Lidija Bernardić  

Uloga trenera u kasačkom sportu

Kada promatramo čitavu “konjarsku” zajednicu – dakle pojedince vezane uz uzgoj, treniranje i održavanje sportskih konja, a klasificirane u raznorodne kategorije simbolične hijerarhijske vrijednosti – uloga trenera možda je antropološki najinteresantnija.

Trener je medijator između same životinje s kojom “radi” i uspostavlja kompleksan odnos (koji svojom dubinom može daleko nadmašiti vezu konja sa samim vlasnikom ili uzgajivačem) i čovjeka kojemu na kraju dana pravda uspjehe ili pak neuspjehe, ozljede ili fizičko i mentalno blagostanje grla. S jedne strane, ugled trenera ovisi o njegovoj sposobnosti prepoznavanja potencijala pojedinog konja i izvlačenja maksimuma njegove genetike s ciljem razvoja u vrhunskog sportaša (profesionalnost u prepoznavanju prirodnog potencijala, ali i bioloških mana koje se onda pokušavaju kompenzirati), a s druge strane funkcionira u složenom kulturološkom mehanizmu konjičkog sporta.

Na jednom kraju je dakle životinja koju trenira, a na drugom vlasnik/kolege treneri/obožavatelji konjičkog sporta – dakle zajednica ljudi u čijem je središtu profesionalan ili rekreativan interes bavljenja konjima.

Trenerova uloga ona je “prevoditelja”. U relativnim antropološkim kategorijama (od kojih ne odustajem jer ih je kao antropološku tekovinu nemoguće izbrisati iz retrospektivnog pogleda na razvoj antropologije stoga držim da i dalje mogu poslužiti kao dinamička alatka, ali nikako paradigma unutar antropoloških istraživanja) “prirode i kulture” – gdje je konj s one “prirodne”, a konjari s one “kulturne” – trener je taj koji konstantno putuje iz jedne opozicije ka drugoj i time zaslužuje simbolički najutjecajniji položaj unutar konjičkih i konjarskih krugova.

O ULOGAMA U PROCESU TRENIRANJA Svaka je štala strukturirana. Na programima koji prate trke (derbije, revijalne i sl.) tri su kategorije u koje se svrstavaju ljudi kada govorimo o kasačkom sportu. To su kategorija vlasnika (ponekad se preklapa s kategorijom uzgajivača), trenera i vozača. Jedna osoba može ispunjavati sve tri role, ali te uloge također mogu biti raspodijeljene između tri različite osobe. Najintrigantnija je možda diskrepancija između uzgajatelja/vlasnika i trenera, a koja se može pokušati objasniti na više načina.

VLASNIK/UZGAJIVAČ – TRENER Trener je osoba najbliža konju, posebice ako vlasnik posjeduje mnogo grla. Unatoč nemaloj investiciji koju uzgajivač/vlasnik ulaže u grlo od samog početka – začeća, ždrijebljenja, odrastanja, treniranja i sl., trener je osoba za koju se smatra da umije izvući ono najbolje iz konja, ostvariti njegov potencijal te tako vratiti uložen novac i vrijeme. Iako vlasnik/uzgajivač ulaže materijalna dobra, trener ulaže ona nematerijalna u obliku svog iskustva i znanja koja su neophodna za izradu plana treninga, kako bi kombiniranjem oba areala investicija konj opravdao svoju genetiku. Nije dakle neobično čuti kako vlasnik/uzgajivač trenera pita “bude bilo kaj” od pojedinog grla ili pak svoje konje s timom trenera šalje u inozemstvo, gdje ih ovi treniraju i sudjeluju u trkama, prekidajući tako svaki fizički kontakt sa svojim konjima.

Tako sam od jednog slovenskog trenera čula da su najuspješniji konji jednog od naših najpoznatijih uzgajivača kasača upravo oni koji se utrkuju u inozemstvu jer pod njegovim nadzorom teško da bi uspjeli doći do tog nivoa kondicije i uspješnosti. Blaga narav i velika emocionalna povezanost uzgajivača sa svojim grlima učinili su ga konfliktnom osobom kada je u pitanju strog sportski režim treninga te, kako je kazao moj slovenski informant, nikada ne bi dozvolio grublji ili discipliniraniji odnos prema konju, a bez čega nema zapaženijih rezultata. U ovom je slučaju uočljiv popriličan nerazmjer filozofije uzgajivača (emocionalne komponente) i dotičnog trenera koji pak emocionalno povezivanje smatra iracionalnim.

