Ulazak u Zmiju

Sanjam zmije, divovske zmije mora, / o, ja sanjam to more zmija. / Duge, prozirne, u svojim utrobama nose / Sve što su otele od ljubavi. / Aj aj aj, ubijem jednu a pojavi se još veća. / Oh, u njoj plamti još veći oganj!

– Silvio Rodriguez, Sanjam zmije

U narančastoj izmaglici praskozorja, pospano kukurikanje pijetlova s vrhova drveća. No vayas al escusado en lo oscuro. Ne izlazi van po noći, Prieta, govorila bi moja majka. Zmija će upuzati u tvoju nalgas, ostat ćeš trudna. One traže toplinu kada je hladno. Dicen que las culebras [kažu da zmije] vole sisati chiches [sise], da mogu iz tebe izvući mlijeko. En al escusado, na polusvjetlu pauci vise poput jedrilice. Ispod mojih golih guzova i hrapave daske zijevajuća je dubina koja me usisava. Vidim kako mi noge lete prema licu dok moje tijelo pada kroz okrugli otvor u blještavu gomilu crvi. Izbjegavajući zmije ispod strehe vraćam se u kuhinju, stajem na jednu veliku, crnu, koja gmiže preko poda.

Ella tiene su tone

Jednom smo sjekli pamuk u poljima Jesusa Marije Rancha. Šuma svuda oko nas. Quelite [biljke] se izdižu nadamnom, sjeckanje zdepastog pamuka koji je nadživio zube jelena.

Snažno sam zamahnula el azadonom [motikom]. El quelite su se jedva stresle, prosuvši žar po mojim rukama i licu. Kada sam čula čegrtanje svijet se smrznuo.

Jedva sam osjetila njezine zube. Sav veneno [otrov] ostao je u čizmi. Došla je moja majka vrišteći, visoko vitlajući svojom motikom, režući zemlju, svijajući tijelo.

Stajala sam nepomično, sunce se srušilo. Kasnije sam njušila gdje se nalazio strah: pozadi na vratu, ispod ruku, između mojih nogu; osjećala sam kako njegova vrućina klizi niz moje tijelo. Progutala sam taj kamen, u koji se pretvorio.

Kada je Mama otišla niz redove pamuka i više je nije bilo na vidiku, izvadila sam svoj džepni nožić. Urezala sam X preko svakog ugriza. Moje tijelo ispustilo je krv koja je pala na meku zemlju. Ustima sam prekrila crvenilo i sisala i pljuvala između redova pamuka.

Pokupila sam komadiće, smjestila ih jedan do drugoga. Prebrojala sam čegrtuše: dvanaest. Više neće presvlačiti kožu. Zakopala sam komadiće među redove pamuka.

Te sam noći gledala kroz prozorsko okno, gledala sam kako mjesec suši krvavi trag, sanjala sam kako zmijski zubi ispunjavaju moja usta, ljuske prekrivaju moje tijelo. Ujutro sam gledala kroz zmijske oči, osjećala kako zmijska krv kola mojim tijelom. Zmija, mi tono, moj životinjski pandan. Bila sam imuna na njezin otrov. Zauvijek imuna.

Zmije, víboras: od toga sam ih dana tražila i izbjegavala. Svaki put kad bi mi prešle preko puta, strah i ushit preplavili bi mi tijelo. Znam stvari koje su starije od Freuda, starije od roda. O njoj – tako ja razmišljam o la Víbori – Ženi-Zmiji. Poput starih Olmeka, znam da je Zemlja sklupčana zmija. Trebalo mi je četrdeset godina da uđem u Zmiju, da spoznam da imam tijelo, da sam ja tijelo, i da se stopim sa životinjskim tijelom, životinjskom dušom.

Coatlalopeuh, Ona Koja Vlada Zmijama

Moja obitelj, poput većine Chicanosa, nije prakticirala rimo-katolicizam nego narodni katolicizam s mnogo poganskih elemenata. Indijansko ime Gospe Guadalupske je Coatlalopeuh. Ona je središnje božanstvo koje nas povezuje s našim indijanskim precima.

Coatlalopeuh potječe od, starije srednjoameričke boginje plodnosti i zemlje, ili predstavlja jedan njezin aspekt. Najstarija je Coatlicue, ili “Zmijska Suknja”. Ima ljudsku lubanju ili zmiju umjesto glave, ogrlicu od ljudskih srca, suknju od ovijenih zmija i pandže na stopalima. Kao boginja stvaranja, bila je majka nebeskih božanstava, Huitzilopochtli i njegove sestre, Coyolxauhqui, One Sa Zlatnim Zvonima, Boginje Mjeseca, kojoj je brat odrubio glavu. Drugi aspekt Coatlicue je Tonantsi. Totonaki, umorni od prinošenja asteških ljudskih žrtava muškom bogu Huitzilopochtli, ponovo su počeli štovati Tonantsi koja više voli ptice i male životinje.

