden u Moskvu da ne bi zapalio rodoljubljem gnjev u svojoj zemlji, koja je postupno tonula u magli ruskoga totalitarizma i socrealizma. Tako se zatvorio još jedan povijesni krug ureknuća Ukrajine na tutorstvo susjeda…

Današnja Ukrajina je u plamenu. Problem svega što se događa možemo podijeliti na dva prostora – unutarnji, dakle svijest naroda i stav prema narodu od strane vladajućih, i vanjski – dakle onih koji gledaju kako sve to iskoristiti za vlastite ciljeve. Tako ulazimo u složeni labirint kojim luta budućnost Ukrajine.

Bit unutarnjeg je u tome da je narodu prekipjelo, jednostavno ne može trpjeti sve ono što se dešava u zemlji. Nacionalna ideja koju je pokušavao ostvariti Juščenko bila je suviše težak zalogaj za velikodržavni šovinizam sjeveroistočnog susjeda. Bilo je urađeno sve da taj, ne uvijek tvrdo karakteran, lider bude odstranjen – preko neuspjelog trovanja do konflikta s Julijom Timošenko. Potonja bi bila vrsni proeuropski predstavnik ukrajinskog imidža, uz rusko manevriranje. To nije odgovaralo viziji nečeg sekundarnoga, prostačkog, kakvom su tradicionalno susjedi vidjeli Ukrajinu. Poslije niza provokacija s “krađom” plina, drugih glumatanja koje je zapad, ovisan o plinskoj igli, prihvaćao, ostvarena je blistava intriga. Dama koja je bila proglašena jednom od šarmantnijih u svijetu žena-političara našla se iza rešetaka, na vlast je dovedena struktura s unaprijed paraliziranim imidžom – dosje osobe osuđene za sitne krađe garantirao je potpunu blokadu međunarodnih komunikacija. Vlast je popunila cinizam masa koji nije poznavao granice i samo jedan od pokazatelja stanja bilo je užasavajuće stanje ukrajinskih cesta, uz neviđeno bogatstvo vlastodržaca. Otvoreni antiukrajinizam, prezir prema svemu nacionalnome, neznanje jezika naroda kojeg su pljačkali – kao da bi morao zadovoljiti antiukrajinizam onih koji su od tog naroda živjeli. Međutim, uz tu patologiju još jačom je bila grabežljivost, korupcija i sve ostalo što bi moralo osigurati beskrajnu vladavinu onima koji su imenovani kao simja (obitelj). Stvaranu averziju prema svemu ukrajinskom je potopila pohlepa prema bogaćenju i prezir prema narodu. I taj narod više nije htio sve to trpjeti. U tome je Ukrajina cjelovita – od zapadnoukrajinskih do istočnih prostora. Ti prostori su povezani cestama toliko lošim da čovjek u svakidašnjem životu ne može ne upitati se tko je za to odgovoran. U isto vrijeme taj ukrajinski čovjek zna za nezaustavljivo bogaćenje onih koji bi morali snositi odgovornost za stanje u zemlji. Da bi sve to moglo biti predočeno, treba pokrenuti istraživanja –ima li korupcije, kakvog je opsega, tko se bogati, na čiji račun i tako dalje. Zato bi trebalo imati odgovarajuće vladini strukture, ovlasti i slično. Međutim, većina u parlamentu i drugim strukturama pripada upravo onima koji rade sve da ne dođe do odgovora.

Jedinstvo Ljudi to vide, osjećaju, bez obzira na to da li razmišljaju na ukrajinskom ili ruskom – svi su oni ispunjeni željom za istinom i željom za boljim životom. Narod Ukrajine svjestan je da živi u siromašnoj zemlji, da stvari u zemlji ne idu kako treba, da nema pravde, i zato neslaganje s postojećim stanjem živi skoro u svakome. Vidjevši cinično ponašanje odgovornih, ukrajinsko društvo je ispunjeno velikim dostojanstvom – ljudskim i nacionalnim, razumijevanjem da tako više ne mogu živjeti, i sve što se događa danas to potvrđuje. Ljudi su krenuli i išli na Majdan Nezaležnosti, dakle Trg Neovisnosti u središtu Kijeva – u tisućama i tisućama, danima i noćima – to su bili mladi i stari, svih staleža, nacionalnosti i jezika – od radnika do intelektualaca, Ukrajinci, Rusi i svi drugi – povezani zajedništvom uvjerenja da dalje tako ne može. U tome je očiti, siguran dokaz cjelovitosti Ukrajine – usuprot onima koji svesrdno uvjeravaju u podijeljenost zemlje na onu prorusku i proukrajinsku, istočnu i “zapadensku” (tako neki provokatori s prezirom imenuju Ukrajince iz zapadnoga dijela). Floskule o rascjepu su nastale među onima koji drže u torbi planove o podijeli Ukrajine. Ponavljamo: na prostoru najveće europske zemlje od skoro 603,7 četvornih kilometara, dakle veće od Francuske ili Njemačke, sa stanovništvom od preko 45 milijuna ljudi, postoji jedinstvo uvjerenja u nužnost promjena. Postoji duboko uvjerenje da s Rusijom koja teži obnoviti bivši sovjetsko-caristički imperiji ne žele i ne mogu, da treba sebe tražiti drugdje. Ali gdje i kako?

