S kostimografkinjom, docenticom na TTF-u, predsjednicom ULUPUH-a i uzgajivačicom dalmatinskih pasa razgovaramo o izložbi Nacionalna baština – hrvatske autohtone pasmine pasa koja je u srpnju održana u zagrebačkoj Galeriji Karas
Još je prošla godina označila svojevrsni pozitivni trend “ulaska životinja u muzeje”. Od izložbe Let u prošlost: ptice u arheološkoj baštini (Arheološki muzeju u Zagrebu), preko manifestacije Kakav gospodar – takav pas – Kućni ljubimci u rimskom gradu (Arheološki park u Andautoniji) pa do izložbe Psi anđeli (postavljene u Tiflološkom muzeju, a trenutno do listopada u Muzeju anđela), 2014. godine kao da je uvela životinje u naše muzejske prostore. I ove godine nastavljamo u sličnome tonu: uz predavanje o životinjama u Prvom svjetskom ratu (u sklopu izložbe Odjeci s bojišnice – Zagreb u Prvom svjetskom ratu u Muzeju grada Zagreba) te Miau, miau, što sam ja radila u Prvom svjetskom ratu (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja), posjetitelji su na izložbi Nacionalna baština – hrvatske autohtone pasmine pasa imali prilike vidjeti radove renomiranih umjetnika koji u svome radu koriste pse kao inspiraciju. Bave li se umjetnici problematikom nematerijalne baštine domaćih i divljih životinja? Koliko su umjetničko stvaranje nadahnuto životinjama i “životinjski” koncipirane izložbe prisutni i interesantni umjetnicima i muzealcima?
Svi ti umjetnici stvaraju djela inspirirana psima. Nekima su to pojedinačni iskoraci u druge dimenzije stvaranja (N. Jeletić, K. Kovač, R. Boschi Gogolja, A. Mezić, M. Banoža Blažević), a nekima trajna inspiracija. Boro Ljubičić se svojevremeno više bavio našim nacionalno prepoznatljivim obilježjima, posebice dalmatinskim psom, te su na izložbi predstavljeni radovi nastali prije skoro dva desetljeća. Drago Turina, jedan od najrenomiranijih hrvatskih scenografa, već duži niz godina stvara male drvene didaktičke igračke koje od milja zove didlaći; Andrea Kržišnik Pušić je, poput Vlaste Jarnjak i Karmen Ptičar, odgovorila svojim umjetničkim radom na inspiraciju dalmatinskim psom puno godina ranije, no Andrea, poput Ranke Radović, svoje radove kontinuirano posvećuje animalistici kao svojoj trajnoj i životnoj inspiraciji.
KINOLOŠKA BAŠTINA
Spominjete u svome predgovoru izložbi da se radi o prvom dijelu kompleksnijeg projekta koji bi trebao portretirati različite segmente (ne)pokretne baštine. Zašto je kinološka baština portretirana prva i koje segmente animalističke materijalne i nematerijalne nacionalne baštine imate u planu predstaviti na isti način ukoliko ovaj projekt ocijenite uspješnim?
U životu sam se posvetila svojim ljubavima: kazalištu, likovnoj i primijenjenoj umjetnosti i psima – kroz stručan rad u kinologiji, ponajviše posvećen našim autohtonim pasminama pasa, prvenstveno mojoj strasti iz djetinjstva – dalmatinskom psu. Stoga mi se činilo logičnim u prvom izdanju izložbe Nacionalna baština posvetiti se onome što mi je najbliže i s čime dišem. Već početkom sljedeće godine krećem s pripremom nove Nacionalne baštine, a temu bih zasada ostavila tajnom.
Ima li primijenjeno umjetničko stvaranje praktičnu snagu revaloriziranja vrijednosti onoga što ga na stvaranje potiče (u ovom slučaju autohtone pasmine pasa)? Može li umjetnička praksa doprinijeti popularizaciji hrvatske baštine, konkretno životinjskih vrsta?
Može, kao što može biti i obrnuto: inspiracija životinjskim vrstama (u ovom slučaju i dalmatinskim psom) može doprinijeti još većoj popularizaciji ili još većoj prepoznatljivosti naših primijenjenih umjetnika kao umjetnika koji stvaraju u tom segmentu. No svakako da je za manje poznate pasmine pasa takva prezentacija svojevrstan put k njihovom općem prepoznavanju.
OVČARSKE I LOVNE PASMINE
Što bi se o narodu i/ili zemlji moglo reći na temelju autohtonih vrsta koje su u toj zemlji ponikle i koje su se ondje koristile? Što bi se o podneblju Hrvatske moglo reći nakon analize domaćih autohtonih pasmina?
U uvodniku kataloga izložbe dio sam posvetila nastanku pasmina: “Povijest određenog naroda je i način života, odnosno kultura življenja i prilagodba životinjskog i biljnog svijeta njegovim potrebama. Stoga ne čudi što jedna mala zemlja poput Hrvatske ima toliko brojne autohtone pasmine pasa, prilagođene i uzgojene za čovjekove potrebe za raznolika podneblja – od kršnog Velebita, slavonske ravnice do dalmatinske obale. Pasmine dijelimo na ovčarske (hrvatski ovčar, tornjak, međi) i lovne (dalmatinski pas, istarski oštrodlaki i kratkodlaki gonič, posavski gonič).”