Uzgajivač/vlasnik također će ponekad ući u konflikt s trenerom zbog različitih definicija treninga, uspjeha itd. Nemali broj puta čula sam da se treneri žale na odluke vlasnika koje po njihovom nahođenju nemaju nikakvog smisla niti uporišta u “filozofiji treninga” koju zastupaju. Tako na primjer vlasnik može tražiti da se prilikom transporta iz jedne štale u drugu konj drži izoliran od drugih konja, depriviran paše, ispusta i sl., konj “na popravku” ne smije se trenirati kasom već samo hodom, s mladim konjem ne smije se raditi “brzi rad” da se ne “uništi” i sl.

Takvo razmišljanje nije nelogično: u slučaju ozbiljnije ozljede konj najčešće “izlazi” iz trka kao neupotrebljiv, a kao takav, penzioniran, vlasniku je velik financijski trošak. Trener može dobiti drugog konja u trening, ali vlasnik se mora pobrinuti o daljnjoj budućnosti tako “neekonomičnog” grla. Statistička je realnost da će od stotinjak grla (na tržištu SAD-a, Švedske, Italije i Francuske te su brojke mnogo veće) samo njih nekoliko ući u povijest sporta. Vlasnik/uzgajivač između ostalog mora brinuti za puno veći broj konja iz kojih će se onda isfiltrirati određen broj vrhunskih. Iz pozicije uzgajivača/vlasnika nije potrebno konja “tjerati” dok se god “trči za gumbeke”, dakle dok su trke ekonomski neisplative (a kao što većina konjara s kojima sam razgovarala tvrdi da je slučaj na području Hrvatske). U slučaju većih nagradnih fondova režim treninga smije se i može pojačati.

TRENER – KOLEGE TRENERI: “KLUB ZAVIDNIKA” Trener, ako pretpostavimo da nije i vlasnik grla, najčešće radi za fiksnu plaću, a ponekad i na proviziju od osvojenih nagrada. U drugom slučaju, želja za samodokazivanjem dolazi posebice do izražaja, samim time što i egzistencija osobe ovisi o uspjehu koji poluči određeno grlo. Reputacija trenera pod najoštrijom je kritikom konjarske zajednice i najživlje rasprave vode se upravo oko umijeća i stručnosti pojedinog trenera. Uloga trenera ona je najambivalentnija – najzavidnija, ali i najnezavidnija. Svaki zaposlenik staje (konjušar, štalar, osoba zadužena za čišćenje, hranjenje, pojenje, izvođenje, groom i sl.) nada se jednog dana postati trenerom (ukoliko je taj prijelaz uopće moguć).

Ako pak jest, taj proces može uključivati “stažiranje”, nešto slično pripravničkom stažu, gdje osoba uči osnovne radnje održavanja štalskih prostora, konjskih boksova, “hendlati” konje, lagano savladavati opremanje, raspremanje, promatranje konja i teoriju treninga (kako ga drugi treneri podučavaju). Proces prenošenja “znanja” među trenerima također je interesantan. Kao i svi drugi “majstori zanata” svaki trener ima svoje trikove koje neće uvijek podijeliti s drugima. Okvir se može postaviti općim smjernicama, ali na svakom je pojedinom treneru novaku da ga ispuni vlastitim zaključcima i iskustvom. U ovoj je situaciji računica vrlo jasna: osim konja na stazi se natječu i vozači/treneri i upravo je ovo rivalstvo među ljudima toliko fascinantan fenomen vezan uz utrke konja.

Ako ćemo vjerovati prirodnoj uvjetovanosti (genetskoj predispoziciji) trkaćih konja da “žele pobijediti” ili se u najmanju ruku utrkivati (a svatko tko je barem jednom sjeo na ili iza trkaćeg konja zna da je ta tvrdnja utemeljena), želja vozača/trenera da pobijedi drugog vozača/trenera još je očiglednija. Unutar štale moguće je čuti dogovore među vozačima/trenerima o “zatvaranju” gostujućih vozača kako bi im umanjili šanse za pobjedu, o namještenim utrkama gdje se spremnim konjem u formi zatvaraju ostali vozači kako bi se “outsideru” omogućila pobjeda, a time i znatan dobitak suučesnika na nelegalnoj kladionici, negodovanja jer su mladi treneri unatoč neiskustvu dobili priliku sudjelovati u trkama pa će sada svojim neiskustvom sigurno negativno utjecati na dinamiku trke, govorkanja o dopingiranju konja iz drugih štala itd. Zanimljivo je kako se ideja dopingiranja kao nezakonite radnje uvijek preslikava na “izvanjske” sudionike trka. S antropološkog stajališta, podudara se s kategorijom “drugoga” gdje je stranac taj koji simbolički prodire u određeni (štalarski) kontekst, a kao takav (nepoznat i “tuđ”), nosi sa sobom potencijalnu opasnost. Tako sam o dopingiranju najčešće slušala kad bi netko iz druge štale, grada ili čak države došao u Oroslavje na trke, a nije neobično uz priče o dopingu čuti i one o zlostavljanju “njihovih” konja.