Ovdje se uključuje u igru onaj vanjski prostor. U suvremenim geostrateškim raspodjelama Ukrajina je daleko od toga da bude zadnji igrač. Njezin veliki potencijal može biti iskorišten u interesima drugih snaga, posebice onih koje vladaju novcem kao oružjem, uz spremnosti vladajućih prodati zemlju, dovedenu korupcijom do ruba propasti. Kada je poslije pomnog proučavanja stanja Kijevu bila je ponuđena proeuropska opcija, proradio je drugi pretendent, onaj tradicionalni. Pustiti NATO, EU u samo susjedstvo istočnoga prostora koji mašta oživjeti imperijsku mumiju – to ideolozi nekrofilije ne mogu smisliti. Izgleda da ovdje leži jedan od kamena spoticanja na ukrajinskome putu prema slobodi.

Carstvo mrtvih duša Kroz povijest, RUS’, kako se iskonski imenovala ta zemlja uz slavenski naziv Ukrajina, bila je upravo faktor progresa u tom sjeveroistočnom prostoru koji će kasnije kao najmlađa slavenska država postati poznat kao Moskovija. Iz Kijeva je poslije uvođenja kršćanstva na taj poganski prostor 988. kršćanstvo krenulo dalje; Kijevljanin je tamo osnovao njihovu buduću prijestolnicu. Dok se o grudi Kijeva razbijala mongolska navala, ona druga istočnoslavenska zemlja – Moskovija se uzdizala. Upravo Ukrajinci su 1596. krenuli u crkveni savez s katoličkim zapadom, stvorivši tako model Europske unije – kršćanske zajednice pred osmanlijskom ugrozom, u čemu je Juraj Križanić bio njihov pitomac, istomišljenik i zbog čega je “fasovao” 15 godina sibirskoga progonstva. Po oslobođenju je izgubio glavu u bici pod Bečom prije 330 godina, valjda u redovima ukrajinskih kozaka koji su jedini razumjeli i prihvaćali tog Hrvata, omamljenog sličnim mitom o europskom zajedništvu. Zahvaljujući ukrajinskom baroku kao sintezi bizantske i katoličke tradicije, budila se iz srednjovjekovnoga mamurluka Moskovija. Petar Prvi proglasio je imperij imenovan 1721. Rossija – naziv preuzet od Rus’-Ukrajine; nastao je imperij kao tamnica naroda, ukrajinskog – posebice ugnjetavanog. Uzalud se Ukrajinac Gogolj nadao probuditi savjest toga društva prikazanog kao carstvo mrtvih duša, da bi se zagrcnuo od bezizlaznosti bijegom u smrt. Međutim, drugi ukrajinski vizionar Taras Ševčenko, slično Nostradamusu, genijalnim spjevom San predvidio je 1844. neumitnu propast carstva što se ostvarilo 1917. Boljševizam je nastavio nacionalističku ideologiju: Ukrajinu s njezinim seljačkim doživljavanjem komunista kao antikrista ugušio je u genocidu Gladomora 1932.-1933. Mada je spaljena u nacističkoj navali, Ukrajina u ognju, kako ju je prikazivao spomenuti Dovženko, opet je probudila duboko usađenu ratnu moć te je odgovorila s četiri ukrajinske fronte koje je Staljin bacao u najkrvavije bitke rata. Upravo je tada zapadni Ukrajinac Stepan Bandera, shvativši da niti sa zapadne niti s istočne strane ne može očekivati razumijevanje za ukrajinsku samostalnost, pokrenuo otpor totalitarizmimu. Međutim, proglašen je profašistom, a ukrajinski je nacionalni otpor propaganda premazala mitovima o tradicionalnom izdajništvu i slično.

