Rasprostranjen po čitavom gradu, lisabonski street art svojevrsni je i pregled razvoja (od) grafita do danas sve više sponzoriranih projekata ulične umjetnosti
Priča o uličnoj umjetnosti u Lisabonu priča je o izmjenama i prolaznosti jednog vremena u jednom gradu te o nestalnosti samoj. Opažajući višestruke simbolike koje probuđuje preseljenje u novi grad, početak ove priče započela sam citatom portugalskog nobelovca, čije riječi komprimiraju i jedan od smisla postojanja i promatranja svijeta oko sebe, a to je da široko otvorenih očiju gledamo i primjećujemo, postavljamo pitanja i tražimo odgovore. Vodeći se Saramagovom mišlju, u tekstu ću govoriti o uličnoj umjetnosti Lisabona, čija me raznolikost i rasprostranjenost odvela u istraživački pohod gradom, njegovim ulicama, trgovima te oslikanim zidovima koji svakom novom šetnjom nešto drugo poručuju. Jer, dok kratak posjet uvodi turista u predvorje života grada, višemjesečni boravak pušta više slutnje u naše receptore, otvara malo više vrata, te rezultira dubljim saznanjem o gradu.
Naime, provevši pet mjeseci na Erasmus stručnoj praksi u Lisabonu, proteklu zimu imala sam prilike ne samo učiti i upoznavati novu kulturu, već i detaljno istražiti grad i kroz aktivne izmjene njegove ulične umjetnosti, promatrati dinamiku jednog multikulturnog grada u doba krize, globalnih migracija i konstantnih fluktuacija.
Na najvišem brijegu Lisabona Stigavši u glavni portugalski grad, koji se prelijeva preko brojnih strmih brežuljaka na kojima caruju veličanstveni pogledi s miradoura (vidikovaca), uz široku obalu rijeke Tejo, koja stremi prema Atlantiku, uživala sam privilegij višemjesečnog stanovanja u Graçi, jednoj od starijih četvrti koja se smjestila na najvišem brijegu Lisabona. Danas u njoj vlada ugodan ambijent koji pomiruje ruralnu atmosferu zbijenih uličica, kamenih pločnika i starih kuća, i kozmopolitski štih koji mu daju intimni restorančići, stare zanatske radnje i demografska mješavina većinski starog stanovništva, boemskih duša i imigranata iz čitavog svijeta. Ta naizgled kaotična kombinacija daje jedinstvenu draž čitavoj staroj jezgri grada, koju, uz Graçi, čine još Baixa (“Donji grad”), Chiado, Mourarija i Alfama.
No, osim šarmantnih vidikovaca, impresivnih parkova i neodoljivih slastičarnica, ovom geografskom ali i društvenom kaosu u velikoj mjeri doprinosi i sama arhitektura. Ona je istovremeno spomen i svjedok prošlih i sadašnjih vremena te njihovih strahota i ljepota. Nakon katastrofalnog potresa 1755. godine, koji je sravnio gotovo čitav grad, Lisabon se feniksovski izdigao iz tog pepela i zavinuo u prekrasne popločene mramorne ulice, pločicama uređene fasade kuća, vila i zgrada. Dok one danas s jedne strane mame pažnju i skraćuju dah, s druge strane pogled na njih ostavlja gorak okus. Vrijeme i kriza koje krotko gaze sadašnjicom očitovale su se i na tim stoljetnim spomenicima kulture. Zbog nedostatka financijskih sredstava za njihovu obnovu i nemogućnosti prodaje, njihov scenarij ima dvije mogućnosti – ostaviti ih praznima, zazidanih prozora i vrata kako, osim golubovima, ne bi mogle koristiti kao utočište ilegalnim “skvoterima”, ili služe kao dom još ponekom penzioneru kojeg, baš kao i samu zgradu, čeka skori kraj.
