Ana Žanko  

Umjetnički dijalog slobode i tišine

Ciklus Jedan na jedan, s kojim je splitska Galerija umjetnina započela krajem 2011. godine, nastavljen je ovoga mjeseca trinaestom sesijom, čija je kustosica Kornelija Krpačić. Zanimljiv i dinamičan koncept ravnopravnog, jedan na jedan, umjetničkog dijaloga pružio je publici niz izložbi-amalgama u kojima konfrontacijom i interferencijom različitih (ali i bliskih) autorskih poetika dolazi do konstruiranja novog umjetničkog diskursa, na licu mjesta, unutar zidova izložbenog prostora. U okviru ciklusa otvorena je krajem rujna izložba Damira Babića i Mirjane Vodopije. Tom su prigodom Babić i Vodopija, zvučna i široj javnosti relativno dobro poznata imena hrvatske kulturno-umjetničke scene, prezentirali splitskoj publici tematski blisku i srodnu, ali formalno bitno različitu seriju radova.

Čežnja za tišinom I Babić i Vodopija kao ishodišnu točku svog autorskog promišljanja odabiru prirodu. U autorskom traganju za esencijom vlastitog bića priroda postaje Arijadnina nit u labirintu suvremene ljudske egzistencije. Kontrapunkt subjektivnoj interpretaciji prirode, koja nije samo suhoparan motiv nego ključ za dekodiranje individualne umjetničke i životne filozofije, Babić i Vodopija pronalaze u objektivnom eksperimentiranju potencijom umjetnosti i snagom imanentnog im umjetničkog medija. Zbog toga su Babićeva platna respektabilnih dimenzija minuciozno oslikana, a Vodopijine fotografije prožete točno određenom količinom svjetlosti. Prava, nepatvorena umjetnost rađa se isključivo iz ljubavi i duboke pokretačke emocije. Ali isto tako, prava umjetnost pretpostavlja i element racionalnog, znanstvenog promišljanja i istraživanja, intelektualne vivisekcije i tehničkog eksperimenta, koji od svake Vodopijine fotografije stvaraju egzaktan dokaz fenomena svjetlosti, vremena i prostora. Umjetnost kao takva postaje krucijalni svjedok ljudskog postojanja – bez utvrđenih mjernih tablica, bez poznavanja zakona fizike – umjetnost intuitivno osjeća puls života. Pred monumentalnom beskonačnošću Babićevog platna (Kako se dešava obrat u prostor mogućeg?, Postoji li uopće put?, Sve je kao što treba biti, itd.) promatrač će se osjetiti potrošniji i lomljiviji nego pred ijednom znanstvenom formulom, makar to bila i jednadžba ništavnosti ljudskog bivanja. Suprotstavljeni "jedan na jedan", Babićevi i Vodopijini radovi kreiraju zanimljivu igru svjetla i sjene, ispunjavajući galerijski prostor upečatljivom umjetničkom sinergijom. Babić je melankoličan, autorefleksivan i kontemplativan, a prostor njegovih slika lirski je sjetan i prigušen. Niz šumskih pejzaža iz ranijeg ciklusa Tko je protjerao tišinu? Srca venu nadopunjuju tri "novija" šumska pejzaža (Da li se odluke zaista donose unutar uma?, Sve je kao što treba biti, Kako se dešava obrat u prostor mogućeg?) i niz pejzaža s motivima mora. Beskonačan prostor nepomućenog mira, šume i mora, tek na pojedinim pejzažima uzurpiran figurom čovjeka ili fizionomijom nekog umjetniku poznatog lica, krajolik je Babićeve duše. Suvremen čovjek, (anti)junak svojega doba, izgubljen je u zvukovima. Glazbena podloga života jest kakofonija zvukova motora, reklamnih džinglova, jauka sirena i ljudskih glasova. Sindrom stada, potreba ljudske jedinke da uvijek i stalno bude okružena drugim jedinkama iste vrste, refleksna je reakcija na strah od samoće – a strah od samoće nije ništa drugo doli strah od tišine. Babić se tišine ne boji; naprotiv, on za njom čezne. Tišina je za Babića esencijalna. Ljudska misao, osjećaj i djelo zadobivaju vrijednost tek kada su nastali u dubokoj tišini vlastitog bića. Sve ostalo je kičasti plagijat već viđenoga.

