Petra Belc  

Umjetnik radi

Hodate li (aktivno) Zagrebom ili surfate YouTubeom odabranim korisničkim kanalima (oksimoronko, dradic14), imali ste prilike vidjeti čovjeka koji zadnjih osam mjeseci sa sobom (pre)nosi dva svežnja starih registratora povezanih tankom špagom. Nosač navedenih registratora je Bojan Mucko, kulturni antropolog i diplomant na odsjeku novih medija zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, a (umjetnički i teorijski) prostor unutar kojega se Mucko svojim projektom kreće dodiruje koncept življene umjetnosti (living art) i evocira procesualna i izvedbena remek-djela poput onih njujorških umjetnika Linde Montano i Tehchinga Hsieha, koja gotovo u potpunosti brišu granice između umjetnosti i života. Razgovarali smo s njim o začecima projekta, njegovim teorijskim aspektima i prozaično-praktičnim problemima te odnosom između intencije autora i interpretacije publike.

Kako je i kada započeo tvoj proces (pre)nošenja registratora?

Same registratore počeo sam nositi 18. 1. i nakon kraće stanke nosim ih konstantno od polovice drugog mjeseca 2013. godine, a sve je započelo u sklopu organske ili organičke grupe koju je pokrenuo Aleksandar Battista Ilić, moj mentor na odsjeku za nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Organičnost je naime vrsta pristupa u umjetnosti i istraživanju koja ne nameće medijska i tematska ograničenja, već se radi o, riječima Battiste Ilića, očuđivanju odnosno pretvaranju geste ili kakve sitnice iz svakodnevice u vlastiti umjetnički medij s namjerom dvosmjerne komunikacije, pri čemu ona treba biti vezana uz neku vrstu vlastitog prostora nelagode, preispitivanja vlastitog tijela i prisutnosti u javnom prostoru. Kolega s grupe, Vanja Babić, predložio je da se bavimo krupnim otpadom i za vrijeme tog procesa naišao sam na uglu Krajiške ulice i Zelenog vala na tridesetak registratora koje sam prvotno izložio u klasi na ALU kao malu instalaciju u prostoru. U jednom trenu, dok sam prenosio registratore iz jedne u drugu zgradu, sreo sam prijatelja koji me pozdravio, pogledao i retorički zaključio: “Vidim radiš”. Ta mi je činjenica bila vrlo zanimljiva, a nalazila se unutar područja mog interesa u tom trenutku; odnosa između fizičkog i umjetničkog rada u javnom prostoru. Pri tom mi je bilo nemoguće vlastitu prekarnu poziciju u kojoj se nalazim ne dovesti u određenu korelaciju sa Stilinovićevim radom odnosno pozicijom konceptualista u socijalizmu, gdje umjetnik radi spavajući – s obzirom na status prekarnog freelancera, zapitao sam se gdje je taj prostor dokolice unutar kojega bih trebao ili želio stvarati umjetnost.

Do koje mjere ti je prenošenje registratora promijenilo svakodnevicu i eventualno uvjetovalo načine kretanja?

Registratori mi ne mijenjaju svakodnevicu u smislu putanje ili situacionističkog dérivea; naprosto ih najnormalnije nosim kamo god idem. U međuvremenu se desilo i nekoliko avionskih putovanja tako da su bili u Berlinu, Londonu, Finskoj, Rovinju, Dubrovniku... No činjenica je da sam u prvo vrijeme bio strahovito fizički iscrpljen, budući da registratori imaju 15 kila (6+9, nejednake su težine) i tijelo mi se uslijed procesa neminovno donekle rekonstituiralo. U toj početnoj fazi zbog umora nisam imao volje za primjerice izlaske, no moja svakodnevica se nije radikalno promijenila. Ne mogu doduše voziti bicikl ili nositi kišobran, i nažalost moram često koristiti tramvaj budući da nemam dovoljno vremena da sve odrađujem pješke, a izmijenjena svakodnevica vidi se i u gruboj koži na prstima.

Moraju li registratori biti baš toliko teški, i je li ti bitan njihov sadržaj?