Ukrajinci na prekretnici Ukrajina je u prosincu 1991. bila sudionik odluke o kraju SSSR-a čijom propašću se još jednom potvrdilo vizionarstvo Ševčenka. Proeuropska orijentacija Ukrajine je obilježena 1997. uspostavom suradnje s NATO-om i neumornim traganjem za suradnjom s Europom. Potonja je svestrano izbjegavala zbližavanje – suviše velik je to zalogaj, pribojavanje od plinskih ventila odigralo je svoju ulogu. U međuvremenu istočni susjed je ljubomorno kočio proeuropske težnje, smatrajući upravo sebe gazdom na tome prostoru. Ta sujetna uskogrudnost, nesposobnost odricanja od snobizma, oholosti glede susjeda-povijesnog donatora (ime, crkva, intelekt, ideje i mnogo drugog) pretvorili su se u svojevrsnu omču, teret ne samo za Ukrajinu, već i za tu susjednu ideologiju. Smišljajući neku euro-azijsku formaciju, potonji je nije vidio bez Ukrajine. U zemlji je međutim tijekom dinamičnih godina neovisnosti, uza sve provokacije lutajućih privida komunističkog mentaliteta i drugih provokacija stasala nova generacija koja ne želi povratak u sovjetskost ili uvlačenje u neki euroazijski SSSR. I kada je nastalo pitanje – za Europu ili za ono drugo, sve je kulminiralo. Ukrajina je krenula na barikade. U proeuropskom kretanju vidio se bar mali izlaz iz postojećeg stanja zla, korupcije. Tako se izrazila nova Ukrajina – mlada, nacionalno, društveno svjesna, koja je krenula na mirne prosvjede koji su neviđeni po masovnosti! To nije Ukrajina pro ili antieuropska – to je Ukrajina proljudska i antirežimska.

Međutim, iz dubina stvarnosti isplovio je Marks s logikom kapitala. Potonji uvjetuje dalji razvoj na Majdanu kao srcu Ukrajine. Prihvatiti zahtjev naroda – znači izgubiti kapital, taj kumir poganstva. Za to vladajući nisu sposobni. Na kijevskom Majdanu svaki tren, svaki dan odigravaju se scenariji koji će obilježiti budućnost Ukrajine – ginu ljudi, pojavljuju se ekstremisti, govori se o desantima vojnih snaga s istočnog pravca, preobučenim nasilnicima koji ponižavaju uhapšene sve do fašističkih oblika nasilja nad golim ljudima na hladnoći. Kao da netko namjerno izaziva mržnju, provocira radikalizam – da bi onda uz poznati scenarij “obrane ugroženog stanovništva” uveo vojne snage sve do komadanja Ukrajine prema scenariju prozapadnih i proistočnih regija, mada stanovništvo to ne želi. Ukrajina je danas poligon sudara plemenitih težnji i zla – uz poznate likove kao Juda, farizeji, uz ukrajinski narod – mladež koja ne želi ponovno ropstvo. Upravo ono je moguće ako bude ugušena pobuna. Svjedoci smo tih događaja kao nagoviještanja budućnosti.

Europa i Ukrajina Hrvatska javnost je u biti proukrajinska, ali umorna od pobuna, razočarenja, neostvarenih ideala, domaćih zlodjela pasivno reagira na tamošnje događaje. Poneke osobe će spomenuti banalnost o Ukrajini – onoj “pola ruskoj, pola ukrajinskoj”  – kao da su se načitali izvora o modelima podjele Ukrajine! Oni koji su načuli zapadna prežvakavanja teme o “neizraženom identitetu Ukrajinca” kao da podupiru zapadno farizejstvo i nezainteresiranost. Međutim, tamo, na postkomunističkom prostoru, dakle srodnom ovome u Hrvatskoj, kao da se preporađaju nacionalistički velikodržavni mitovi koji pothranjuju balkanske srodne mentalitete u susjedstvu te se mogu polako proširiti dalje – sve do Hrvatske.

Ukrajini je potrebna potpora – prožeta razumijevanjem, suradnjom, gašenjem snobizma, ekstremizma s istočne strane, farizejstva sa zapadne. Proširenjem europskoga pravnoga prostora na Ukrajinu jača europski prostor, a tako se pruža potpora onim progresivnim idejama na istočnom prostoru koji prebiva u tragičnom stanju reanimiranja imperijskog mrtvaca. Proeuropska Ukrajina je potrebna Rusiji, što je potvrdila povijest. Međutim, opet se nazire privid Marksovog Kapitala i upravo on će biti taj koji će, kako izgleda, odrediti budućnost tog prostora u njegovoj apologiji zla kao trijumfa poganstva.