Umjetnost između provokacije i cinizma

Jedna serija akvarela Adolfa Hitlera na kojoj su intervenirala braća Jake i Dinos Chapman, dva skandalozna britanska umjetnika koji visoko kotiraju, prodana je na FIAC-u u Grand Palaisu u četvrtak 23. listopada za 815 000 eura, u prva dva sata nakon otvaranja tog trgovačkog salona. Ti su akvareli nastali tijekom Prvog svjetskog rata, predstavljaju pejzaže bitke i naslikani su na način novinskih ilustracija tog vremena. Umjetnički su potpuno nezanimljivi. Intervencije braće Chapman sastoje se od dúga, oblaka, zalazaka sunca i mrlja u boji. Ni vizualno nisu zanimljiviji.

Zanimljivost je drugdje: u potpisu Hitlera i u intervenciji braće na tim izvornim i potpisanim radovima. Stvaraju li te intervencije smisao? Pokušavaju li izraziti neku misao? Ni najmanje. Braća Chapman nemaju ništa reći o Hitleru, osim da je izvrsna podloga za provokaciju o kojoj će se govoriti i čija će financijska vrijednost rasti.

Opscenost, nacizam i novac

Chapmani su u tome specijalisti. Njihova reputacija stvorena je u devedesetim godinama kada su izložili lutke dječaka i djevojčica na čijem je licu i tijelu bilo ugrađeno mnoštvo muških i ženskih spolnih organa. Već je tada provokacija bila automatska, pojačana mladošću figura. Kada su iscrpili tu tehniku nakon duge upotrebe, prešli su na nakupine leševa koncentracijskih logora, a zatim na Hitlerove akvarele.

Nakon opscenosti uslijedio je nacizam, kao siguran i unosan predmet skandala. Materijalni oblik samo je podloga i znak te operacije. Bitno je da bude vizualno krajnje jednostavna i lako shvatljiva. Aluzije i nijanse oslabile bi brutalnost šoka. Traženje novih formi još bi više smetalo.

Braću Chapman promaknuo je Charles Saatchi, uspješan londonski reklamni biznismen, koji je postao kolekcionar i vrlo utjecajna osoba umjetničkog tržišta. Njegov najveći podvig bio je izložba Senzacija, održana 1997. u londonskoj Royal Academy, na kojoj je predstavio četrdeset i dva umjetnika, među njima i Chapmane, koji su zahvaljujući njemu ušli u modu pod nazivom Young British Artists.

Isti Saatchi “lansirao” je i Damiena Hirsta, drugog sljedbenika načela “budite jednostavni, prodat ćete skupo” i neospornu zvijezdu umjetničkog tržišta. Njegovo Zlatno tele jest pravo tele od 18 mjeseci, čiji su rogovi i kopita bili zaista pozlaćeni i čija ogrlica nosi ploču od 18-karatnog zlata. Ne može biti elementarnije. Cijena prodaje kod Sotheby’s-a: 18 milijuna eura.

Druga direktna i univerzalna tema jest smrt. Hirst je tako autor For the Love of God, ljudske lubanje u koju je ugrađeno 8 600 dijamanata, ukupno 1106,18 karata. To je tek jedna od bezbroj varijacija na temu uzaluđa, jer lubanja je jedan od najčešćih simbola povijesti umjetnosti u svim kulturama. Prodajna cijena te luksuzne banalnosti: 100 milijuna dolara (76,10 milijuna eura).

U istoj tematici Hirst nudi i kravu ili ovcu izrezane na kriške i uronjene u formalin. Gađenje je garantirano. A njegove slike povećavaju snimke bolesnih ćelija. Naslovi: Rak kože, Rak žlijezda slinovnica. Za slučaj da to nije dovoljno jasno, Hirst dodaje oštrice britve i krhotine stakla. Da bi predmet proizveo željeni učinak, treba biti jako lako shvatljiv i jako nasilan, ništa drugo. Jedan je dio današnje umjetnosti na toj razini – i to upravo onaj o kojem se najviše govori, jer se najskuplje prodaje. I upravo to smeta: ne svote koje bi potrošili investitori koji imaju ta sredstva, nego prosječnost i banalnost onoga što tako skupo plaćaju.

Reklamni argument

U Europi postoji duga tradicija skupe umjetnosti, ali umjetnosti vrijedne tog imena, koja budi misli i osjete; Rembrant ili Picasso, Tizian ili Bacon. Dok se predmeti koji su već neko vrijeme uzdignuti na novčane vrhunce odlikuju siromaštvom ideja, oblicima doslovnog značenja i odsustvom svake inventivnosti. Nikako ne transformirati, svakako proizvoditi najdoslovnije, to su pravila. Preuzimaju ih od televizijskog principa gledanosti koji, uz savršeni prezir prema potrošaču, njeguju reklamne industrije i njihovi stratezi. Poruka je udarna, slika se nameće svojom očitošću, a teme su krajnje primarne – seks, smrt – ili ogavne – nacizam. Predloženi predmeti jesu ilustracje koje bi trebale izazvati intenzivan emocionalni učinak. I financijsku vrijednost proporcionalnu toj pristupačnosti i tom učinku.

Nekada su Manet, Cezanne ili Matisse nenamjerno izazvali skandal: ne iz želje da se ne svide, nego zato jer nisu mogli drukčije slikati, a da ne izdaju sebe. Duchamp, dadaisti i nadrealisti namjerno su izazivali skandal: to je bio njihov način protestiranja protiv institucija, protiv društvenog poretka i tradicije. Hirstu, braći Chapman i nekim drugima – Tracey Emin, Mauriziju Cattelanu – provokacija je? jedini postupak, a skandal isključivo reklamni argument. Daleko od toga da protestiraju, oni iz kapitalizma izvlače najveće privilegije. Ne samo da ga ne kritiziraju nego čak i laskaju pojedinim milijarderima dajući im ulogu mecena i producenata umjetnosti. Manipuliraju sistem medijatizacije i ako im nešto možemo priznati, to je cinična inteligencija situacije.

Isto se može reći i za Jeffa Koonsa, ne više u žanru morbidne provokacije, nego u blagu i umirujućem stilu, kada povećava igračke i balone, vješa tamnocrvena srca na sjajne vrpce i time u stanovima dvorca Versailles dokazuje svoj talent dekoratera. Takva koncepcija umjetničke aktivnosti nije nova. U zadnjoj trećini 19. stoljeća ona je obogatila najveće imitatore među slikarima. Poput njihovih današnjih nasljednika oni su proizvodili slike ili statue koje su impresionirale svojim velikim dimenzijama, svojom tehničkom savršenošću, apsolutnim odsustvom svake novine, svima prepoznatljivim predmetima i ekstravagantnom skupoćom. Znamo što je ostalo od tih opskrbljivača velikana onog doba, Geromea, Meissonniera i njima sličnih: jedva više od imena.

Takav sud povijesti sigurno nas može ohrabriti. Ali za sve one koji odbijaju smatrati umjetnost jednom specijaliziranom granom luksuza i razonode to je slaba utjeha.

S francuskoga prevela Martina Kramer

Objavljeno u Le Mondeu, 1. studenoga 2008.