Umjetnost i bolest

Krajem devedesetih u nas je objavljen Guibertov roman Prijatelju koji mi nije spasio život (Mozaik knjiga, 1997.). Glavni junaci tog romana koji tematizira smrt od side bili su poznati francuski mislilac Michel Foucault i još poznatija glumica Isabella Adjani. Unatoč prisutnosti tih “zvijezda”, roman je na našem tržištu prošao manje-više nezapaženo. Guibert piše naizgled nezainteresirano, hladno pobrajajući dnevne rutine svojih junaka – a kod njega je riječ i o njemu samom, jer piše uglavnom autobiografske tekstove – a s obzirom na to da on također boluje od ove smrtonosne bolesti, to su izvješća s pregleda, nalazi iz bolnice i slične hladne stvari. Nasuprot tome stoje njegova razmišljanja o kulturi, anegdote koje se tiču ljudi kojima se divio: u Čovjeku s crvenim šeširom riječ je o slikarima Balthusu i Baconu. Guibert je godinama radio kao novinar i poslom je (a još više vlastitim visokim estetskim afinitetima) dolazio u kontakt s tim “veličinama”.

Utjecaj Thomasa Bernharda

Rođen je 1955., odrastao je slušajući opere na klafre, a svoju je homoseksualnost obznanio još u mladim danima. Spomenuta neutralnost cijelih pasaža njegova teksta ima svoje poetičko opravdanje upravo u Guibertovu nastojanju da s granica ljubavi, mržnje, spola i roda, pa na kraju i života, čitatelju pruži što hladnije izvješće. To su crno-bijeli tekstovi čije tkanje povremeno propara boja. Njegovi junaci, unatoč visokoj pozicioniranosti u kulturološkim okvirima svojih sredina (poznati umjetnici, profesori, galeristi), ipak su otpadnici sustava. Upravo zbog te dimenzije Guibert je bio kultni francuski pisac osamdesetih. Spomenuta boja u tekstu dolazi kroz strast njegova alter ega, posebno kada su u pitanju vrhunski umjetnički artefakti. Na Guiberta je presudno utjecao Thomas Bernhard, koji je također, unatoč mizantropiji koja je njegovim djelima davala osnovni ton, svoje najljepše stranice napisao kada je pisao o umjetnicima ili umjetnosti, bez obzira na predznak.

Guibert opisuje estetu u rubnoj životnoj situaciji; stvar radikalizira njegovo oboljenje, čijom okolišnom konstatacijom i počinje ovaj roman. Herve se sprema putovati na Krf, gdje živi neki njegov znanac slikar. Upravo mu je odstranjen komadić limfnog čvorića ispod lijeve čeljusti, i putna mu je torba puna kojekakvih lijekova, opijuma za smanjenje boli i narkotika zapakiranih kao da su lijekovi, u slučaju da iskrsnu problemi s carinicima. Traga za vrhunskim djelima likovne umjetnosti, i tijekom te potrage sreće se s gomilom falsifikata. Prijateljica ga je podučila kako ih razlikovati, no Guibert ironizira tu mogućnost pričajući o frendu slikaru koji je živio u strahu da bi falsifikati njegova rada možda mogli biti remek-djela.

Tema slikarstva je samo slikarstvo

Ta sumnja u autentičnost nestaje kao rukom odnesena kada u radnju uvodi Balthusa. Prvo s njim uspije napraviti intervju, zapravo, i ovdje je riječ o tematiziranju falsificiranja iz slikarske razine romana: Balthus ne daje intervjue, nego Herve sjedi u njegovoj blizini na nekom primanju i zapisuje njegove riječi. Slikar, oženjen znatno mlađom Japankom, tijekom večere nazove Japance gangsterima. Novine to tiskaju kao ekskluzivu. Nakon brojnih prosvjeda Herve tiska ispriku, a nakon nje još jednu; rezultat: Balthus ga poziva u goste. Tamo velikog slikara vidimo kako pomno natkriljuje sve ulaze u svoju majstorsku radionicu. Odbija Hervea prošetati kroz atelijer, ali mu priča o “Artaudu, Batailleu, Jouveu kao da su njegovi bližnji”. Te male, eliptične anegdote podsjećaju na Cioranova pisma, gdje su tzv. povijesne veličine također spomenute usput, kao da se radi o najnormalnijim pojavama. Balthus je u Parizu unajmio sobu kod neke stare gospođe koja se sjećala Maneta, a za njega je to već “daleka povijest slikarstva”. Mrtvi i živi umjetnici u njegovu su kazivanju bili stopljeni u jedinstven amalgam. Svi su oni na izvjestan način stanovnici njegove imaginacije. O Hopperu je rekao: “A da, shvaćam, onaj mali američki slikar... Ali to nije slikarstvo, to je film, to su specijalni efekti.” Tih specijalnih efekata u Guibertovim prozama nema. On je pisac bez finti; čak povremeno premirno prevodi loptu od koša do koša.

Balthus dalje priča kako je tema slikarstva samo slikarstvo. Nešto slično je i s literaturom. Ovaj sljednik Thomasa Bernharda sličnom je metodom kao i veliki Austrijanac, suprotstavljajući strastvene, posvećene živote, bili oni “samo” ljubavnici ili veliki umjetnici i mislioci, tipičnom i nezainteresiranom životu krda dobivao nazubljeni kontrapunkt kroz koji se tipični život doimlje kao totalna bezvezarija koju bi trebalo politi i spaliti. Bernhard je o paceraju govorio glorificirajući majstorstvo a Guibert o ljubavi pišući o životu bez strasti. I postavljao ga je, slikarskim jezikom rečeno, u dvostrukoj perspektivi. U Čovjeku s crvenim šeširom to je odrađeno stilski, dok o potrazi za umjetninama i stupnjevima bolesti – od koje je Guibert umro 1992. – izvještava skoro posve novinarski, no jezik mu se rasplamsa spomene li bilo koje autentično umjetničko nastojanje. Estetika mu je zadnje utočište, a sida velika metafora unutarnjih i vanjskih preobrazbi. Bilo bi dobro kada bi netko objavio junake transgresivne književnosti Kevina Killiana ili Davida Wojnarowicza. Do tada čitajte Guiberta, od kojega je za preporuku u nas još neobjavljeni roman Le Paradis.