Umjetnost kao pokretač društvenog dijaloga

Kako na velika vrata uvesti suvremenu umjetnost u grad čija je nedavna povijest obilježena nizom sukoba i stradanja, gubitkom velikog dijela stanovništva, promjenama država, valuta i povijesnih sjećanja? Posjeduje li umjetnost tu katarzičku energiju da može opravdati istinu od koje znaju zaboljeti uši, može li ispuniti nerijetko namijenjenu joj funkciju pokretača društvenog dijaloga, konfrontacije različitih istina i donedavno zakrvljenih strana? Konačno, ima li tu moć da prebiranjem po sjećanju i njegovim preostacima između osobnog i kolektivnog nježno odložimo vlastitu nostalgiju na počinak, zahvalni na najmanjoj mjernoj jedinici uspomena?

Prvi nastup pokretača i organizatora novouspostavljene  banjalučke godišnje međunarodne izložbe suvremene umjetnosti, Udruženja Protok i kustosice Ane Nikitović svojom je promišljenošću i dobrom organizacijom potvrdio da se ozbiljno vodi računa o drugom izdanju izložbe (čije će kustosice bit Ivana Bago i Antonija Majača). Tome u prilog ide doista široko prožimanje izložbe s gradskim prostorom, zanimljiv izbor mlađe generacije umjetnika iz današnje “regije” i, konačno, oprezan i odgovoran pristup svim deteritorijalizirajućim potencijalima i obećanjima međunarodnih godišnjih ili bijenalnih likovnih manifestacija. U trenutku kada se pred umjetnike nerijetko stavljaju zadaće idejno ne tako daleke od forme likovnih kolonija pod izgovorom “istraživanja” lokalnih zajednica i promptnih reakcija, detaljno razrađena strategija i koncepcija koja ispituje dijaloški potencijal suvremene umjetničke proizvodnje u specifičnoj sredini kao što je, u ovo slučaju, Banja Luka, sa sobom nosi svu ljepotu globalne razmjene ideja i predrasuda. Počevši s humorom doslovnog prijevoda krivo shvaćenog naziva grada na engleski koji priziva antologijski “How yes no”.

Gradske lokacije na kojima se izložba zbivala uključivale su – poslovnu zgradu, Neboder Čajavec i njegova dva posljednja kata, salon Muzeja savremene umetnosti, staru vojarnu u današnjem sveučilišnom kampusu koja će doskora postati arhitektonski fakultet, sportsku dvoranu Obilićevo, odnosno nekadašnji Mejdan, te stan obitelji Terzić. Svaki segment izložbe unutar svog manjeg univerzuma tematizira jednu od pozicija koje u svom dijalogu zauzimaju globalizacijska manifestacija i sam grad.

Luksuz dekadentnog socijalizma

Arhitektura visokog modernizma nebodera Čajavec, koja sa svojih trinaest katova na početku gradskog korza aludira na nekadašnju čvrstu i stamenu vjeru u stalni progres, polazište je i kulisa za prikaz radova koji se izravno bave stanjem nakon krvavog raspada Jugoslavije početkom devedesetih godina. Pred ulazom u nekad najmodernije zdanje, ponos ekonomskog uspjeha socijalizma s ljudskim licem koji aludira na centre moći koji su tada nad historicizmom preferirali modernizam, stoji robot Žicar 1.0 Saša Sedlačeka, sačinjen od starih računala. Robot-prosjak koji je već obišao svijet, prototip mišljen kao ispomoć beskućnicima i prosjacima i njihovom prikupljanju sredstava za život u nezahvalnim uvjetima – od vremenskih do psiholoških – smjestio se u pozadini šapata prosjaka i povika švercera “devize, devize”, čiji odjek podsjeća na nekonvertibilna vremena zatvorenih nacionalnih ekonomija.