Muros blancos, povo mudo - bijeli zidovi, nijem narod Srećom, duge šetnje povijesnom jezgrom ili vožnje dvadesetosmicom, poznatim žutim gradskim tramvajem, osim tih tužnih scenarija, nerijetko otkrivaju i potencijal i nadu koja usprkos evidentnoj krizi postoji. Oronulost zidova sve se češće pokušava oživjeti oslikavanjima i umjetničkim izričajima, pa tako zazidana vrata ili dijelovi fasade služe kao podloga za “konstruktivan” izričaj umjetnika. Ulična umjetnost ovog grada je poput pravog živog organizma – diše, konstantno se mijenja i raste. Upravo kao što zidovi umjetnike zovu na akciju, tako i njihova umjetnost zainteresirane prolaznike poziva na interakciju ili barem reakciju. Rasprostranjen po čitavom gradu, lisabonski street art svojevrsni je i pregled razvoja (od) grafita do danas sve više sponzoriranih projekata ulične umjetnosti. Kroz različite četvrti i ulične izričaje moguće je uočiti njihovu višestruku funkciju i motive nastajanja. Time se bavio i portugalski antropolog Ricardo Campos koji uočava kako je Bairro Alto, stara četvrt sagrađena u 15. stoljeću, mjesto gdje se mirnom, uobičajenom, dnevnom životu koji ne izlazi iz ustanovljenih društvenih, ali i urbanih, arhitektonskih okvira, suprotstavlja noćna bujica mladih ljudi, kafića i glasnih zabava, a što pak okrunjuju “tetovirani” zidovi u zoru. U ovoj četvrti je 90-ih i započela povijest lisabonske ulične umjetnosti, ovdje su se prvi writeri obrušavali i tagiranjem prkosili uspostavljenim društvenim normama. Koristeći zidove za izražavanje svojih stavova, Campos navodi kako se na taj način grad pretvarao u svojevrsnu podlogu za tekst, spremište gdje simbolično ispisivanje sudjeluje u izgradnji urbanih identiteta. Oni su i prikaz nastavka raskida s revolucijom koja je skinula Salazarovu diktaturu i označila kraj bijelih, čistih zidova koji su simbolizirali nijemi narod prisiljen da šuti, odnosno najavili javno podizanje glasa za ispravljanje društvenih nepravdi. Iako su danas zidovi uglavnom očišćeni od potpisa, škrabotina ili kompleksnijih grafita, oni i dalje služe kao izraz ne samo vandalizma već i sukoba s uspostavljenim nositeljima moći i društvenim strukturama.
“Veselje je najozbiljnija stvar na svijetu” No, kao što sam već spomenula, zidovi se sve češće ustupaju street art umjetnicima koji na njima javno izražavaju kritiku ili pak koriste dani prostor za realizaciju kreativne aktivnosti mašte. Odmicanjem od jednolično promatranih grafita kao uništavalačkih alata mladih buntovnika prema uvažavanju takvog oblika urbane kulture, s vremenom je stvoren prostor i za šire sagledavanje i analiziranje grafita i ulične umjetnosti općenito. Taj prostor stvarao se fizički u gradu, ali i u svijesti ljudi. Naime, prihvaćanjem urbane kulture kao legitimnog umjetničkog stvaralaštva, umjetnicima i amaterima dano je više prilika gdje mogu okušati svoje talente i želje. Tako danas u spomenutom Bairro Altu ne samo da pronalazimo šarene komadiće simpatičnih i znakovitih stencilsa ili čitavih ilustriranih zidova, već imamo i priliku uživati u izložbi na otvorenom. Spuštajući se jednom od najstrmijih uličica – Calçada da Gloria, proći ćemo pored sedam izloženih radova umjetnika koji su stvarali na unaprijed dogovorenu temu, a sve to uz pomoć i pod nadzorom Galeria arte urbana-e (GAU). Ona je sastavni dio Gradske skupštine i od 2008. godine zaslužna je za ostvarivanje brojnih projekata urbane umjetnosti pa tako i prethodno spomenutog. Spuštajući se uspinjačom ili pak šećući ovim dijelom grada, pred prolaznicima stoje radovi sedam umjetnika koji su posljednju izložbu stvarali inspirirani 120. godišnjicom rođenja portugalskog svestranog umjetnika Almada Negreirosa, čije su riječi poput – A alegria é a coisa mais séria da vida, odnosno Veselje je najozbiljnija stvar u životu, često citirane, pa ih je primjerice moguće vidjeti ispisane na stanici metroa Saldanha.