Asteško-meksička kultura u kojoj dominiraju muškarci, tjera moćna ženska božanstva u podzemlje, dajući im monstruozne osobine i postavljajući muška božanstva na njihovo mjesto, dakle – cijepajući žensko Jastvo i ženska božanstva. Dijele onu koja je bila potpuna, koja je imala i nadzemne (svijetle) i podzemne (tamne) osobine. Coatlicue, Boginja Zmija, i njezini zlokobniji aspekti, Tlazolteotl i Cihuacoatl, bili su “zatamnjeni” i bila im je oduzeta moć, vrlo slično kao i indijskoj boginji Kali.

Tonantsi – odvojena od svojih tamnih strana, Coatlicue, Tlazolteotl i Cihuacoatl – postala je dobra majka. Nahue su kroz obrede i molitvu nastojali privoljeti Tonantsi da im osigura zdravlje i urod njihovih usjeva. Ona je bila ta koja je Meksiku dala kaktus kako bi svoj narod opskrbila mlijekom i opojnim pićem od agave. Ona je bila ta koja je branila djecu od gnjeva kršćanskog Boga zahtijevajući od Boga, njezina sina, da proizvede majčino mlijeko (kao što je to ona bila učinila) kako bi dokazao da je njegova milostivost jednaka njegovoj strogoj stezi.

Nakon Osvajanja, Španjolci i njihova Crkva nastavili su cijepati Tonantsi/Gospu Guadalupsku. Gospu su lišili spolnosti, oduzevši joj Coatlalopeuh, zmiju/seksualnost. Dovršili su cijepanje koje su započeli Nahue pretvarajući Gospu Guadalupsku/Gospu Mariju u kreposnu djevicu, a Tlazolteotl/Coatlicue/La Chingadu u putas [kurvu]; u Ljepotice i Zvijeri. Išli su čak i dalje; pretvorili su sva indijanska božanstva i religijsku praksu u đavolje djelo.

Tako je Tonantsi postala Gospa Guadalupska, djevičanska majka zaštitnica, braniteljica meksičkog naroda.

Gospa Guadalupska

Gospa Guadalupska pojavila se 9. prosinca 1531. na mjestu na kojemu su se Nahue molili asteškoj boginji Tonantsi (“Našoj Majci Božjoj”) i na kojemu je bio podignut hram. Govoreći jezikom Nahua, rekla je Juanu Diegu, siromašnom Indijancu koji je prelazio preko brda Tepeyac, čije je indijansko ime bilo Cuautlaohuac, i koji je pripadao mazehualima, najponiznijima u plemenu Chichimeca, da je njezino ime María Coatlalopeuh. Coatl je na jeziku nahuatl zmija. Lopeuh znači “ona koja vlada zmijama”. Ja to prevodim kao “ona koja je jedno sa zvijerima”. Neki njezino ime pišu (kao) Coatloxopeuh (na jeziku nahuatl izgovara se Cuatlashupe) i kažu da xopeuh znači “zgnječen ili zgažen s prezirom”. Neki tvrde da to znači “ona koja je zgazila zmiju”, a zmija je simbol urođeničke religije, što znači da je njezina religija zamijenila religiju Asteka. Budući da je Coatlalopeuh homofona španjolskoj Guadalupe, Španjolci su je poistovjetili s crnom Djevicom, Guadalupe, zaštitnicom srednjozapadne Španjolske.

S tog sastanka, Juan Diego je otišao sa slikom Gospe naslikanom na svome ogrtaču. Ubrzo nakon toga, Meksiko je pripao Španjolskoj, a Gospa Guadalupska počela je istiskivati druge muške i ženske religijske likove u Meksiku, Srednjoj Americi i dijelovima američkog Jugozapada. “Od tada je za Meksikance biti Guadalupano, nešto najvažnije”. “Moja tamna djevice / Djevice moje zemlje / Ti si naša kraljica / Meksiko je tvoja zemlja / A ti si njegov stijeg” (La Virgen Ranchera).