Sve navedene okolnosti konjičkog sporta dovode do kompleksnih međuodnosa kako u “međuštalskim” tako i u svakom pojedinom “unutarštalskom” kontekstu. I drugi autori bavili su se ovom problematikom pa tako Carole Case sažima svoj članak sljedećim riječima:

“Treneri trkaćih konja često se upuštaju u ponašanja koja se mogu smatrati devijantnima. Etnografska studija trkališta predlaže ideju da su ovi obrasci ponašanja racionalne adaptacije na problematične realitete trkaćeg svijeta. Neizvjesna ekonomska isplativost sporta, problematične organizacijske prakse te eksploatacijski poslovni savezi, svakodnevica su trkaće staze. Takvi problemi obuhvaćaju kontekst ‘svjesne sumnje’ kroz koji se treneri, uporabom varki, prerušavanja i konspirativnog udruživanja, adaptiraju na opisane uvjete. Argumentirano je da su takva ponašanja uobičajeni, normalni, odgovori na okoliš u kojem se nalaze treneri” (Case1987:329).

Slično mišljenje možemo derivirati iz kratkog opisa odnosa među trenerima, kako ga donosi Baš u svojoj etnografskoj studiji kasačkog sporta na području Ljutomera u Sloveniji: “Obzirom na društveni izvor, vozači su uglavnom tvorili jednorodnu zajednicu. Zato njihove međusobne odnose smijemo označiti po načelu “gliha vkup štiha”. Pored toga povezivalo ih je treniranje i utrkivanje, kao i zajednička sklonost kasaštvu” (Baš 1976:66).

Unatoč toj unutargrupnoj koheziji kojoj pridonosi zajednička težnja usavršavanja i razvoja kasačkog sporta te određene sportske navike i obrasci, Baš dalje upozorava na tenzije uočljive među vozačima, kako među gostujućima (dakle koji se dolaze utrkivati s drugih područja Slovenije), tako i unutar samih ljutomerskih vozača: “Drugačiji su bili njihovi odnosi s vozačima, koji nisu bili iz ljutomerske okolice već iz drugih krajeva. U susretu s njima, bilo na ljutomerskim trkama ili na utrkama u drugim krajevima, nerijetko su iskazivali nepovjerenje. Očuvana usmena predaja pripovijeda o svađi domaćih i ‘tuđih’ vozača koja je rezultirala time da su ljutomerski vozači u Zagrebu spavali uz konje, da se ‘nešto ne bi dogodilo” (ibid.).

Međutim, kao što već navodim, situacija nije bila potpuno jednostrana niti među ljutomerskim, “domaćim”, vozačima: “Neoprečni nisu bili niti međusobni odnosi ljutomerskih vozača. Spomenuli smo elemente koji su ih povezivali i koji su za njihove odnose bili od posebnog značaja. Ipak: utrke su takmičenje, natjecanje, unutar kojih je svatko želio biti prvi ili zaraditi jednu od nagrada; podrazumijevalo se da nitko nije želio biti zadnji i “voziti djetelinu” (takvom vozaču su ponekad nakon trke na kolica (sulky) stavljali djetelinu” (ibid.).

Kako mi se čini, ovaj moment “kićenja” sulkyja djetelinom metafora je kojom se vozača simbolički spušta na “nesportsku”, svakodnevnu razinu obavljanja seoskih radova kao što je košnja livade ili pašnjaka, a grlo pak usporedi s “hladnokrvnim”, teškim, radnim pasminama konja koja, doduše korisna, nikada ne postiže cijenu niti poštovanje kao punokrvan trkaći konj.

