Uz inicijativu Su/glednici, pokrenutu u sklopu ovogodišnjih Gavellinih večeri, te prvi susret različitih kazališnih sugovornika nakon studentske selekcije pod nazivom “Povjerenje u sebe i svoj zadatak”
Između gustog događaja gledanja predstave i potom pisanja ili čitanja kritike o izvedbi nalazi se čitav jedan neistraženi prostor žive gledateljske reakcije, o kojem veoma rijetko vodimo brigu. Jer iako se kazalište svjesno obraća svojoj zajednici i računa na njezinu reakciju, baš oko te reakcije nastaju i najveći (svjesni i nesvjesni) prijepori. Kazalište, naime, podrazumijeva da je publika uglavnom nijema, a kritika distancirana i evaluacijska. Što ako se s time ne složimo? Što ako pretpostavimo postojanje neke pomne množine, koja o predstavama govori i tijekom rada na predstavama i nakon odigrane premijere, računajući da je predstava živi organizam koji se neprestano hrani različitim reakcijama na svoje djelovanje? U pojedinim programskim knjižicama nalazimo zahvale kolegama i građanima koji su svojim feed-backom prilikom nastanka predstave boravili na probama i svojim komentarima nahranili mogućnosti samog projekta, kao što i u nekim knjigama nalazimo zahvale urednicima koji su autorima u stanju postaviti produktivna pitanja, konkretne stilske zahtjeve ili im pružiti krucijalnu podršku oko nekog stvaralačkog rizika. Znatno češće, rad na predstavi ostaje iza zatvorenih vrata sve do točke kada se umjetnost izvedbe naglo otvara ukupnom pogledu publike, teško apsorbirajući različite reakcije, koje se sada slijevaju na glumce poput slijepe bujice, potapajući ih ili izbacujući na pusti otok vedre, slavljeničke postpremijerne groznice. Ali zapravo se takvom metodologijom rada proizvodi i anksioznost i izolacija umjetnika od zajednice kojoj se obraćaju. Zbog toga je možda zanimljivo razgovarati o tome kako da jedni drugima budemo suglednici, dijalogičari, ne samo formalisti konverzacije, nego lica koja mogu uspostaviti odnos i tišinom, pažljivim slušanjem, otvorenošću pogleda, promatranjem, ispitivanjem čega smo točno svjesni oko problema ili izazova predstave, a čega je svjestan sugovornik koji predstavi pristupa iz sasvim drugog iskustva, s autentično različitim očekivanjima i potrebama. Sve dok o kazalištu ili izvedbi nastavljamo misliti kao o monologu njezinih autora koji se susreće s jednako monološkim glasovima iz gledališta, veoma smo dijaloški siromašni. Zašto bismo na to pristali? Na prvom susretu suglednika, održanom u Gavelli, čuli smo mnoge valjane razloge za izgradnju dijaloške kulture.
Savjet, kazališno tijelo “Osim velikih promjena u društvu koje su nam se dogodile u posljednjih dvadesetak godina, dogodilo nam se i ukidanje Umjetničkog savjeta, koji je djelovao pri svakom kazalištu i na koji se onda (u smislu stručne refleksije) oslanjao rad čitavog teatra. Umjetnički savjet bio je kolegijalno tijelo koje je promišljalo i podjele i predstave, dolazilo na probe, arbitriralo i postavljalo pitanja, a svi smo svoju taštinu ostavljali iza vrata Plavog salona, gdje se savjet sastajao kad je u pitanju kazalište Gavella. Postojala je odgovornost za izgovorene riječi, posve jednaka odgovornosti za napisane riječi. Nije bilo uvreda, nije bilo krivih pogleda. Bilo je uvažavanja, koje je, čini mi se, zaslužno za najbolje predstave koje su ovdje nastale”, rekao je glumac Duško Valentić na prvom susretu suglednika. Teatrolog Vjeran Zuppa potvrdio je važnost postojanja Umjetničkog savjeta kao tijela koje kazalištu omogućuje govor o sebi, navodeći kao primjer Teatar &TD za trajanja vlastita ravnateljskog mandata. Članovi Umjetničkog savjeta Teatra &TD za vrijeme Zuppine uprave bili su i filozofi i prevoditelji poput Borisa Hudoletnjaka i glumci poput Izeta Hajdarhodžića i Vanje Dracha i posve mladi glumci. Zuppa: “Nakon svake predstave se razgovaralo. To je bila civilizacijska potreba. Rad u Umjetničkom savjetu nije donosio nikakvu zaradu, ali donosio je usredotočenost i despektakularizaciju rada na sceni.”