Godine 1660. Rimokatolička crkva nazvala ju je Majkom Božjom, s obzirom na njezinu sinonimnost s Djevicom Marijom; postala je sveta zaštitnica Meksikanaca. Uloga branitelja (ili zaštitnika) tradicionalno je bila pripisivana muškim bogovima. Tijekom Meksičke revolucije, Emiliano Zapata i Miguel Hidalgo iskoristili su njezin lik kako bi meksički narod poveli prema slobodi. Tijekom pobune berača grožđa 1965. u Delanu, u Kaliforniji, i u marševima Chicano-nadničara koji su uslijedili u Teksasu i drugim dijelovima Jugozapada, njezin lik na transparentima predvodio je i ujedinio nadničare. Pachucos (tadašnji kicoši, zoot suiters) tetoviraju njezinu sliku na svojim tijelima. Danas, u Teksasu i Meksiku, ona je štovana više od Isusa ili Boga Oca. U dolini donjeg toka Rio Grandea u Južnom Teksasu, la Virgen de San Juan de los Lagos (jednom od aspekata Gospe Guadalupske) svakodnevno se mole tisuće ljude u njezinu hramu u San Juanu. U Teksasu je smatraju svetom zaštitnicom Chicanosa.

Cuando Carito, mi hermanito [Kada je moj mali brat] nestao u borbi i kasnije bio ranjen u Vijetnamu, mi mamá bi kleknula y le prometío a Ella que si su hijito volvía vivo, puzala bi na svojim koljenima i palila svijeće (novenas) u njezinu čast.

Danas je Gospa Guadalupska najmoćniji religijski, politički i kulturalni simbol chicano/mexicanosa. Ona, poput moje rase, predstavlja sintezu starog i novog svijeta, religije i kulture dviju rasa u našoj psihi, osvajača i osvojenih. Ona je simbol mestika, privrženih svojim indijanskim vrijednostima.

La cultura chicana poistovjećuje se s majkom (Indijancima) radije nego s ocem (Španjolcima). Naša vjera ima korijene u urođeničkim značajkama, prikazima, simbolima, magiji i mitovima. Budući da je Gospa Guadalupska na sebe preuzela psihološko i fizičko uništenje osvojenog i potisnutog indio [indijanskog], ona je naš duhovni, politički i psihološki simbol. Kao simbol nade i vjere, ona podupire i osigurava naš opstanak. Indijanac je, usprkos krajnjem očaju, patnji i gotovo genocidu, preživio. Za Meksikance s obiju strana, Gospa Guadalupska je simbol naše pobune protiv bogate, visoke i srednje klase; protiv podjarmljivanja siromašnih i indio [indijanaca].

Gospa Guadalupska ujedinjuje ljude različitih rasa, religija, jezika: chicano-protestante, Američke Indijance i bijelce. Ona posreduje između španjolske i indijanske kulture (ili triju kultura, u slučaju da su mexicanosi afričkog ili nekog drugog porijekla) i između Chicanosa i bijelačkog svijeta. Ona posreduje između ljudi i božanskog, između ove zbilje i zbilje duhovnih bića. Ona je simbol etničkog identiteta i tolerancije prema dvoznačnosti koju Chicanosi-mexicanosi, ljudi miješane rase, ljudi indijanske krvi, ljudi između kultura, nužno posjeduju.

La gente Chicana tiene tres madres [Narod Chicana ima tri majke]. Sve tri su posrednice: Guadalupe, djevičanska majka koja nas nije napustila, La Chingada (Malinche) silovana majka koju smo napustili, i La Llorona, majka koja traži svoju izgubljenu djecu i koja je kombinacija prvih dviju.

Dvoznačnost okružuje simbole tih triju “Naših Majka”. Guadalupe je iskoristila Crkva kako bi raširila institucionaliziranu opresiju: kako bi pomirila Indijance, mexicanose i Chicanose. Djelomično, subvertiran je pravi identitet svih triju – Guadalupe, kako bismo bili poslušni i strpljivi, La Chingade, kako bismo se sramili naše indijanske strane, i La Llorone, kako bi nas učinili narodom koji može trpjeti. Ta nejasnost potaknula je dihotomiju virgen/puta [djevica/kurva].

Pa ipak nismo posve prigrlili tu dihotomiju. Na jugozapadu Sjedinjenih Država, u Meksiku, Srednjoj i Južnoj Americi indio i mestizo i dalje štuju stara duhovna bića (uključujući i Gospu Guadalupsku) i njihovu natprirodnu moć, pod krinkom kršćanskih svetaca.

Voditi rat je moja kozmička dužnost: gubitak uravnoteženih opozicija i promjena prema muškoj dominaciji

Zato sam odlučila napustiti / Zemlju (Aztlán), / Zato dolazim kao ona kojoj je dana posebna dužnost, / Zato što su mi dane strijele i štitovi, / Voditi rat je moja dužnost, / I u svom pohodu / Vidjet ću sve zemlje, / Čekat ću ljude i sresti se s njima / U sva četiri dijela i dat ću im / Hranu da jedu i piće da utaže svoju žeđ, / Ovdje ću ujediniti sve te različite narode!