Ove radove će uskoro zamijeniti novi paneli rađeni na temu četrdesete godišnjice pada diktature, odnosno revolucije koja je Portugal izbavila iz ralja Salazarovog režima.
Malo dalje od izložbe pronaći ćemo i čitavi “legalni” zid koji služi na poticaj i izazov svakome tko se želi okušati u ispisivanju, oslikavanju i tagiranju, bez straha od policije i kazni.
Efemerne ljepote grada Inicijativa legalnih zidova koju je pokrenula GAU osjećaj šetnje po otvorenom muzeju i slobode izražavanja u javnom prostoru širi na čitavi grad. Uz njihovo posredovanje, određeni vlasnici zgrada pristaju na suradnju s umjetnicima koji, želeći udahnuti makar kratkotrajni život svojim kreativnim idejama, pristaju na njihovo vremenski ograničeno postojanje. Magične izvedbe preko zidova manjih kuća ili pak čitavih četverokatnica pravi su svjedok efemernosti – kako ove umjetnosti tako i propadajuće arhitekture, a onda možda i prolaznosti samog života. Relativno kratkotrajni murali, koji transformiraju zidove na nekoliko mjeseci do nekoliko godina, zapanjuju prolaznike, vraćaju ljepotu i nadu pred nečim starim i neodržavanim, što naočigled nestaje. Čekajući svoj konačni odlazak, svojom maestralnom izvedbom ti umjetnici osvježavaju brojne lokacije u ovom gradu, poput one na Aveniji Fontes Pereira de Melo kojom prolazi autobus od aerodroma prema centru grada i posjetiteljima pruža pogled na lopova, krokodila, čudnovato biće koje pije na slamku i neobičnu verziju ptice, a koji su pak djelo braće Gemeos i španjolsko-talijanskog dua Blu SAM. (slika 1)
Ovim prekrasnim zdanjem prije šest godina započeo je trend revitalizacije objekata koji čekaju obnovu, a nakon njega uslijedilo je daljnje oslikavanje grada, poput nekolicine objekata uz obalu Teja čije fasade krase neobični projekti (rezultati suradnje umjetnika Vhilsa i Pixel Pancha), ili pak kilometarski dugog “Plavog zida” (Muro azul) čiji su brojni murali zamijenili sivilo i nepristupačnost psihijatrijske bolnice koju taj zid opasava.
Koristeći se zaboravljenim i zapostavljenim gradskim objektima, urbana umjetnost pokazuje se kao veliki potencijal u vremenima krize i bezizglednosti. Šećući gradom, prisustvujemo konstantnoj izmjeni ostvarenja ljudske imaginacije koji daju nadu i, prije svega, pokazuju potencijal koji ovakvi izričaji nose u sebi. Poput oživljenog “Plavog zida”, taj potencijal posebice je zamjetan u društveno depriviranim dijelovima grada. (slika 2 i 3)
U četvrti Chelas spomenuta GAU je, uz pomoć radionice o grafitima i uličnoj umjetnosti, potaknula upoznavanje i dijalog multikulturalnog susjedstva koje je, pod pritiskom stereotipa i usvojenih obrazaca ponašanja, dugo izbjegavalo međusobno komuniciranje i uvažavanje. Oslikavajući monotone, zbijene zgrade, sprejevi i brojne aktivne i kreativne ruke ostavile su traga ne samo na zidovima već i u samoj zajednici, kojoj je time, makar privremeno, uveden i malo vedriji kontekst od onog uobičajenog – vezanog za drogu, prostituciju ili sličnu problematiku getoiziranih naselja.
