Umjetnik s monografijom

Dva mlađa povjesničara umjetnosti pišu u monografijama dvoje mlađih umjetnika, napokon smo u prilici svjedočiti tako nečemu. Pripadnici generacije (rođeni od kraja pedesetih do kraja šezdesetih) čije je “napredovanje” usporeno ratom, napokon mogu prestati fingirati “nadolazeće nade”, zauzimajući mjesta profesora i ravnatelja u vodećim umjetničkim institucijama. Također, umjetnik s monografijom i retrospektivnom izložbom “ostvario je sve”.

Tekst naslovljen Montaža organizma Klaudio Štefančić započinje ispravnim dijagnosticiranjem stanja: “Jedna od osobitosti postmodernizma bio je i povratak lokalnoj, nerijetki nacionalnoj umjetničkoj tradiciji. Modernistička slika umjetnosti kao univerzalnog estetskog i društvenog projekta ustupila je mjesto kakofoničnom pluralizmu umjetničkih svjetova, povijesnih stilova i ravnopravnih metoda. U malim kulturama poput hrvatske, vijest da je “sve dopušteno” često je rezultirala povratkom umjetnosti u sigurno okrilje akademizma koji je, podržavan od strane većine državnih i medijskih institucija, ostao dominantni okvir u recepciji umjetničkog rada”. U takav kontekst umiješta skulpture-prostorne instalacije Daniela Kovača kao “tipičan primjer hibridne strategije postmodernizma devedesetih”, te kao reafirmaciju “tradicije modernizma”. Radovi Mirjane Vodopije heterogeni su medijem/tehnikom: ambijentalni crteži žarnim nitima, snimci sjena projicirani na objekte, instalacije s lampama sučeljenima fotografiji, zrcalu ili drugoj lampi, luminokinetički i transparentni (od pleksiglasa, folije, šarmeza, vršne mreže ili niti) objekti samostojeći, obješeni ili odignuti, kombinacije objekata i projekcija, rotirajuće ploče, pulsirajuća svjetla... približavajući “užu sferu umjetnosti i dizajn predmeta”. Franceschi u tekst monografije o Mirjani Vodopiji načinje problem postava, tj. realizacije velikih prostornih instalacija u postojećim domaćim izložbenim sobama (hoće li novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, ili MMSU u Rijeci imati sobu za large-scale eksponate/intervencije?). Završivši Akademiju u vrijeme kada je “aktivizam sedamdesetih zamijenjen apolitičnom i antimodernističkom estetikom transavangarde, postmoderne i Nove slike”, kada “razbijanje suhe krutosti modernizma” oslobađa čulnost, Vodopija najprije izrađuje tehnicističke artefakte “od savitljivih materijala naglašene taktilnosti i mekoće” organičkih oblika i krhke konstrukcije, pa svjetlosne objekte gdje su izjednačeni “motiv, tema i objekt”. Interes za ljude autorica iskazuje fotografskom serijom snimanom noću iz uličnog/voajerskog rakursa i pokazuju interijere tuđih stanova, ali bez prisutnosti stanara, da bi potom prvi antropomorfni motiv bila fotografija vlastita stopala. “Otkrivanje sebe kao objekta vlastite umjetničke prakse velik je i neizvjestan korak, pa ga autorica poduzima oprezno, najprije vrhovima nožnih prstiju”. Autorica na to primjećuje da njezinih autoportreta ima “svugdje oko mene”, to mogu biti “predmeti koji svijetle”, koje tretira kao “bića”: “To što vidim, čujem i osjećam je predivno, ali to je samo Haljinica Božja”. Upaljene lampe uperene jedna u drugu ili u ogledalo za nju su “dupliciranje prisutnog vizualnog sadržaja, ali bez materijalnog”. Hm, zvuči drugačije od stroge dorađenosti artefakata. Monografije su raskošno opremljene i polu-glossy, lijepo. Za gledati i čitati preko ljeta.