Naš suradnik izvještava s pete po redu umjetničke manifestacije Škver Art na Malom Lošinju, koja se ove godine održala od 4. do 14. lipnja u prostorima lošinjskog brodogradilišta
Negdje putem do svog ovogodišnjeg petog izdanja, malološinjska umjetnička manifestacija Škver Art izgubila je jednoznačni festivalski nazivnik, što je otprilike proizašlo iz svijesti da njezin identitet daleko više čine procesi i žive aktivnosti koje su u nju ugrađene nego puka prezentacija sadržaja i programa prema široj publici. Konkretno, Škver se održava tijekom deset dana u lipnju, ali samo posljednja dva mogu se označiti kao striktno programska, odnosno diskurzivna i izložbena, dok se ono najzanimljivije vjerojatno događa ranije, kroz istraživanje, pripremu i produkciju radova u izraženijoj ili manje izraženoj sinergiji između pozvanih umjetnika i umjetnica, radnika lošinjskog brodogradilišta i samog industrijskog ambijenta. Osnivačica Škvera, inače strip-crtačica i umjetnica Dunja Janković, doista ga je dobro opisala kao mjesto za "eksperimentalnu" i "rubnu" umjetnost. Eksperimentalnu, u smislu da u fokusu događanja nije nužno proizvodnja i izlaganje dovršenih radova, već procesualnost, istraživanje, suradnja i artikulacija određenih iskustava. Rubnu, u smislu da se događa izvan galerijske bijele kocke, da se pozicionira izvan umjetničkog "mainstreama", na granici između sfere umjetnosti i sfere svakodnevice, pa i da se geografski odvija daleko od bilo kakvog umjetničkog centra, štoviše na samom rubu ovog otočkog mjesta.
Simbioza industrije i umjetnosti Škver Art je od svojih prvih početaka međunarodan, s tim da se mnogi od rastućeg broja inozemnih gostiju redovito, iz godine u godinu, vraćaju u Mali Lošinj. Tu je sigurno određenu ulogu odigralo i neposredno zaleđe osnivačice – tijekom višegodišnjeg života i rada u Sjedinjenim državama sudjelovala je ili stekla uvid u različite mahom "underground" scene stripa, ilustracije, street-arta, animacije i medijske umjetnosti, što se jasno odrazilo i na početni profil autora i radova koji su prvih godina realizirani u sklopu Škvera. Hale i dvorišta brodogradilišta, naime, sada već dijelom funkcioniraju poput nekog muzeja na otvorenom, budući da su se manje efemerne intervencije (najčešće zidni crteži) saživjele sa svojom okolinom te ih jedino njihova "patina" odaje kao dio nekog prošlog događanja. No, Škver je u međuvremenu podosta proširio svoje interese prema različitim multimedijskim praksama, prostorno-specifičnoj, performativnoj i ambijentalnoj umjetnosti, a ujedno je počeo privlačiti i neka od poznatijih autorskih imena s domaće scene suvremene umjetnosti.
Predavački dio programa, održan na tribinama na otvorenom u sklopu Gradske knjižnice, ove je godine, između ostalih, ugostio i festival dizajna Dan D iz Zagreba te Festival Željezara iz Siska, što pokazuje kako se Škver prepoznao kao dio šireg trenda revitalizacije nekadašnjih industrijskih kompleksa od strane kulturne i kreativne scene. No za razliku od Gredelja, Stare klaonice i Željezare Sisak, gdje kreativna klasa napola nostalgično, a napola pobjedonosno uzdiše na ruinama nekadašnje industrijske proizvodnje, Škver Art bitno karakterizira suživot i dalje začudno vitalne industrije i umjetnosti. Lošinjsko brodogradilište je, naime, još itekako u funkciji, a tijekom ovog projekta radi se u smjenama – ujutro radnici, popodne umjetnici, a navečer zajednički tulum. Iako se čini da Škver još uvijek nije uspio u većoj mjeri animirati same stanovnike i turiste da sudjeluju u aktivnostima, izgleda da su sami škverani dobro prihvatili svoje goste, a manifestacija je omogućila i ostalim Lošinjanima da barem na neko vrijeme prošeću kompleksom koji im je inače tijekom godine nedostupan.