U uvodniku sam se dotakla i crtica iz šarolike povijesti dalmatinskog psa: “Najstariji dosad nađeni pisani podaci o uzgoju i namijeni dalmatinskih pasa potiču iz đakovačke biskupije gdje je početkom 16. stoljeća postojalo uzgajalište s čak 420 pasa. Đakovački biskup Petar Bakić 1719. godine u manuskriptu De vita populi et de cultura armentorum et pecorum Diacovae et eisus Districtus (“O životu ljudi te uzgoju goveda i ovaca u Đakovu i okolici”) detaljno opisuje dalmatinskog psa kojega u svrhu lova i osobne obrane drže plemići, ali i običan narod. U svom se zapisu poziva na starije opise autohtonih pasmina iz 1374. đakovačkog biskupa Petra. Andreas Keczkemety 1737. naziva pasminu latinskim imenom Canis Dalmaticus i navodi visinu od 4, 5 spithamusa iliti pedalja. Thomas Pennant 1771. godine opisuje dalmatinskog psa i naziva ga Dalmatian, po regiji iz koje potječe – Dalmaciji. Kroz povijest dalmatinskog psa nazivalo se i dubrovačkim goničem, a brodovima Dubrovačke Republike rasprostranjeni su po cijelom svijetu. Zanimljiva je višestoljetna povezanost dalmatinskog psa i konja, uz koje su često galopirali i služili za zaštitu. U bici protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine biskup Juraj Paližna predvodio je 300 konjanika, a svaki konjanik vodio je sa sobom jednog ili dva dalmatinska psa. Stoga ne čudi podatak da je dalmatinski pas i danas maskota američkih vatrogasaca koje su u prethodnim stoljećima dalmatinski psi čuvali od napada divljih pasa na konje upregnute u vatrogasna kola. Likovni prikazi dalmatinskog psa pronađeni su na oltarnoj slici u crkvi Gospa od Anđela u mjestu Veli Lošinj (1600. - 1630.) te na slici Posljednja večera u samostanu u Zaostrogu (prva polovica 18. stoljeća). (U povijesnom opisu autohtonih pasmina pasa korišteni su podaci iz tekstova dr. Ratimira Orbana, Borisa Špoljarića i Ivane Bakal.)
I sve ostale naše autohtone pasmine (osim tornjaka i međija) opisane su u zapisima biskupa iz Đakova. Njihova ljepota, inteligencija i jednostavnost trebale bi još više inspirirati umjetnike na kreaciju. Umjetnici svih sekcija ULUPUH-a bili su pozvani da u svom mediju likovno odgovore, stvarajući unikatno djelo, ali i moguć prepoznatljiv umjetnički suvenir.
DALMATINSKI PSI KAO AMBASADORI KULTURE
Spominjete također da je unatoč svjetskoj prepoznatljivosti, dalmatinski pas premalo (is)korišten za promociju vlastite domovine. U vrijeme kad su apeli za udomljavanjem napuštenih životinja sve snažniji, koliko je teško promovirati uzgoj čistokrvnih pasa? Je li ovakav način promoviranja identiteta jedna od niša u kojima pas mješanac neće moći “nadmašiti” psa određene vrste prepoznate na nacionalnom nivou?
Dalmatinski psi trebali bi biti bolje iskorišteni kao “ambasadori” naše kulture. Danas je dalmatinski pas prvenstveno kućni ljubimac kojemu se radi izuzetne atraktivnosti, potpuno nezasluženo, umanjuje inteligencija i uspjeh dresure. Rijetko ga možemo vidjeti i kao psa vodiča, ali se koristi i u te svrhe. Na snimkama pasa koje su spuštali padobranima u Drugom svjetskom ratu bio je uz njemačkog ovčara i rotvajlera odličan pas za agility.
Ljubav prema životinjama je ljubav prema životinjama i (ne)pedigre nije i ne smije biti prepreka ljubavi. Ne znam zašto bi mješanac trebao nadmašiti ili ne nadmašiti psa s pedigreom… Za mene su sva živa bića jednakovrijedna. Porijeklo svih pasa je isto – od vuka – stoga ne bih radila razliku u vrednovanju živog bića po njegovom rođenju.
Volim pomagati u zbrinjavanju napuštenih pasa, no uz mješance se napuštaju i psi s pedigreom, i svima je sudbina, ako im ne uspijemo pomoći, jednako tužna.
Čini se kao da svako desetljeće nosi neke kodove po kojima se biraju popularne pasmine. U zadnjih nekoliko godina to su stafordski terijeri, vajmarski ptičari, belgijski ovčari... Krajem 1990-ih kao da su njemački ovčari i pudlice bile popularnije. Postoje li određeni trendovi odabira pasmina pasa? Koje bi to društveno-ekonomske (ili možda političke) okolnosti mogle rezultirati favoriziranjem neke pasmine pasa?
Devedesetih godina kod nas su bile jako popularne naše autohtone pasmine pasa. Walt Disney produkcija je učinila mnogo dobroga, ali i lošega za popularnost dalmatinskog psa. Dalmatinski pas je živo biće sa svojim potrebama; nije malen rastom, temperamentan je i zahtjevan, ali zato svojom srčanošću i svojevrsnim smislom za humor daje našim životima dodatnu dimenziju. Posljedica igranih filmova Walta Disneya sa 101 i 102 Dalmatiner bila je ekspanzija u uzgoju kao i veliki broj napuštenih pasa.
Jako su popularne male pasmine, a zadnjih je godina najviše u ekspanziji francuski buldog. Naravno, tu je uz pomodarstvo uvijek prisutan i ekonomski faktor – traže se pasmine koje manje jedu, mogu bez većih dodatnih troškova putovati s obitelji na godišnji odmor i sl.