Zanimljivo je dakle uočiti da su upravo ideje, stremljenja i zajednički napori razvoja trkaćeg sporta također i habitus koji potiče međusobno rivalstvo. Unatoč kolektivnom kontekstu unutar kojeg nastupaju (kao dio ukupnosti kasačkog sporta, kao dio određenog mjesta koje je najčešće obilježeno postojanjem hipodroma ili staze za trening), na trkaćoj stazi izraženija je ipak individualistička nota pojedinca koji želi pobijediti i na taj način osigurati ekonomsku isplativost i društveni ugled. Kako to Baš navodi: “Prije i poslije trka, vozači su u pravilu bili u dobrim odnosima. Međutim, tokom utrkivanja, kako se govorilo i očuvalo usmenom predajom ‘brat brata nije poznavao’... Kao daljnji argument opisanih pojava izvještavam kako je na trkama za društvo vozača osmišljen naziv ‘Klub zavidnika’”... (ibid.).

DEVIJANTNO PONAŠANJE KAO MEHANIZAM ADAPTACIJE Upravo su ove stresne okolnosti razlog devijantnih ponašajnih obrazaca (dopingiranje konja, sabotiranje drugih trenera, nepovjerenje prema “došljacima” i sl.) kojima pokušavaju izbalansirati vlastite uloge u ambivalentnom svijetu trkaćeg sporta. Još je jedan problem obrađen u antropološkoj i etnološkoj literaturi koja se bavi problematikom svijeta trkaćih konja, a koji se uklapa u ovaj okvir devijantnih obrazaca: problem anorexie nervose kod jockeya (više o tome u: Thompson 1982). Iz razloga što je moja interesna sfera isključivo svijet kasačkih, a ne galopskih utrka, ovdje se neću detaljnije osvrnuti na spomenuti rad, ali komparacije radi navodim izvor kao još jedan potencijalni argument za ovu raspravu. Naime, težina jockeya (kod nas vozača) u svakom je slučaju od veće važnosti ako se konj jaše nego vozi, no problem anoreksije zapravo se uklapa u sistem devijantnih ponašanja kojima se treneri (vozači/jahači) adaptiraju na stres okoline trkaćeg sporta.

Kratak prikaz konkretnih ponašanja o kojima u ovom poglavlju govorim nalazim opet kod Baša u našem susjedstvu: “Godine 1878. je prilikom ljutomerskih konjskih utrka zabilježeno “oviranje”, najvjerojatnije zatvaranje prilikom pretjecanja. Prilikom toga je kasnije navedeno da se žrtva prekršaja obračunala s prekršiteljem udarivši ga bičem. Ponekad su na utrkama na glas dobacivali krive komande drugim konjima ili ih vikom pokušavali prestrašiti. Također je poznato da su neki pojedinci na razne načine pokušavali zadržavati druge natjecatelje na startu ili su tokom trke pokušali drugog konja udariti bičem te ga tako smesti...” (ibid.).

U Hrvatskoj se ovakva nesportska ponašanja najčešće manifestiraju u međusobnom “zatvaranju” vozača kako ne bi bili u mogućnosti preći u vodstvo, prekomjernoj uporabi biča ili pak preglasnom vokalizacijom pri startu (što se u fondu Kola jahačev i vozačev v Ljutomeru od 31. svibnja 1931. navodi kao “Kričanje vozačev na startu in vožnji”).

Iako je jasno da su ovakva ponašanja sankcionirana diskvalificiranjem izgrednika, iako je većina vozača prije i poslije trka u prijateljskim, štoviše bliskim ili intimnim odnosima, vrijeme trke liminalno je vrijeme gdje su dozvoljeni (ili barem očekivani) drugačiji obrasci unutargrupnog i međugrupnog ponašanja. Kako to navodi i Baš: “Samo nekoliko minuta, koliko traje pojedina trka, odnosi među vozačima bili su drugačije prirode” (Baš 1976:67).

TRENER I KONJ – INDIVIDUALNA PRIRODA ODNOSA Hijerarhija trenera najčešće je temeljena na uspjehu pojedinog konja na trkama što implicira da se kompetencija i legitimitet određenog trenera odražava direktno kroz rezultat konja, a ponekad nauštrb konja i njegove dobrobiti. Treneri su poput trickstera koji balansiraju između volje vlasnika i pritiska promatranja ostalih trenera te konja s druge strane. U tome se moraju služiti znanjem, strateškim nastupanjem, konstantnim (samo)dokazivanjem unutar zajednice, sitnim lukavštinama u opremanju i vožnji konja i sl. Moraju uvažiti zahtjeve i propozicije koje pred njih postavljaju poslodavac i kolege (rivali), ali i uzeti u obzir konja, njegove potencijale i mogućnosti.