Sadržaj mi je potpuno nebitan. Pitanje težine je teško razlučivo budući da sam im pristupio kao ready-made objektima; njihov atribut je bila težina i ona je sasvim sigurno bila jedan od bitnih momenata. Naime, upravo su registratori bili paket koji me potaknuo na tu vrstu akcije, pri čemu postoji čitav niz slučajnosti oko njih: pronašao sam ih na cesti, uzeo u ruke, shvatio da me umaraju, a pritom su mi bili zanimljivi zbog svih tih kafkijanskih konotacija koje imaju, kao objekti ali i kao svojevrstan pokretni punctum.

Teorijska (pre)uokviravanja

Bismo li tvoj proces prenošenja registratora mogli klasificirati kao trajni/ongoing performans i u kojoj je mjeri pri tome prisutan re-enactment?

Apsolutno se radi o trajnom performansu, pri čemu svakako postoji i doza re-enactmenta. Svaki put kad mi registratori padnu na pod doživljavam to kao svojevrstan re-enactment onog prvog čina kada ih je netko bacio u Krajiškoj ulici, no taj čin naravno ima nove elemente budući da se, zavisno o tome u kojoj sam socijalnoj, prostornoj i vremenskoj situaciji, dešavaju potpuno drugačije stvari.

Jesi li čitavo vrijeme svjestan izvođenja ili ponekada smetneš tu činjenicu s uma? Odnosno jesu li registratori u ikojem trenutku prestali biti umjetnost?

Bolje bi pitanje bilo jesu li ikada postali umjetnost. Od samog početka ciljao sam na okvire performativne geste, a ne performansa. Mogli bismo naravno teorijski razlagati gdje je izvedbeni okvir, tko je publika i tako dalje, no u slučaju registratora od samog početka sam se zapravo nalazio na liniji između potpuno svakodnevnog čina fizičkog rada i umjetničke geste. U svakom slučaju, u trenu kada sam ih prihvatio kao dio svakodnevice nisam se više prema tome odnosio kao prema umjetnosti već kao prema činjenici.

Budući da je čin (pre)nošenja registratora postao dio tvoje svakodnevice, što se događa s prostorom između izvedbe i života, transformacijom iz života u umjetnost? Na koji način mapiraš ideju publike i sebe kao umjetnika koji je u procesu izvođenja? Bismo li mogli reći da ljudi u trenutku ulaska u prostor aure tvoje geste/umjetničkog djela ujedno postaju i njegov dio?

Vrlo mi je bitno da proces bude potpuno hibridan, da ljudi ne znaju da su publika. Nikada se prema nikome ne odnosim kao prema publici, naprosto se najnormalnije krećem kroz svoju svakodnevicu. Ukoliko bih ovo pitanje morao čvršće konceptualizirati, rekao bih da povremeno osvijestim trenutak u kojemu netko može postati publika, i dođe li do kakvog interakcijsko-participativnog momenta uvijek se radi o međuigri toga kako se ja u danom trenu osjećam i percepciji, odnosno spremnosti druge osobe da uđe u interakciju. No kada sam započinjao s tim procesom, nisam razmišljao o publici, već se radilo o potpuno individualnom činu. Transformativni prostor koji spominješ je i meni vrlo bitan, a to je također i dio edukativnog pristupa Battiste-Ilića, Nicole Hewitt, Andreje Kulundžić i Ane Hušman, profesora/ica na odsjeka novih medija. Preispituju se granice između privatnog i javnog, između različitih formata izvedbe, i ako govorimo o performansu ta granica između umjetnosti i života jest ključna budući da je tvoje tijelo neminovno i tijelo ali i vrsta objekta u trenutku izvedbe. Performans i performativna gesta za mene su nužno ambivalentni: apsurdni čin fizičkog trošenja i umjetnička gesta koja ima svoju jačinu istodobno. Teorijski mi je zanimljiv i idejni rukavac na tragu Groysovih tekstova, odnosno njegova reinterpretacija Benjaminove aure, dakle pitanje umjetničkog djela koje se približava životu i gdje više ne postoji izvedbeni okvir već se odnos između publike i izvođača stapa sa svakodnevicom, te kako dokumentirati umjetničko djelo koje je upravo život sam. Čini se nemoguće, kao i dokumentacija samog života.