Lišće smo na vjetru Nasuprot Babićevoj mističnoj Tišini, kod Vodopije nalazimo putenu slobodu trenutka, istovremeno zarobljenog i oslobođenog u vremenu i prostoru. Razigrani svijet svjetla i sjene, prirode koja se budi, rublja koje se svom snagom svoje lepršavosti bori za bijeg u plavo nebo, odiše nepodnošljivom lakoćom postojanja i stvaranja. Simptomatični naslovi djela ili serije radova – Sloboda u padu: Lišće, rublje, papiri, perje, Mogućnost, volja, odluka, djelovanje: Led – unaprijed otkrivaju autoričinu preokupaciju slobodom i granicama ljudske egzistencije. Može li pad biti let? Je li naš unutarnji svijet produkt interakcije s okolinom ili je vanjski svijet konstrukt našeg uma? Priznaje li šutljiva zajednica samoniklog bilja nas kao stvarnost, ili je njihov paralelni svemir ravnodušan spram čovjeka? Vodopija eksperimentiranjem s fenomenom svjetlosti naglašava ljudsku slabost – raspon intenziteta svjetlosti prihvatljiv zjenici našeg oka relativno je malen. Prema tome, kako uopće možemo biti sigurni da je ono što vidimo jedina stvarnost? Transcendentalan trenutak kada se lišće podaje na (ne)milost vjetru sadrži u sebi najkompleksnije pitanje našeg postojanja – jesmo li lišće ili smo vjetar? Iako Vodopijini i Babićevi radovi tematski tangiraju – što je i očekivano u srazu takva dva moćna, paralelno umjetnička i analitička uma – riječ je o sasvim različitim umjetničkim poetikama. Babićevom prigušenom, koloristički uniformiranom i samozatajnom svijetu tišine prkosi lepršavi svijet čistog postojanja, vječnog bujanja i traganja unutar nedokučivih dimenzija vremena i prostora. Njegov nenametljivi, ali prodorni mir ni u jednom trenutku nije obeščašćen dinamikom lutanja koju Vodopija bilježi kroz svoj fotografski objektiv ili je neposredno prezentira multimedijalnom instalacijom. Primjerice, u radu Žardinjera, umjetnica se mimikrijski stapa s prirodom bivajući prisutna posredstvom video projekcije, dakle istovremeno prisutna i nepostojeća, umjetno kreirana, virtualna. Monumentalnost Babićeve veličanstvene tišine pritom ne otima i ne guši ništa od živosti Vodopijinog nestalnog svijeta. Prezentirani zajedno, u istom prostoru, individualni umjetnički diskursi brišu granicu i konstruiraju sasvim novi svijet u kojem je Tišina spremna progovoriti sa Slobodom. Njihov dijalog asocira nas na one vjekovne Goetheove stihove koji zvone na oproštaj: "Nad svim brežuljcima/ Je mir,/ U svim vrhovima stabala/ Nećeš čuti/ Niti dah./ Ptice šute u šumi./ Čekaj samo, uskoro,/ I ti ćeš otpočinuti."

Uostalom, što je drugo oproštaj, nego li tišina i sloboda? Time naravno ne želim prišiti makabristični element stvaralaštvu ni jednog ni drugog autora; njihovi radovi su posvema od ovoga svijeta – svijeta zaglušujuće buke u kojem čovjek pokušava uspostaviti red, pronaći čvrsto uporište koje će lutanjima dati konkretan smisao. Babić to uporište pronalazi u tišini, koja napaja njegov umjetnički i ljudski senzibilitet, postajući za njega ishodištem svega pa i ljepote. Vodopija pak smisao pronalazi u traženju, u fluidnom bivanju koje može biti i let i pad, ali dok se ne nađemo na krajnjoj točki vlastite putanje (uzlazne ili silazne) ishod ostaje nepoznat. I upravo u tome se krije čarolija. Ostavljajući nas bez konačnog odgovora, Vodopija i Babić uvode nas u jedinstveni svijet koji je istovremeno beskonačan i hermetičan, intelektualno razrađen i razigran, nepodnošljivo lak i čvrsto ukopan. Suočimo li se "jedan na jedan" s njima, umjetnička djela odriču se nominalnosti autorstva, pravca i medija, stvarajući efektnu vizualnu senzaciju koja promatrača vuče sve dublje i dublje u uzbudljivi estetski vrtlog