Trener je osoba koja balansira između opozicija prirodno – kulturno i ta je pozicija izvor njezine moći i društvenog prestiža.

Svakom treneru kasača velik je ponos ukazati na vlastito umijeće treniranja konja u trenutku kad se ovaj “posloži” na stazi te odradi trening ili trku bez ozljeda po nogama, “skakanja” u galop i sl. Uvriježeno je vjerovanje da se određeni trener ili vozač i konj “nađu” te taj spoj urodi posebno uspješnim rezultatima.

Vrlo živo i prezentno vjerovanje u takve spojeve trenera i konja moguće je potkrijepiti i sljedećim primjerom. Prilikom terenskog istraživanja, zbunjujuća okolnost, barem u početku, bila je ona nadijevanja kolokvijalnog “štalskog” imena uz ono “službeno”, navedeno u identifikacijskim papirima konja (nadijevaju se po pravilima svake pojedine zemlje – najčešće kombinacija imena pastuha i kobile koja oždrijebi ždrijebe, ime po prvom slovu imena pastuha, kod nas kobile i sl.). U tim uvjetima naravno postoji veća šansa da će se naknadno dodati “nadimak” ili štalsko ime u skladu s karakterom, prepoznatljivim fizičkim osobinama itd., nego u uvjetima potpune slobode odabira imena.

Ne radi se, dakle, o skraćivanju punog naziva (iako to nije isključeno), već o potpuno drugačijem imenu, najčešće asocijativne prirode, koje u svakodnevnom razgovoru štalara i trenera potpuno istiskuju ono službeno. Tako nije neobično da Form Star CIS postane “Johnny” (najvjerojatnije po uzgajivaču i prvom vlasniku, Ivici Crnekoviću), Aramis “Cvetko”, Bembekula Vitae “Seve Nacionale” ili “Ćubica”, No Bad Boy “Jon Bovi” (Bon Jovi) itd. Prisjetimo se i “Big Reda”, jednog od najpoznatijih punokrvnjaka ikada, pravim imenom Secretariat, zatim pastuha Native Dancer poznatijega kao “Grey Ghost” itd.

Ovakve je primjere moguće naći i u drugim tekstovima koji se bave sličnom problematikom. Tako i u etnografskoj studiji trkališta Newmarket u Engleskoj, Rebecca Cassidy donosi kratak pasus o nadimcima ždrebadi: “Nadimci su dodjeljivani većini konja i većinom su se referirali na službena imena u slučaju kobila ili u slučaju ždrebadi na ime pastuha (npr. “Little Lion” od pastuha Lion Caverna ili “Barry” od kobile Barathee) ili pak na njihov osobni izgled (npr. “Kipper” (“Losos”) jer je smrdio, “Chopper” (“Sjeckalica”) jer je često grizao ili “Donkey” (“Magare”) jer je izgledao kao magare nakon ždrijebljenja. Drugim riječima, individualnost konja naglašena je kroz nadijevanje nadimaka, a značajno je vrijeme utrošeno na rasprave o pravom odabiru imena u odnosu na “osobnost” svakog pojedinog konja” (Cassidy 2004:131).

Nadimci (štalski nazivi) impliciraju na proces upoznavanja ili barem promatranja konja kao pojedinca te u skladu s uočenim “posebnostima” davanje i odgovarajućega naziva. Štalsko ime implicira prisnost i želju konjara, timaritelja ili trenera da se njime nekako istakne pojedino grlo u odnosu na druge.

Podtekst koji je ipak moguće iščitati, a dotiče se vjerovanja u individualnu prirodu svakog pojedinog grla, upravo je nepisano pravilo da određeni trener može “pročitati” svog konja bolje nego ostali, da ga može odvoziti najbolje moguće, opremiti ga odgovarajućom opremom te ga potkovati kako bi minimizirali ozljede, nepoželjne kretnje, promjene taktova, kompenzirali određene “mane” u kretnjama i sl. Vjerovanje u posebnost i ekskluzivnost pojedinih kontakata između konja i ljudi neminovno podrazumijeva postojanje individualne prirode ili karakternih osobina koje onda utječu na uspješnost takvog “spajanja”.

