S multimedijalnim umjetnikom razgovaramo o njegovim “terorističkim” performansima upućenima vodećim političarima današnjice, odnosno o radovima koje je osmislio u okviru projekta Performing Terrorism
Krenimo u razgovor od tvoga performansa Soy terrorista. Solo pido un poco de ayuda (Ja, terorist. Pomognite mi, molim) koji si prošle godine izveo kao javnu akciju na ulicama Barcelone. Kako su prolaznici reagirali na tebe kao prosjaka-teroristu? Jesu li ti nešto pritom i udijelili?
Prosjak-terorist se sasvim dobro uklopio u svakodnevni život grada, pogotovo jer je akcija izvedena u euforičnim danima prije katalonskog dana nezavisnosti koji slave 11. rujna. Obzirom na krizna vremena, priznajem da sam bio zadovoljan skupljenim prilozima za nezaposlenog teroristu. Na neki način, građani već sada životare u živom pijesku hiperstvarnosti, razlike između zbiljskog i imaginarnog su se raspale, tako da sama pojava terorista na ulici kao prosjaka nije izazvala nikakve šokove među građanima, obzirom da su oni već zahvaćeni ontološkom gangrenom suvremenog društva. Ili kako Foucault kaže da danas živimo (ili smo živjeli) u društvu priznanja; priznajemo svoje greške, svoje bolesti, svoja zastranjenja. To je samo po sebi dovoljno. Ja sam terorist. Nezaposlen. Pomognite. I građani pomažu. S druge strane, danas vlada percepcijska panika jer nitko ne vjeruje onome što vidi i čuje, a naročito ne onome što razumije, jer se iza svake stvari skriva nešto drugo, neka alternativna verzija događaja zbilje. Paradoksalno, zbilja je postala naša prava utopija koja više nije u području mogućega. Kao i npr. politika. Nema ljevica. Nema desnica. Nema centralno. Dobro je što se građani bude iz te utopije. Bosi na ulicama gradova.
GRAĐANI-TERORISTI
U opisu performansa navodiš kako vladajuće politike pretvaraju “vlastite građane u moguće teroriste, u ljude koji su stjerani u kut, te više nemaju ništa za izgubiti”. Kako se osobno osjećaš kao stanovnik ove zemlje koja vodi potpuno istu politiku prema američkoj i EU recepturi?
Iz osobne perspektive se osjećam kao duga, dok me društvo/zemlja tjera da budem samo jedna boja. Recimo siva. Jasno je da su politike promašene, da korporacije/banke seru u usta političarima, koji seru u usta medijima, koji seru u usta građanima. Taj lančani izmet sistema koji se na kraju valja po nepcima građana/birača pretvoren je u sfinginu zagonetku ili preciznije u ontološku skepsu. Kritiziraš demokraciju. Pa zar to postoji? Kritiziraš kapitalizam. Pa zar to postoji? Kritiziraš centre moći. Pa zar to nije paranoično? Opet tek danas možeš kritizirati bilo što, pa onda valjda i moraš. Živimo neku ambivalenciju, shizofreniju, sve je izmet i sve može postati izmet. O autonomiji vođenja ove zemlje i neke njene neovisne politike ne treba trošiti riječi. Svijet je akcelerirao dovoljno da je nevjerojatna činjenica postojanje vremena u kojem guverner Jugoslavenske narodne banke istjeruje predstavnika IMF-a iz svog ureda. Iz današnje perspektive to zvuči kao novi Hendrixov album koji producira Tricky, a gostujući vokali na albumu su Björk i Thom Yorke. Što se tiče umjetničkoga osjećaja ili dojma, razmišljam o transformaciji prosjaka iz terorista u građanina, s tim da se prosi za proračun republike, ovisno u kojoj se republici izvodi javna akcija. Bilo bi sjajno kada bi zastupnici naroda prosili od građana novac za smanjenje vanjskog duga. Na ulici. Među svojim biračima. Ta ideja dodatnog direktnog punjenja proračuna se razvija i u smjeru da se po gradovima postave bijele kutije na kojima piše Proračun Republike, te da se svakih tjedan dana kutije kupe i šalju na adresu ministarstva financija.