Intencija i interpretacija



Prve reakcije, i prve socijalne situacije u kojima sam se našao noseći registratore na ulici bile su nešto što bih definirao kao suočavanje s klasnim sramom. Budući da sam inzistirao na potpunoj dokumentaciji i neintervenciji u pronađeni objekt, odnosno držao se njegove postojeće zadatosti (između ostalog i tanka špaga kojom su bili povezani kad sam ih pronašao) oni se povremeno u tijeku prenošenja raspadnu što znači da u jednom trenu moram kleknuti i u većoj ili manjoj panici složiti svoj paket. S obzirom na činjenicu da takav tip prenošenja stvari po ulici implicira klasno predodređen manualni rad, i da postoji čitav niz konotacija koje u tom procesu prizivam, postavilo se pitanje suočavanja s vlastitim predrasudama i činjenicom da sam/smo kodirani da osjećamo sram u određenim situacijama u javnom prostoru. Osim tih početnih reakcija, koje su do određene mjere bile uglavnom moja percepcija, postojalo je i pitanje načina na koji se okolina prilagođava mojoj širini i sporosti, a mijenjala se i percepcija prostora koji svakodnevno konzumiram. Prisutan je također i interakcijsko-participacijski element, pri čemu tu participaciju publike doživljavam i kao re-enactment vlastite svakodnevice u kontekstu prenošenja registratora: kroz to što oni vide i osjete kada registratore uzmu u ruke, prenose i nastoje ih shvatiti, vidim sebe. Vidim faze vlastitih pokušaja i vlastitih razina spoznavanja izazvanih ovim procesom. Usto, događaju se i različiti susreti gdje mi (potpuno nepoznati) ljudi prilaze ili ulaze sa mnom u razgovore isključivo na temelju registratora; isprovocirani su teretom koji imam, konotacijama koje na njihovom značenjskom planu otvaraju razne rukavce, i događaju se nevjerojatno zanimljiva i različita upisivanja.

Što se odnosa važnosti povratnih informacija i moje intencije tiče, oba su mi aspekta bitna, iako kronološki gledano važnija mi je bila moja intencija – vlastita želja da izrazim tu preopterećenost koju sam neminovno osjećao. Krenuo sam od toga kao svojevrsnog sizifovskog ili kafkijanskog čina samoopterećivanja, čak stavljanja određene restrikcije u vlastitu svakodnevicu, da bi se kroz to suočavanje s fizičkom restrikcijom projekt pretvorio u nešto potpuno neočekivano. Pri tom, budući da sam kulturni antropolog, kojom god temom da se bavim bitna mi je naravno i intencionalna razina; značenja odnosno interpretacije gradim kroz tenziju i diskrepanciju između intencije i vlastite interpretacije. Pitanje je naravno tko i do koje mjere ima pravo na interpretaciju u ovome što ja radim; s tom se činjenicom poigravam, i neka moja potencijalna publika ne mora uopće imati uvid u moju intenciju.

Imaš li u planu konkretan završetak procesa, i bi li u trenutku kada završiš i dokumentacijski izložiš ovaj rad pristao na interpretacije s kojima se ne slažeš? Hoćeš li dopustiti svojoj umjetničkoj gesti/djelu da bude ono što je netko drugi u njega upisao, ili ćeš reagirati u obranu intencije?

Takve se stvari neminovno događaju, no mislim da se prije svega radi o dijalogu. Reagirat ću ako osjetim potrebu za protuargumentacijom, jer iako su stvari značenjski otvorene i ponekad nema točnog i krivog, nešto se ipak dešava u dijalogu dviju misli. No kako bi to netko uopće mogao krivo interpretirati? Teško mi je razgovarati o interpretativnim granicama na razini apstrakcije budući da je sve interpretacija interpretacije, no neke se stvari ipak trebaju dovoditi u odnos s prvotnom intencijom.

Same registratore prestat ću nositi u trenu u kojem osjetim da je proces gotov i tad ću se krenuti baviti dokumentacijom, pri čemu osjećam još čitav niz svojih autorskih nedovršenosti. Kako će sama dokumentacija u konačnici izgledati ovisi o mojoj umješnosti baratanjem različitim medijima i u ovom trenutku ne mogu predvidjeti finalnih ishod, no sve mi to nije toliko zanimljivo kao sam proces. Smatram da je sve što se događa u ovom procesu toliko neuhvatljivo i najradije bih da to ostane u glavama ljudi, u razgovorima koji će se voditi oko mog prenošenja registratora i ta mi je razina koju ne mogu potpuno uhvatiti i kontrolirati puno interesantnija od same finalne dokumentacije.