– Huitzilopochtli, obraćajući se narodu Asteza-Mexica

Prije nego što su Asteci stvorili militarističku, birokratsku državu u kojoj su muška grabežljivačka ratovanja i osvajanja bila zasnovana na patrijarhalnom plemstvu, postojalo je načelo uravnotežene opreke među spolovima. Ljudi su štovali Gospodina i Gospu Dvojnosti, Ometecuhtli i Omecihuatl. Prije promjene prema muškoj dominaciji, Coatlicue, Gospa Zmijska Suknja uključivala je i uravnotežavala dvojnost muškog i ženskog, svjetla i tame, života i smrti.

Promjene koje su dovele do gubitka uravnotežene opreke počele su kada su Asteci, jedno od dvadeset toltečkih plemena, završili posljednje hodočašće iz mjesta zvanog Aztlán. Migracija prema jugu počela je oko 820. godine. Tristo godina poslije prethodnica je stigla blizu Tule, prijestolnice propadajućeg Toltečkog carstva. Do 11. stoljeća udružili su se s Chichimec plemenom Mexitina (kasnije nazvanim Mexica) u religijsku i administrativnu organizaciju na području Aztlána, asteškog teritorija. Pleme Mexitini, s njihovim plemenskim bogom, Tetzauhteotl Huitzilopochtlijem (Veličanstveni Kolibri na Lijevoj strani), steklo je kontrolu nad religijskim sustavom. (U nekim pričama Huitzilopochtli je ubio svoju sestru boginju Mjeseca, Malinalxoch, koja je svoju natprirodnu moć nad životinjama koristila kako bi upravljala plemenom, a ne u svrhu ratovanja).

Huitzilopochtli je narodu Azteca-Mexica dodijelio zadatak da na životu održi ljudsku vrstu (to kozmičko doba zove se Peto Sunce, El Quito Sol). Oni su jamčili harmonično očuvanje ljudske vrste ujedinjujući sve ljude na zemlji u jedno društveno, religijsko i administrativno tijelo. Asteški narod je smatrao kako je zadužen da regulira sve zemaljske stvari. Njihov instrument: kontrolirani ili regulirani rat za postizanje i vršenje moći.

Nakon stotinu godinu življenja na središnjoj visoravni, narod Azteca-Mexica 1248. stigao je u Chapultepec gdje su se naselili (na današnji prostor parka na rubovima Mexico Cityja). Tamo su 1345. izabrali mjesto za svoju prijestolnicu, Tenochtitlan. Do 1428. imali su prevlast na jezerskom području Srednje Amerike.

Asteški vladar Itzcoatl uništio je sve oslikane dokumente (knjige zvane kodeksi) i iznova stvorio mitologiju koja je opravdavala osvajačke ratove i tako pridonijela pomaku od plemena zasnovanog na klanovima prema plemenu zasnovanome na klasama. Od 1429.-1440. Asteci se pojavljuju kao militaristička država koja vreba na susjedna plemena zbog nameta i zarobljenika. “Ratovi cvijeća” bili su okršaji lokalnih vojski s utvrđenim brojem ratnika, a, prema postavljenim pravilima, ritualne bitke vodile su se u određeno vrijeme i na unaprijed određenim bojnim poljima. Religijski cilj tih ratova bio je steći ratne zarobljenike kako bi ih se moglo žrtvovati bogovima pobjedničke strane. Ako netko bude “hranio” bogove, ljudska bi vrsta mogla biti spašena od potpunog izumiranja. Društveni cilj bio je omogućiti muškarcima iz plemićkih obitelji i ratnicima nižeg porijekla stjecanje časti, slave i administrativnih ovlasti, te spriječiti društvenu i kulturalnu dekadenciju elite. Asteški su ljudi slobodno mogli imati vlastita religijska uvjerenja pod uvjetom da ne protuslove previše trima fundamentalnim načelima državne ideologije, a ta su: ispunjavati posebnu dužnost ujedinjenja svih ljudi koju im je namijenio Huitzilopochtli, sudjelovati u ratovima cvijeća i prinositi ritualne darove i činiti pokoru u svrhu sprječavanja dekadencije.