Paralelni noćni svjetovi Osvještavanje ovakvih prostora grada kao "zajedničkih" neobično je važno u svim spomenutim projektima, pa i u ovom. Drugi bitan element je, naravno, čarolija samog ambijenta, pogotovo noću kad on oživi različitim aktivnostima i intervencijama gostujućih umjetnika. Noću Škver doista postaje nešto poput paralelnog svijeta, a tu je atmosferu posebno dobro prepoznao Davor Sanvincenti, koji je s jedne od dizalica doka brodogradilišta dao prema nebu podići golemo okruglo projekcijsko platno na koje se projicira slika površine mjeseca. Sanvincentijev Drugi mjesec najambicioznija je instalacija na ovogodišnjem Škver Artu, dvaput podignuta tijekom njegovog trajanja, što je u programu tretirano kao nadrealni ritual. Goran Škofić iskoristio je vrijeme provedeno u Malom Lošinju za produkciju jednog sasvim novog video rada, nastalog u suradnji s radnicima brodogradilišta. Škofić je zamolio nekoliko varioca da u jednoj od hala izvedu svojevrsni performans koji on zatim, montažnim postupcima, pretvara u vizualno-zvučnu kompoziciju duhom sličnu njegovim dosadašnjim radovima. Igor Bezinović za Škver je pak realizirao kratki film koji, istina, nema previše veze sa samim brodogradilištem, ali ima s Lošinjem. Rad je jednostavan, a motiv oko kojeg je izgrađen vjerojatno slučajan – u prvoj sceni Bezinovićev suradnik u filmu spušta se u glavni otočki deponij otpada gdje u hrpi smeća pronalazi jednu mini-kasetu. Njenim preslušavanjem ustanovljeno je da je posrijedi neka vrsta nasnimljenog zvučnog pisma jedne lokalne djevojke koju je autor, začudo, na kraju uspio i pronaći i intervjuirati je. Film se prikazuje u jednom od škverskih interijera, koji su manje korišteni za umjetničke intervencije, ali za publiku su impresivni sami po sebi, s brojnim čudnim strojevima, uglavnom još vrućim od svakodnevnih aktivnosti u brodogradilištu.
U jednom od takvih interijera instalaciju je realizirao i mladi beogradski arhitekt i umjetnik Marko Salapura, koji koristeći različite viseće konstrukcije konceptualno promišlja mogućnosti za stvaranje nove arhitekture koja bi se doslovce oslanjala na zapuštene i zaboravljene temelje stare. Crteži koji nastaju po vanjskim zidovima brodogradilišta više su intimističke naravi, poput zajedničkih radova EmaEmaEme i Sretnog bora. Neke druge, poput Line Rice, škverski ambijent inspirirao je za stvaranje pomalo zastrašujuće interaktivne video instalacije koja pretvara jedan od ulaza u hale brodogradilišta u nešto poput portala u drugu dimenziju, ispunjenu bizarnim sjenama, čudovištima i crnim plastičnim pipcima. Dio umjetničke produkcije prezentirane u okviru ovogodišnjeg Škvera nastao je u bivšoj Tvornici sardina, koja se nalazi nedaleko, a u njoj je nedavno Dunja Janković s grupicom entuzijasta osnovala radionicu sitotiska koja okuplja i umjetnike, ali i lokalnu populaciju. Upravo taj aspekt direktnijeg involviranja stanovništva je nešto prema čemu Škver stalno stremi, a nikako da posve dosegne. U budućnosti bi mu upravo to trebao biti i glavni adut za opstanak – umrežavanje s lokalnom zajednicom i traženje nekog zajedničkog puta da se život na otoku učini boljim, bogatijim i ispunjenijim za sve.