Pojedinci koji uspješno kooperiraju s jedinkama drugih vrsta uvijek su društveno obilježeni, bilo ostracizmom, društvenim priznavanje u vidu imenovanja takvih pojedinaca šamanima i sl., no uvijek isticanjem u odnosu na ostale članove društva koji tu sposobnost ne iskazuju. Odatle simbolička snaga uloge trenera. Kate Fox (2005.) u svojoj studiji ulogu trenera čak izjednačava s onom šamana u arhaičnim društvima. Njezina opservacija kako se treneri ne “umrežavaju” u bliske međuodnose donekle koincidira sa situacijom među trenerima/vozačima kasačkih utrka. Umijeće treniranja ljubomorno se čuva pa se tako često može čuti fraza kako te “ni jedan trener neće besplatno naučiti voziti”, implicirajući da znanje ima svoju cijenu. Upravo je ta mistifikacija moći trenera ključna za hijerarhijski nivo koji simbolički zauzima: ne postoji univerzalna definicija dobrog trenera, dobrih tehnika i metoda koje uvijek poluče rezultat. Fox argumentira: “Kao i plemenski iscjelitelji, treneri u velikoj mjeri ovise o slijepoj (ili barem ozbiljno kratkovidnoj) vjeri u njihove sposobnosti kako bi održali postojeću klijentelu te o osobnoj karizmi kako bi privukli nove vjernike” (Fow 2005:51).

“TRAINERS KNOW THE HORSE FROM THE BOTTOM; JOCKEYS KNOW IT FROM THE TOP”

U tekstovima Carole Case, koja se bavi proučavanjem galopskog sporta i pripadajućih mu rituala u Engleskoj, naglašena je dihotomija u društvenom statusu trenera i jockeya. To je donekle i jasno obzirom da je uloga trenera ona “iskustveno-intelektualne” prirode: on procjenjuje konja, njegove sposobnosti, genetski potencijal, osmišljava režim treninga i prehrane, naručuje potrebnu opremu, savjetuje vlasnika o prijavama pojedinog grla na trke te na kraju krajeva i odabire jockeya koji će onda pojedinog konja i jahati.

U kasačkom sportu ova dihotomija ne može postojati iz prostog razloga što su uloge trenera i jockeya (ovdje vozača) najčešće stopljene u jednu. Dakle, trener je najčešće i vozač. Razlog tome upravo su sulky (laka kolica u kojima sjedi vozač), a koja mogu podnijeti svakako veću masu vozača nego je to u slučaju galopskog sporta gdje je opterećenje na konjima leđa presudan faktor te je poželjno da bude što neznatnije. Fizionomija jockeya popriličan je faktor selekcije dok je u kasača masa vozača amortizirana lakim kolicima/zapregom i njezinim kotačima. Dakle, osoba koja trenira konja također ga gotovo bez iznimke može odvoziti i u trci. Stoga do stroge podjele nikada nije došlo. Zanimljiv je možda podatak da postoje i kasačke utrke pod sedlima koje su identične onima galopskima (izuzev kretanja konja kasom, a ne galopom), no koje nisu toliko popularne u Hrvatskoj, štoviše gotovo su uvijek revijalne prirode. Monté ili utrke pod sedlom, najpopularnije su u Francuskoj pa bi se ondje mogla provesti komparativna analiza uloge jockeya u te dvije podvrste konjičkog sporta, a za naše je prostore možda indikativna upravo nezainteresiranost za specijalizaciju takvog načina natjecanja.

ZAKLJUČAK Odlazak na zagrebački hipodrom, kao i na oroslavski, ali i daruvarski, pomalo razočarava nerazmjerno malenim brojem posjetitelja. Najčešće su to pripadnici konjarskog društva sa širim krugom poznanika, entuzijasta ili ljudi koji se hobistički zanimaju za bilo koju podvrstu konjičkog sporta. Uz preponsko jahanje i galopske utrke koje su donekle medijski popraćene i interesantne širem sloju posjetitelja, kasački sport doživljava stagnaciju, a kako se na forumu pegasus.hr može pročitati i “stečaj”.

Kao što je i Kate Fox “opravdala” svoje antropološko istraživanje “plemena trkališta” kroz prizmu razjašnjavanja odnosa svih članova konjarske i konjičke zajednice te doprinošenja popularizaciji i demistifikaciji tog veoma ceremonijaliziranog dijela britanskog folklora, tako je možda antropološka analiza ili barem interes dobar način za popularizaciju i predstavljanje ovog sporta i kod nas. Druga je dobit ona za struku kulturnih antropologa – primjenjivost antropološke metode u potencijalno lukrativnoj industriji konjskih trka.