Ulaskom u visoku poslovnu zgradu, koja još nosi tragove nekadašnjeg luksuza dekadentnog socijalizma koji je proizvodio i sofisticiranu elektroničku opremu, otpočinje put u nedavnu povijest. U povijest se tako vraća umjetnica Hito Steyler u filmu Journal no 1, u kojemu traži izgubljeni filmski žurnal iz poslijeratne Jugoslavije nestao iz nekadašnjih studija Sutjeska filma. Film je izgubljen u ratu devedesetih godina, a potraga za filmom evocira kako ta dramatična zbivanja, ali i rekonstruira prostor putem filmova Valter brani Sarajevo i Sjećaš li se Dolly Bell, koji su se duboko usjekli i kolektivno sjećanje. Teret kolektivnog sjećanja, no u formi koja prati zaposjedanja, osvajanja, povrata i gubitka teritorija nosi Gorana Anđelić-Galić u video performansu Mantra tokom kojeg nosi zastave koje su se koristile na prostoru BiH. Groteskna prefiguracija Majke domovine tumara prašnjavom cestom u sarajevskoj okolici, a količina nemalih zastava fizičkim teretom i nezgrapnošću nacionalnih i političkih ideologija raste do neizdrživosti. Mukotrpno prenošenje zastava prati melodija bosanske himne, bez vokala i ljudskog glasa, jer se oko sadržaja himne nije mogao postići dogovor. Rad Adele Jusić pak, jezivo neposredno predstavlja privatnu traumu: gubitak oca-vojnika u ratu, u ovom slučaju snajperista. Umjetnica je nakon njegove smrti naišla na dnevničke zapise koji dokumentiraju koliko je neprijateljskih vojnika dnevno ubio, i videohladnim glasom dostojnim sustava Romana Opalke čita brojke. U vizualnom, pak, prikazu ruka opsesivno slika crvenu mrlju – preko nje se preklapa fotografija oca-snajperista, koji je nekoliko dana nakon što je fotografija snimljena ubijen (također) snajperskim metkom u oko. Naravno, u preklapanju snimke fotografije i ruke crvena se mrlja nalazi upravo na oku muškarca u uniformi sa snajperskom puškom… Radu se ne može odreći izvjesna ilustrativnost, posebno u korištenju same figure oca, no tragične okolnosti koje su dovele do njegova nastanka pretežu nad bilo kakvim pokušajem valorizacije ili prosudbe.

Identitet izbjeglice

Jednostavno osjećate neopisivu mučninu, koju donekle mogu ublažiti elegično apsurdni crteži Jakupa Ferrija ponuđeni na slobodno fotokopiranje, ili britka ironija snimke performansa Individualne utopije Lale Rašić. Traumu vlastitog izbjegličkog identiteta uz pomoć medijacije starog Finca, koji se u Drugom svjetskom ratu skrivao u Danskoj, nastojao je nadvladati Amel Ibrahimović u svom dugačkom animiranom filmu i pripadajućem mu storyboardu koji na smiješan i tužan način prenosi slučajan susret mladića i starca na dalekom, hladnom Sjeveru. Konačno, rad koji izravno nema veze s ratnim i izbjegličkim traumama je Zajedno (autor je Matei Bejenaru), video u loopu koji dokumentira okupljanje rumunjske zajednice u Londonu, na jednom od gradskih trgova. Rumunjsku je nakon 1989. napustilo više od četiri milijuna ljudi: mnogi od njih u Britaniji, i ne poznajući se, dijele povijesnu traumu ali i otrežnjujući susret s kapitalom, u susretu ispred megalitskih zgrada velikih banaka i korporacija.

Nakon orlovskog gnijezda na vrhu nekadašnjeg sjedišta moći, a danas prostora u koji se čak i umjetnička organizacija može umjestiti, put nas vodi do Studija Muzeja savremene umetnosti Republike Srpske, koji je, prema riječima organizatora i kustosice u velikoj mjeri podržao izložbu, gdje je bio izložen rad Bojana Fajfrića 5. decembar 1978. Datum se odnosi na početak izgradnje robne kuće Boska nakon katastrofalnog potresa koji je devastirao Banja Luku. Više slična bunkeru nego trgovačkom centru, robna je kuća, poligon arhitektonskog i konzumerističkog eksperimenta hedonističkog razdoblja socijalizma bila jedan od generatora gradskog života, čemu svjedoče fotografije iz povijesti robne kuće. Zdanje je zatvoreno nedavno, i Fajfrić je u posljednji tren bio u prilici snimiti njegov interijer koji je, kao u kakvoj zoni sumraka, nastanjivala sablasno zastarjela roba i osoblje koje, nakon što mjesecima nije vidjelo plaću, nema što izgubiti.