SEX, VATIKAN I VIDEOVRPCE
Video instalaciju Terrorist Love Data (2012) oblikovao si kao četiri videoperformansa u kojima kao terorist ironijski izražavaš ljubav Putinu, Obami, Angeli Merkel i Zoranu Milanoviću. Reci nam ovom prigodom kako si strukturirao svoj terorističko-ljubavnički performans prema našem premijeru?
Stukturirao sam ga kao problem koji leži u tome što simbolizacija uvijek promašuje, što nikada ne uspijeva potpuno pokriti Zorana Milanovića Zokija. Premijer jedne države možda i više od svih zaslužuje da ga netko voli. U slučaju mog projekta to je terorist. Terrorist Love Data je višekanalna video instalacija koja se bavi odnosom između umjetnosti i moći, ili umjetnosti i rata, umjetnosti i terora, odnosom koji je uvijek bio ambivalentan. Suvremenom ratniku, teroristi više ne treba umjetnik da bi istakao svoju slavu i upisao svoju akciju u univerzalnu memoriju. Svaki čin terora, svaki čin rata odmah je registriran, zastupljen, opisan i tumačen od strane medija. Ovaj nepogrešivi stroj od medija radi 0 – 24 h. Mi se stalno hranimo sa slikama rata, terora i katastrofama svih vrsta. Terrorist Love Data je serija video radova u kojima umjetnik preuzima identitet terorista da bi izrazio svoju ljubav najmoćnijim političarima, on je svjestan da radi njihove ljubavi, radi njihova činjenja on jest ono što jest.
Snimljeni su još video radovi za Hollanda, Christine Lagarde, Janeza Janšu i papu Benedikta XVI. Zanimljivost oko Benedikta je ta što je dva tjedna nakon snimljenog videa odlučio abdicirati. Potpuno fakcionalnom se čini mogućnost da je, surfajući u ranim jutarnjim satima, Benedikt naletio na video Papa ti amo. Sve ostalo su seks, Vatikan i videovrpce.
Koje si još radove na temu terorizma izveo u sklopu projekta Performing Terrorism na kojemu radiš od 2011. godine?
Performing Terrorism je realiziran kroz radionicu performansa u Splitu, PTC interaktivnu instalaciju u Galeriji Vladimir Nazor (Zagreb), javnu akciju i performans Soy terrorista... u Barceloni, kroz mail art projekt Suicidal Notes, koji je neprihvaćanje političke odgovornosti za ono što se događa pretvorio u oproštajna suicidalna pisma političara koji su ili trenutno na čelu država EU ili su to bili do prošlih izbora, te kroz višekanalnu video instalaciju Terrorist Love Data. Projekt je izveden u Beogradu kao javna akcija u periodu od 27. veljače do 3. ožujka u Ulici kneza Mihajlova.
Kako si koncipirao navedenu beogradsku javnu akciju?
Akcija Ja, terorist je izvedena poput akcije u Barceloni, samo što terorist puni proračun Republike Srbije. Osim toga napravio sam i fotografski projekt (I oni su bili) pioniri na Kalemegdanu s građanima koji drže natpise “Dačić je pošten, Jeremić je iskren, Nikolić je radišan”, destruirajući semantički pionira, socijalističku federativnu državu, te upozoravajući na paradoks bilo kakve etike unutar politike. Vrijednosti koje pionir znače su nestale, prestale su biti bitne, iako su svi današnji političari zapravo bivši pioniri. P danas nije pošten nego prodaj.
Koja je tvoja alternativa u odnosu na plaćeničku političku strukturu koja nas vodi u EU?
Zoran Roško s Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla... Rekreacijska teorija za unutarnja tijela je moja vlastita alternativa.
Kako si koncipirao akciju Moja...slijepa...naša u okviru zadarske izložbe Revolution Now & Forever 2011. godine?