Nasljeđivanje po ženskoj lozi svojstveno je Toltecima i vjerojatno ranome asteškom društvu. Žene su posjedovale imovinu i bile izlječiteljice, kao i svećenice. Prema codices, u prijašnjim vremenima žene su imale vrhovnu moć u Tuli, a na početku asteške dinastije kraljevska krv tekla je po ženskoj liniji. Vijećem staraca u Calpulu predsjedao je vrhovni vođa ili tlactlo, zvan ocem i majkom ljudi, koji je upravljao plemenom. Mjesto “Žene Zmije” ili Cihuacoatl, boginje, zauzeo je zamjenik vrhovnog vođe. Premda su najviše položaje zauzimali muškarci, nazivi koji su se odnosili na žene, dokaz uzvišene uloge žena u vremenu prije asteške države, postali su centralizirani. Konačni slom demokratskog Calpula dogodio se kada su četiri asteška vladara kraljevskog porijekla izabrala kraljeva nasljednika među svojom braćom ili muškim potomcima.

Naricanje La Llorone noću za svojom izgubljenom djecom odzvanja u obredima oplakivanja ili žalovanja koje žene izvode kada se opraštaju od svojih sinova, braće ili supruga prije njihova odlaska u “cvjetne ratove”. Naricanje je slabašan protest indijanskih, meksičkih i chicana-žena kada nemaju drugog izlaza. Ti kolektivni obredi oplakivanja možda su znak otpora u društvu koje veliča ratnika i rat, i čiji su plijen bile žene pobijeđenih plemena.

Usprkos asteškim vladarima, macehuales [običan puk] nastavio se moliti ženskim božanstvima plodnosti, hrane i poljodjelstva, božanstvima uroda i kiše. Štovali su Chalchiuhtlicue (boginju slatke i kopnene vode), Chicomecoatl (boginju hrane) i Huixtocihuatl (boginju soli).

Ipak, bilo je potrebno nešto manje od tristo godina da se asteško društvo od društva uravnotežene dvojnosti ranijih vremena i tradicija jednakosti nomadskog plemena pretvori u društvo grabežljivačke države. Plemstvo je zadržalo danak, obični ljudi nisu dobili ništa, a to je rezultiralo klasnim raskolom. Osvojena plemena mrzila su Asteke jer su silovali njihove žene i nametali im goleme poreze. Tlaxcalans su bili ljuti neprijatelji Asteka i oni su bili ti koji su pomogli Španjolcima da poraze asteške vladare, koji su dotada već bili toliko nepopularni među svojim običnim pukom da čak nisu mogli mobilizirati svjetinu da obrani grad. Tako Asteška država nije pala zato što je Malinali (La Chingada), kao prevoditeljica, spavala s Cortésom, nego zato što je vladajuća elita srušila solidarnost između muškaraca i žena te između plemića i običnog puka.

Sueno con serpientes

Coatl. U pretkolumbovskoj Americi zmija je bila najvažniji simbol. Olmeci ženskost povezuju s ustima Zmije koja štite nizovi opasnih zuba, neka vrsta vagine dentate. Smatraju da je to najsvetije mjesto na svijetu, utočište, kreativna maternica iz koje se sve rađa i kojoj se sve vraća. Zmijski ljudi su imali rupe, ulaze u tijelo Zemlje-Zmije; slijedili su Zmijski put, identificirali su se sa Zmijskim božanstvom, s ustima, s onim koji jede i onima koji su pojedeni. Sudbina čovječanstva jest da ga proždre Zmija.

Preminula, /  rekao je doktor kraj operacijskog stola. /  Prošla sam između zmijskih zubi, /   Treperava jezika. /  Prošla sam kroz usta zmije, /  progutana, /  iznenada sam se našla u mraku, /  glatko klizeći niz mokru površinu /  dolje, dolje u još mračniji mrak. / Prošla sam kroz portal, podignuta ovješena usta, /  ušla sam u trbuh zmije, /  sada više nije bilo osvrtanja, nije bilo povratka. /

Zašto ne bacam sjenu? / Obasjavaju li me ovdje svjetla sa svih strana? / Naprijed, naprijed, / sklupčana u zmijskom klupku, / vlažni dah smrti na mom licu. / U tom sam trenutku znala: nešto se mora promijeniti, / ili ću umrijeti. / Algo tenía que cambiar.

Poslije svake od mojih četiriju borba sa smrću na trenutak bih vidjela onozemaljsku Zmiju. Jednom, u svojoj sobi, vidjela sam kobru veličine sobe, njezina kukuljica nadvijala se nadamnom. Kada sam trepnula, nestala je. Shvatila sam da je ona, u mojoj psihi, mentalna slika i simbol nagonskog, u njegovoj kolektivnoj neosobnosti, praljudskosti. Ona, simbol mračnog seksualnog nagona, chthonic (onog podzemnog), ženski, zmijski pokret seksualnosti, kreativnosti, osnova cjelokupne energije i života.