I dok tako u nekim dijelovima očekivanje transformacije propadajućih zgrada ublažuju spomenute umjetničke inicijative, u drugim dijelovima još je više izražena njihova socijalna komponenta, a na još daljnjim rubovima grada grafiti i murali ne samo da olakšavaju težinu svakodnevice već se istovremeno rađaju s podizanjem četvrti i praktički od početka tvore konstitutivni dio zajednice. Alto da Cova da Moura, dio Amadore, predgrađa Lisabona, prava je “mala Afrika” čija arhitektura odudara od “klasičnog” vedrog, urbanog Lisabona i koja svojim košmarom od improviziranih strujnih žica i vidljivo nespretno asfaltiranih cesta i nezgrapno zazidanih kuća više podsjeća na kaos istočnjačkih gradova i njihovih neplaniranih “urbanih akcija”. Razlog tomu je ilegalna migracija i naseljavanje u Cova da Mouru brojnog stanovništva iz portugalskih kolonija, posebice iz Cabo Verdea, nakon 1974. godine. Korak po korak, gradeći osnovne objekte za preživljavanje, gradili su i svoj novi dom, podizali svoj novi-stari identitet. U tom kontekstu, oslikani zidovi najčešće prikazuju karizmatske osobe koje su ostavile traga u povijesti čovječanstva, a koji svoju svrhu osnaživanja identiteta i ohrabrivanja zajedništva sada ostvaruju i na prostranim zidovima siromašnih margina grada. Na ulazu u ovu zbijenu živopisnu zajednicu tako dočekuju Bob Marley, Marthin Luther King, Amil Cabral i druge poznate ličnosti koje je na zidove oslikao autor Odeith i time lokalnom stanovništvu dao vizualnu podršku očuvanja vlastitog identiteta. (slika 4)
Ove prikazane višestruke funkcije i manifestacije umjetničkog djelovanja u javnom prostoru ukazuju na veliku transformacijsku moć ulične umjetnosti. Ona je često provokativna te prolaznike navodi na zapažanje i svjesnije kretanje gradskim prostorima. Koristeći se naizgled nevažnim i zanemarenim objektima i mjestima u gradu, poput kontejnera, brodskih vezova, ruševnih kuća ili napuštenih tvornica, umjetnici na njihovim površinama udahnjuju život novim umjetničkim izričajima i stvaraju interakciju između ulice i prolaznika. Oslikani zidovi puštaju grad da priča priču o nestalnosti kao suštini svog postojanja, o (ne)zaboravljenim zgradama kao svjedocima prolaznosti vremena, te o nužnosti ljepote koju je moguće naći, ali i stvoriti tamo gdje je ona naizgled nemoguća i nevidljiva. Dinamičnost i raznolikost kojoj je moguće svjedočiti u Lisabonu i njegovoj uličnoj umjetnosti potiče nas na aktivno gledanje, uočavanje, a onda možda i reagiranje. U užurbanoj svakodnevici u kojoj je prioritet biti brz i efikasan, vesele i kreativne umjetničke intervencije koje prolazniku vraćaju fokus na trenutak koji prolazi, na ljepotu za kojom se treba osvrnuti te na nešto svjesniju interakciju kojoj bi trebao stremiti. Ulice i trgovi, autobusne stanice i podvožnjaci i brojna druga mjesta u gradu na taj način postaju razigrana društvena polja u čiju funkcionalnost se sada uklapa i ljepota kojoj kroz različite oblike umjetnosti uvijek treba ustupiti još malo više prostora – kako u gradu tako i u našim životima.