Akcija je izvedena na Forumu kao mjestu susreta građana. Jednostavnu proširenu rečenicu, moram priznati, ponešto prostu, uputio sam tadašnjoj Day after yesterday premijerki, na način da sam slovo po slovo printao u znakovima za gluhonijeme, a zatim sam postavio tekst u obliku zatvorenog labirinta iz kojeg nema izlaza. Bilo je zanimljivih interakcija, pogotovo kad se pojavila grupa od stotinjak klinaca koji su tu bili na ekskurziji, pa je učiteljica pozvala jednog od njih koji poznaje znakovni jezik da pročita što piše. Nakon uvodnih riječi “Draga p.z… Jaco”, učiteljica ih je brzo odvukla u sigurnu kuću sv. Donata. Ono što me tu zanimalo je prostor javnog govora i jezika kao oblika još-ne-komunikacije. Na neki način taj rad je bio poveznica s prastarom fazom u kojoj sam surađivao s Rodionom, i u kojoj smo se bavili upravo problemima komunikacije, ne-komunikacije, još-ne-komunikacije. Sâm jezik, kao što kaže Maturana, ne prenosi informacije o svijetu nego nas samo orijentira pa nikoga ne možete uvjeriti u istinu koju on nema kao implicitnu u korpusu svojih vjerovanja. U tom smislu reakcija učiteljice je bila malo ishitrena, da ne kažem nepotrebna.
EU PIONIR
Tvoj glazbeni performans EU pionir nastao je uz podršku Ministarstva kulture. Jesi li u aplikaciji zaista napisao točan opis tog subverzivnog performansa? Pritom moram sa zadovoljstvom s vaše web-stranice (http://www.mavena.hr) citirati nekoliko stihova sjajne pjesme koju si otpjevao u tom glazbenom performansu: Danas kada postajem EU pionir, dajem časnu umjetničku riječ/ Da ću surađivati s umjetnicima iz EU/ I da će svaki moj projekt imati dodanu EU vrijednost/ Da ćemo međusobno razmjenjivati iskustva/ Da će naš mission, vision i objectiv biti u skladu s onima iz EU.
Projekt je realiziran u okviru NMG Zadar koji je prijavljen na Ministarstvu kulture, tako da je minimalan iznos sredstava potrošen na EU pionira. Zapravo, riječ je o entuzijazmu nekoliko ljudi – Juraja Arasa na organizaciji i basu, Lasse i Gumenog na gitari, Shome na soundu te mene na semplovima i vokalu. Performans je strukturiran kao koncert u kojem su neke neuralgične točke našeg društva odsvirane, otpjevane, i tjeraju vas na ples. Tako sam na obradu Popcorna pjevao Bleiburg nije Jasenovac, zatim obradu Bastardza Vodi me na Bleiburg, to nam dobro pristaje, vodi me na Bleiburg, tamo nam je najbolje. Publici se jako svidjela palimpsestna Hej Europo još ste živi, na rifovima Hej Slaveni i Underworld ritmu.
Tim si glazbenim performansom nastupio i na TEST!-u 2011. godine, ali kao Teatar VeRRdi. Dakle, djeluješ i u toj zadarskoj umjetničkoj organizaciji ili je njezin rad pretočen u rad kolektiva Mavena – 36 njezinih čuda?
Teatar Verrdi je postproducirao projekt preko NMG Zadar, a s voditeljem Jurajem Arasom sam surađvao na nekoliko projekata, između ostalog i na Eu pioniru. Što se tiče Mavene, ja sam njen suosnivač i bivši član. Moje je djelovanje povezano najvećim dijelom za ljubljansku Via Negativu, performerski kolektiv koji je ove godine proslavio deset godina djelovanja te objavio izvrsnu knjigu No one should have seen this. Ove godine u produkciji Via Negative realiziram projekt koji radim s umjetnicima iz Barcelone. Radni naslov projekta je Majmun, a temelji se na istraživanju odnosa između društvenih/političkih/neoliberalnih eksperimenata koji su završili s negativnim ekonomskim posljedicama, spektakularizacije tog neuspjeha na ulicama te relacije umjetnika prema tom spektaklu, njegovoj (ne)potrebnosti, izradikaliziranom svijetu u kojem umjetnik više nije radikalniji od svijeta kakav jest, u kojem nema metaka u njegovu pištolju, nema nadrealnog u njegovu djelovanju.