Prisutnosti

Ona se pojavljuje u bijelom, odjevena u bijelo, / Vječnu bjelinu, čistu bjelinu.

– Bernardino de Sahagún

U zaljevu u kojemu sam odrasla, en el Valle del Río Grande u Južnom Teksasu – između rijeke y el golfo [i zaljeva] ugurao se taj komadić zemlje u obliku trokuta koji služi kao granica između Teksasa (u SAD-u) i Meksika – tu se nalazi meksički pueblito zvan Hargill (nekad u prošlosti toga grada s jednom trgovinom mješovitom robom i dvije benzinske stanice, bilo je trinaest crkvi i trinaest cantinas). Dolje niz cestu, nedaleko od naše kuće, nalazila se napuštena crkva. Među mexicanosima je bilo poznato da ako kasno noću siđeš niz cestu možeš vidjeti ženu odjevenu u bijelo, kako lebdi izvirujući kroz prozor crkve. Ona bi slijedila one koji su učinili nešto loše ili su se bojali. Los mexicanos su je zvali La Jila. Neki misle da je to bila La Llorona. Ja mislim da je to bila Cihuacoatl, Žena-Zmija, drevna asteška boginja zemlje, rata i rođenja, zaštitnica primalja, prethodnica La Llorone. Prekrivena kredom, Cihuacoatl nosi bijelu haljinu ukrašenu pola crveno pola crno. Njezina kosa je oblikovana u dva mala roga (koje su Asteci prikazivali kao noževe) prekrižena na njezinu čelu. Donji dio lica je gola čeljust, koja ukazuje na smrt. Na svojim leđima nosi kolijevku, žrtveni nož uvijen u pelene poput indijanskog djeteta, njezina djeteta. Poput La Llorone, Cihuacoatl zavija i jeca u noći, vrišti kao da je poludjela. Ona donosi mentalnu depresiju i tugu. Mnogo prije nego što se nešto dogodi, ona je prva koja će to predvidjeti.

Nekad prije, ja nevjernica, rugala sam se tim meksičkim praznovjericama, kao što su me učili u anglosaksonskoj školi. Sada se pitam jesu li ta priča i njoj slične, bili pokušaji kulture da članove obitelji, posebno djevojčice, “zaštiti” od “lutanja”. Priča o zloduhu koji zavodi mlade djevojke i iskorištava ih, odvraćala nas je od izlazaka. Postoji drevna indijanska tradicija spaljivanja pupčane vrpce ženskog djeteta ispod kuće, tako da nikada ne može odlutati od kuće i svoje kućne uloge.

 Prije četiri godine crvena zmija mi je prešla preko puta dok sam bila šetala šumom. Smjer njezina pokreta, njezina brzina, njezine boje, “atmosfera” drveća i vjetra i zmije – sve to mi je “pričalo”, govorilo mi nešto. Posvuda tražim znamenje, posvuda hvatam nagovještaje obrazaca i ciklusa svojeg života. Kamenje “priča” Luisah Teish, santerijanki; drveće šapuće svoje tajne Chrystosu, Indijancu. Sjećam se kako sam kao dijete slušala glasove vjetra i razumjela njegove poruke. Los espíritus [Duhovi] koji jašu na leđima južnog vjetra. Sjećam se njihova izdaha dok ulaze kroz otvore na vratima za vrijeme onih vrućih teksaških poslijepodneva. Udar vjetra koji podiže linoleum pod mojim stopalima, trese kuću. Sve podrhtava.

Ne bismo se trebali sjećati takvih onozemaljskih događaja. Od nas se očekuje da ignoriramo, zaboravimo, ubijemo te nestalne slike prisutnosti duše i prisutnosti duha. Naučeni smo da se duh nalazi izvan naših tijela ili iznad naših glava, negdje gore na nebu s Bogom. Trebali bismo zaboraviti da svaka stanica u našem tijelu, svaka kost i ptica i glista sadrži duh.

Poput mnogih Indijanaca i Meksikanaca, svoja nadnaravna iskustva ne smatram stvarnima. Poričem njihovo postojanje i puštam da moja unutarnja osjetila atrofiraju. Dopuštam bjelačkoj racionalnosti da mi kaže da je postojanje “drugog svijeta” tek puko pogansko praznovjerje. Prihvaćam njihovu zbilju, “službenu” zbilju racionalnog, razumnog načina mišljenja koji je povezan s vanjskom zbiljom, gornjim svijetom, mišljenja koje se smatra najrazvijenijom sviješću – sviješću dualnosti.