Neka bolja vremena priziva stan obitelji Terzić, s još prisutnim pečatom na ulaznim vratima. Skromni je građanski par stanovao u mirnom dijelu centra grada i sakupljao umjetnička djela, organizirajući izložbe u vlastitom stanu: salonu u pravom smislu riječi. Da socijalistička utopija bude veća, sakupljači Umjetničke zbirke koja sadrži djela Save Šumanovića, Jovana Bijelića, Petra Dobrovića i drugih –  po profesiji su bili KV radnik i domaćica. U stanu obitelji Terzić u toplom, intimističkom prostoru izloženi su radovi koji se bave obiteljskim i društvenim konvencijama, poput Ručka Ane Hušman, brakom u kontekstu europske makroekonomske situacije nalik na duhovito sparivanje turske lire i eura Ahmeta Oguta, parafrazom Feliksa Gonzales Torresa, s neizostavnom brojkom “dva” i lebdećom aluzijom kako je za sreću potrebno dvoje, ili dekonstrukcijom patrijarhalnih spona braka utkanih u strukturu miraznog ćilima u radu Armina Kulašića.

Kolektivna logika apsurda

Umjetnik Mladen Miljanović nagradu za najboljeg mladog bosanskog umjetnika dobio je nakon što je proveo devet mjeseci u napuštenoj vojarni u Banja Luci. Vojarna je sada sveučilišni kampus, a na staroj zgradi, izgrađenoj u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, koči se njegov neon Who wants to be god here, već davno okašnjela reakcija na nedostupnost vojnih kompleksa. Izložba u staroj vojarni, sjajnim interpolacijama u prostoru ispituje upisivanje društvenih i ideoloških fantazama, od policijske moći, kolektivne logike apsurda i konstrukcije stvarnosti. Tehnički i produkcijski maestralni Intervju Stefanosa Tsivopolusa na primjeru konstrukcije biografije mlađahnog ratnog veterana bavi se produkcijom istine i njezinom prezentacijom, s interpolacijom novina Anite di Bianoc, sadržajno svedenih na same ispravke. No kat ispod suprotstavljen je “zborski video” Magični svijet Johanne Billing sličnom Sve će biti u redu Katarine Zdjelar, predivno formaliziran i izvještaćen optimizam iza kojih se nazire parabola o Kraju svijeta Damira Očka ili organički nesputana intervencija u prostoru Ištvana Huzjana.

Konačno, sportska dvorana Obilićevo, nekadašnji Mejdan, već u samoj promjeni imena daje naslutiti kontroverzu imena i zdanja. Postoji legenda da se u tom kompleksu nalazi spomen-soba palima u ratu no, objašnjava kustosica izložbe, nitko je nikada nije vidio. Možda najbliži klasičnom galerijskom prostoru, ovo zdanje koje čuva uspomene na svoju nekadašnju reprezentativnost predstavlja radove koji se u različitim formatima bave spomenicima: bila to rekonstrukcija značajnog ili beznačajnog dana iz naše povijesti u dvostrukom videu Andreje Kulunčić koji tematizira povijest dvorca u Tikvešu, ili sjajno postavljeno fotografsko izdanje Male lekcije citata Igora Grubića koju smo, nažalost uvijek nakratko, mogli vidjeti i na zagrebačkim spomenicima za trajanja Subversive film festivala (u svibnju ove godine), kada je umjetnik o biste velikih muževa iz – uglavnom – nacionalne povijesti, vješao misli nekih drugih velikih muževa… Fantazmu savršenog muzeja ili savršene revolucije možda zaključuje video rad dvojca Bik Van der Pol, koji dokumentira ili plagira fantomsko otvorenje beogradskog Muzeja revolucije na njegovim temeljima koji su ostali nepromijenjeni od 1981. kada je gradnja muzeja, prema projektu Vjenceslava Richtera, stala. Mogu li se još dogoditi revolucije, iako im se ne dižu spomenici niti muzeji (ova obljetnička godina s nizom prigodnih manifestacija bila je iznimka)? Možda spoj jedne odbačene revolucije i njezina nedovršena muzeja u sebi nosi neku apsurdnu nadu.