U splitskom Domu mladih na festivalu alternativnog teatra XONTAKT 2012. povodom podrške splitske nezavisne kazališne scene izveo si performans Scream u kojem se isto tako baviš fenomenom terorizma. Na koji si način oblikovao navedeni performans u kojem si, kako je bilo navedeno u najavi, povezao krađu Munchove slike Krik i Jašarevićevu prijetnju američkoj ambasadi kao i moguće terorističke akcije na Olimpijskim igrama u Londonu?
Projekt se prvotno bavio krađom Screama, a kad su se fikcionalne stvari počele realizirati u stvarnosti – kao npr. moj se u potpunosti izmišljeni lik Jašarević, nakon tri mjeseca od premijere, realizirane u produkciji teatra Glej iz Ljubljane, pojavljuje kao stvarni lik i puca na američku ambasadu u Sarajevu – tada sam počeo povezivati stvarne događaje i semplirati ih u projekt. Obzirom da u komadu Jašarević pali Scream, a da je u stvarnosti najavljena Munchova izložba za vrijeme OI u Londonu, bio je logičan korak poslati fikciju u fakciju, kao i očekivati da će 40 godina nakon OI u Münchenu možda doći do terorističkih napada, koji su i bili najavljeni od strane organizacije FIA. Sam projekt se neprestalno nadopunjuje novim podacima iz (prividno) stvarnog života te na taj način transformira. Scream sam napisao i režirao, dok su performeri bili mladi sjajni Davor Kovač i Aja Kobe. U sklopu Cava projekta, Scream je realiziran i u Barceloni 2012., u Antic teatru, koji maestralno vodi divna Semolinika Tomić koja je stvorila u Barceloni pravo mjesto za istraživačke eksperimentalne projekte.
PRIPREME ZA OBLJETNICE – 1914. I 1934.
I završno ukratko nam predstavi svoj najnoviji projekt Nerevolucionarni gradovi, te u kojim gradovima navedeni projekt namjeravaš ostvariti/izvesti/prezentirati?
Nerevolucionarni gradovi su novomedijski projekt koji istražuje grad i građane kao eksperimentalno neokapitalističko transpolitičko bojno polje u kojem je jasno da je doba političkih revolucija zatvoreno, te da su grad i građani sputani strahom. To je aktivistički participativni projekt u kojem se istražuje točka pucanja građanske odgovornosti i neposluha. Životi građana se nalaze u binarnom regulacijskom sustavu da/ne, on/off. Isključujemo svoje žudnje, svoja djelovanja na društvo i negiramo da su društveni objekti/objektili već u nama. Dolazimo do točke u kojoj se čini da je naša pozicija neizgledna. Nerevolucionarni gradovi se bave istraživanjem te točke kao početkom hiperstvarnosti. U toj stvarnosti građani djeluju. Akcije koje građani izvode su lijepljenje naljepnica Gratis na proizvode u trgovačkim centrima, punjenje kolica s najskupljim artiklima te njihovo ostavljanje između redova konzumentskih polica, javno izjavljivanje ljubavi političarima koji reprezentiraju građane, kutije za punjenje državnog proračuna itd. Projekt je premijerno izveden u Beogradu, a ove godine još planiram i Zagreb i Ljubljanu. Sve je to uvod za sljedeću 2014. te Sarajevo i Marseille, odnosno dvije važne obljetnice, 1914. i 1934. poznate čitateljima/čitateljicama.
Osim toga, pripremam dokumentarni film 24@7 koji govori o ambivalentnom odnosu aktivizma i umjetnosti, etičkim i pravnim problemima s kojima se susreću umjetnici aktivisti, koji propituje granice građanskog neposluha te govori o vrijednostima ljudskog života u današnjim uvjetima, empatiji prema ugroženim članovima društva, horizontalnoj demokraciji, pravu na život. I za kraj mogu najaviti novu suradnju s Andrejom Mirčevim; nakon projekta San Danila Kiša, odlučili smo napraviti remake Sedmog pečata u formi eksperimentalnog filma: sedam gradova, sedam smrti, sedam ahasvera; te projekt LAKI, ljetnu interdisciplinarnu umjetničku koloniju.