Drugi oblik svijesti promiče slike iz duše i nesvjesnog, putem snova i mašte. Njegovo djelo je označeno kao “fikcija”, izmišljanje, zadovoljenje žudnje. Bjelački antropolozi tvrde da Indijanci imaju “primitivne”, i prema tome manjkave umove, da mi ne možemo misliti na višem stupnju svijesti – racionalno. Fascinirani su onim što zovu “magijskim” umom, umom “divljaka”, mističkim sudjelovanjem uma koji kaže da je svijet mašte – svijet duše – i duha jednako zbiljan poput fizičke zbilje. U pokušaju da postane “objektivna”, zapadna kultura u “objekte” pretvara stvari i ljude koji su joj daleki, gubeći pritom “dodir” s njima. Ta se dihotomija nalazi u korijenu svakog nasilja.

Nije samo mozak podijeljen na dvije funkcije, nego je to i zbilja. Tako su ljudi koji nastanjuju obje zbilje prisiljeni živjeti u međuprostoru, prisiljeni postati vještima u prebacivanju iz jednoga modusa u drugi. Institucionalizirana religija boji se razmjene s duhovnim svijetom i stigmatizira ga kao vještičarstvo. Ima stroge tabue spram te vrste unutarnjeg znanja. Boji se onoga što Jung naziva Sjenom, našim neugodnim osobinama. No još se više boji nadljudskog, boga u nama.

“Svrha svake etablirane religije jest... da veliča i blagoslovi nadosobnim značenjem sve ljudske i međuljudske aktivnosti. To se zbiva putem ‘sakramenata’ i kroz većinu religijskih obreda.” Ali ona blagoslovi samo vlastite sakramente i obrede. Vudu, santerizam, šamanizam i druge urođeničke religije prozvane su kultovima, a njihova vjerovanja mitologijama. U mojem životu, Katolička crkva nije uspjela dati smisao mojem svakodnevnom djelovanju, mojem neprekidnom susretanju s “drugim svijetom”. Ona i druge institucionalne religije osiromašuju sav život, ljepotu, užitak.

Katolička i protestantska religija potiču strah i nepovjerenje u život i tijelo; one potiču rascjep između tijela i duha te potpuno ignoriraju dušu; potiču nas da potpuno uništimo dijelove sebe. Naučeni smo da je tijelo neuka životinja; da inteligencija obitava samo u glavi. Ali tijelo je pametno. Ono ne razlikuje vanjski podražaj od podražaja iz mašte. Ono jednako nagonski reagira na događaje iz mašte kao i na “zbiljske” događaje.

Dakle, odrasla sam u međuprostoru pokušavajući ne podržavati el mal aigre, ne-ljudsko zlo, ne-tjelesna bića koja jašu na vjetru, koja mogu ući kroz prozor, kroz nos, s mojim dahom. Nisam smjela vjerovati u susto, iznenadni udarac ili pad koji straši dušu u tijelu. A odrastajući između takvih suprotstavljenih duhovnosti, kako sam mogla pomiriti to dvoje, pogansko i kršćansko?

Bez obzira na to u koju svrhu moj narod obično koristi natprirodni svijet, sada mi je jasno da duhovni svijet, čije postojanje bijeli ljudi tako nepokolebljivo poriču, zasigurno postoji. Upravo u ovome trenutku osjećam duhove svojih predaka u svojoj sobi. I mislim da je to La Jila – Cihuacoatl, Žena-Zmija; ona je La Llorona, Kći Noći, koja putuje mračnim područjima nepoznatog u potrazi za izgubljenim dijelovima sebe. Sjećam se da me La Jila jednom slijedila, sjećam se njezina sablasnog zavijanja. Volim misliti da je plakala za svojom izgubljenom djecom, los Chicanos/mexicanos.

La facultad

La facultad je sposobnost da na površini fenomena vidimo značenje dubljih zbilja, da vidimo dubinsku strukturu ispod površine. To je trenutno “osjećanje”, brza percepcija do koje se dolazi bez svjesnog razmišljanja. To je istančana svjesnost posredovana onim dijelom psihe koji ne zna govoriti, koji komunicira slikama i simbolima koji su izrazi osjećaja. Onaj koji posjeduje takvu osjetljivost bolno je živ u svijetu.

Oni koji su istjerani iz plemena zato što su različiti vjerojatno će postati osjetljiviji (ako nisu brutalizirani do neosjetljivosti). Oni koji ne osjećaju psihološku ili fizičku sigurnost u svijetu vještiji su u razvijanju tog osjećaja. Najjači je kod onih na koje se najviše okumljuju – kod žena, homoseksualaca svih rasa, onih tamne kože, izopćenika, proganjanih, marginaliziranih, stranaca.