Glumački kolektiv, kazališno tijelo Glumac Adrian Pezdirc, zasluženi dobitnik nagrade Hrvatskog glumišta za mlade umjetnike za ulogu u studentskoj produkciji Tartuffea (klasa Krešimira Dolenčića), podijelio je s okupljenima u Gavelli iskustvo svoje glumačke klase i generacije sa zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, koja je krenula u izvedbene vode njegujući međusobna prijateljstva i odolijevajući proročanstvima kako će se solidarni odnosi među glumačkim kolegama sigurno izjaloviti. Zatim je istaknuo kako su rad na Molièreu sami izabrali, mimo prvotne profesorske ponude i prijedloga da rade suvremeni tekst, s time da je i profesor Dolenčić pokazao hvalevrijednu otvorenost prihvativši volju studenata i njihov neočekivani prijedlog da idu težim putem, odnosno da rade na klasičnom tekstu, kao i na tekstu s izrazito zahtjevnom ritmičkom partiturom jezika. Pezdirc: “Mislili smo da nije potrebno unaprijed poništiti tekst, nije potrebno unaprijed odustati od izazova koji je dobro promislio dramatičar, odnosno mislili smo da je veoma važno raditi i s jezikom koji nam nije poznat i koji nije kolokvijalan, dakle jezikom koji valja raditi gotovo kao da radimo opernu dionicu.” Rezultat ove generacijske zahtjevnosti prema sebi i drugima niz je predstava velike jezične i performativne snage koje generacija Adriana Pezdirca (poimence: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Anđela Ramljak, Sara Stanić, Lucija Brešković i Anja Đurinović), ostvaraju s vrlo različitim redateljima, u rasponu od Bobe Jelčića do Branka Brezovca. Dijaloški princip koji njeguju između sebe podsjetio me na staru židovsku priči o dva brata, od kojih se jedan stalno žalio na pokvarene ljude i na gluhoću svijeta, na kraju stigavši pred Jahvino lice i ponovivši svoju žalopojku najvišoj instanci, na što mu je Bezimeni odgovorio: Ja nemam drugih ušiju osim onih ljudskih; ako te oni nisu čuli, ja te nemam kako čuti. Drugi je brat razgovarao s ljudima i zato su mu sve stvari išle od ruke, veli legenda, čak i onda kad se obraćao onima koji se prave gluhima. Ili, kako je to jezgrovito sažeo Duško Valentić: “Nastavimo razgovarati. Gorčina je apsolutni protivnik i života i umjetnosti, jer se iz nje ne može nikamo van. Ona zarobljuje.”
Studenti kao kazališno tijelo Teatrologinja Mira Muhoberac istakla je kako dolazi na mnoge predstave s grupama svojih studenata i kako inzistira na tome da ne postoje tabu teme. O svemu se može razgovarati. Muhoberac se kritički osvrnula i na javni stereotip o glumcima kao tobože egoističnim, narcističnim, neobrazovanim i nenačitanim sugovornicima. Upravo suprotno, rekla je Muhoberac: “Glumci su znatiželjni, mudri i veoma pažljivi sugovornici. Znaju slušati i znaju prepoznati namjeru osobe koja im se obraća. Mislim da je za njih feed-back možda najvažnije iskustvo, jer nitko toliko kao glumci ne ovisi o reakcijama gledatelja. Oni moraju znati što prelazi, a što ne prelazi rampu.” O iskustvu uvažavanja i čestog dobivanja feed-backa i od glumačkih kolega i od studentske publike govorila je i glumica Perica Martinović, naglasivši koliko je važno prihvatiti glas publike, kao i ne odbijati uloge, nego svemu što radimo iskazati povjerenje i poštovanje.
Otvorena kuća Mnogi sudionici razgovara ukazali su na problem riječkih Sluškinja, studentske predstave u klasi Staše Zurovca, koja je krenula od zanimljive koreografske multiplikacije likova Claire i Solange, ali nažalost nije se udubila u jezik njihove pobune, na taj način, kako je istaknuo Vjeran Zuppa, stvarajući “subartikuliranu predstavu, u kojoj se bavimo jednom jedinom redateljskom idejom, u kojoj košmar postaje rješenje za sva teatrološka pitanja”. Postavilo se pitanje kako to da na slovenskoj Akademiji svaku klasu paralelno vode tri osobe (redatelj, glumac i dramaturg), dok su na različitim hrvatskim akademijama klase i kazališne struke obično razdvojene, na štetu sviju. U tom smislu vrijedilo bi, smatrala je dramaturginja i dramatičarka Vedrana Klepica, da Umjetnički savjeti ne prate samo repertoarne predstave, nego da pokušaju svjedočiti i radu na nezavisnoj sceni te izvedbama studentskih produkcija, kojima treba puno veći napor da postanu socijalno vidljive, negoli je slučaj s afirmiranim kazališnim kućama. “Studentima treba dodatna artikulacija i dodatna pozornost, a interesa za takvu vrstu interakcije zasigurno ima neočekivano puno, barem ako sudimo po novopokrenutim Malim noćnim čitanjima”, zaključila je Klepica. Dramaturginja i dramatičarka Nina Gojić predstavila je riječki program Marina Blaževića i Olivera Frljića, nedavno uveden pod šifrom takozvanog “diplomiranog gledatelja”, podijelivši iskustvo uvođenja riječkih gledatelja u različite aspekte kazališne produkcije (tehničkih proba, izrade kostima, namještanja rasvjete itd.), za što vlada veliki interes.
Zaključno, čini se da nam svima treba kazalište kao otvorena kuća. Riječima etičara Martina Bubera: Pažljivost nije samo tehnika promatranja i saznavanja, nego i vrsta odgovornosti za ono što promatramo. Pažljivost je unutarnja akcija u kojoj više nema ni strahova sitnog ega ni cenzure kolektivnog superega – stvara se nepredvljivi i prisni odnos Ja/Ti. Odnos otkrivanja. Mogućnostima takvog odnosa, usput budi rečeno, otvoren je i drugi susret svih zainteresiranih suglednika, koji će se održati 23. 12. u podne, u kazalištu Gavella. Pozivam vas da mu se pridružite, kojoj god vrsti istraživača susretnosti pripadali.