Kada se nađemo pred zidom, kada smo podvrgnuti svim vrstama opresije, prisiljeni smo razviti tu sposobnost tako da možemo znati kada će nas sljedeći put netko tresnuti ili zatvoriti. Osjetit ćemo silovatelja kada se nalazi pet blokova dalje. Bol u nama budi silnu želju da je izbjegnemo, tako da izoštravamo taj radar. To je neka vrsta taktike preživljavanja koju ljudi, zarobljeni između tih svjetova, nesvjesno njeguju. Ona je skrivena u svima nama.

Ulazim u kuću i znam je li prazna ili u njoj ima nekoga. U zraku osjećam preostali naboj nedavne svađe ili vođenja ljubavi ili depresije. Osjećam emocije koje netko u blizini odašilje – bez obzira jesu li prijateljske ili prijeteće. Mržnju i strah – što je emocija intenzivnija, moja recepcija je veća. Osjećam trnce na svojoj koži kada netko zuri u mene ili razmišlja o meni. Znam kako se drugi osjećaju po tome kako mirišu, znam gdje se nalaze po zračnom pritisku na mojoj koži. Mogu prepoznati ljubav ili pohlepu ili velikodušnost smještenu u tkivu druge osobe. Često osjećam u kojem smjeru se ljudi ili stvari nalaze i koliko su udaljeni – u mraku, ili zatvorenih očiju, kada ne gledam. To mora da je trag sličnog osjećaja, šestog čula koje od davnina spava zimskim snom.

Strah proizvodi osjećaj koji je srodan la facultad. Ali tu se radi o dubljem osjećanju koje je drugi oblik te sposobnosti. To je sve što zadire u nečiji svakodnevni oblik percepcije, što uzrokuje slamanje nečije obrane i otpora, sve što nekoga odvaja od uobičajene podloge, uzrokujući otvaranje dubina, pomak u percepciji. Taj pomak u percepciji produbljuje način na koji vidimo konkretne stvari i ljude; osjećaji postanu toliko bolni i oštri da dopiru do podzemnog svijeta (kraljevstva duše). Kako vertikalno uranjamo, taj prijelom, zajedno sa svojim pridruženim novim gledištem, tjera nas da obratimo pozornost duši, i tako bivamo preneseni u svjesnost – u iskustvo duše (Sebstva).

U ovom obliku inicijacije gubimo nešto, nešto nam je oduzeto: naša nevinost, naši nesvjesni načini, naše zaštićeno i bezbrižno neznanje. Postoji predrasuda i strah od mračnog, podzemnog svijeta, od stvari kao što su depresija, bolest, smrt i oskvrnuće, koje mogu prouzročiti taj prijelom. Suočavanje s bilo čime što kida tkivo uobičajenog oblika svijesti i što nas gura u manje doslovno i duhovnije osjećanje zbilje pojačava svjesnost i la facultad.

S engleskoga prevela Sanja Kovačević.

Poglavlje knjige Borderlands/La Frontera: The New Mestiza, Aunt Lute Books, 1987.

Oprema teksta redakcijska.

Gloria Evangelina Anzaldúa (26. rujna 1942. – 15. svibnja 2004.) bila je Chicana (meksičko-američka) lezbijska, feministička spisateljica, pjesnikinja i aktivistkinja. U svojem djelovanju prelazi najrazličitije granice – rasne, etničke, spolne, religijske, jezične – i pokušava stvoriti hibridne, pomične i višestruke identitete koji bi bili otvoreni i prema pozitivnim i prema mračnim stranama ljudskog života u kulturi, jeziku, ovostranom, racionalnom, i onostranom, magijskom svijetu. Poznata je kao su-urednica (s Cherríe Moraga) važne feminističke knjige This Bridge Called My Back: Writings by Radical Women of Color (1981.), kao urednica knjige Making Face, Making Soul/Haciendo Caras: Creative and Critical Perspectives by Women of Color (1990.), te suurednica This Bridge We Call Home: Radical Visions for Transformation (2002.). Njezina najosobnija i književno najvažnija knjiga je Borderlands/La Frontera: The New Mestiza (1987.). Preplićući u svojim tekstovima engleski i španjolski, osobno iskustvo i kritičku analizu, poeziju i naraciju, racionalnost i magiju – stvorila je osebujno djelo koje pršti poezijom, snagom i opasnom zvodljivošću zmije.