21.4.2005.

Petar Grimani  

Umjetnost kao prepoznavanje svijeta

tema broja

Koliko je produkt umjetnosti novi kôd u prepoznavanju svijeta? STRICTLY WESTERN COMMERCIAL. Možda su najbolja djela koja se upravo događaju na polju lijepih zanata ona koja vidimo u službi reklamne industrije i možda je sve što vidimo i čujemo ili pročitamo samo velika reklamna industrija?

NEMOJTE MI VJEROVATI

TO JE NAJPODLIJE ŠTO VAM MOGU REĆI

ONDA VAS ZAINTERESIRAM

MANIPULIRAM I HIPNOTIZIRAM

NAJPOZNATIJI PROPALI UMJETNIK DVADESETOG STOLJEĆA

JE ADOLF HITLER

Čovjek kao reaktor i realizator onoga drugoga, umjetnik kao komunikator provodnik – može li umjetnik sagledati napredak znanosti i industrije, poglavito one vojne kojoj je jedina svrha ostvariti što bolji položaj na polju dominacije – i koliko je umjetnost danas zapravo samo tampon zona koja pokušava na životu održati nekoliko vitalnih funkcija kao što su prijemčivost, mašta, percepcija i imaginacija. Omogućuje li umjetnost čovjeku da postane bolji? Je li umjetnost prostor u kojem se simbolički obnavlja i čisti konflikt pojedinca i društva? Ima li ona snagu ostvarivanja deus ex machinae, magiju alkemije i znanosti?

HISTORY IS NOT LINEAR PERSPECTIVE

Odnos prema prirodi uvijek je imao posebnu dimenziju. Usudio bih se reći i dimenzije koje se mijenjaju. Naime, tek u prirodi dolazimo do nepatvorenog. Kod Aboridžina je podjela na vrijeme snova i ono nakon njega odredila ponašanje u svijetu budnosti. Kao osnovna funkcija i razlog postojanja čovjeka na zemlji traži se njegova predanost da kao čuvar zemlje čuva što je moguće više zemlju onakvom kakva ona zaista jest:

– TO BEE –

Da pojasnim to malo bliže: ne uzima se više nego što je potrebno. Sveta se mjesta ne grade, ona jesu i do njih ne vode ceste i signalizacijski sustavi nego pjesmice koje se uče u djetinjstvu i kojima se opisuje krajolik – ali ta civilizacija na zalazu već postaje mit koji se gubi u stvarnosti i odlazi gdje i edenski vrt.

BUĐENJE PREPOROD

Priroda u renesansi izgleda i djeluje kao intelektualni alibi za prostor koji u svojoj stvarnosti bježi katoličkom dogmatskom prikazivanju. U pogledu na nebo i biljke otvara se – prostor za reinterpretaciju zadanih formi koje u sebi imaju nešto zdravog humora. Tako u romantizmu oslobođen građanin može kao produhovljena individua biti osupnut ljepotom i snagom prirode – pejzaž – koji na neki način zamjenjuje samu ideju boga-čovjeka što je uvijek do tada uspješno vladao silama kao što su grom, kiša, sunce – postaje tada već poznati prirodni fenomen na granici mističnog i spoznajnog. Renesansni se čovjek ipak drukčije obraća tjelesnom nego Grci i Rimljani. Kao da se kroz barbarsko i srednjovjekovno razdoblje akumulirao novi transcendentni filtar koji je u svojem zrenju potražio usporedbu i suživot s civilizacijom prije. Jedno je važno: počinje proces odnosa jednog razdoblja s drugim promatran kroz povijest i mit – rađa se pojam suvremenosti.

KOORDINATNI SUSTAV – LINEARNA PERSPEKTIVA

Tu ljudski duh prolazi kroz katarzu u želji da izmiri duhovni i tjelesni prostor u pojmu harmonije kao apstraktnijem prostoru od panteona klasičnih božanstava ili biblijskih likova u strogim kanonima – nazire se određena sloboda koja svoje uporište ima u nepretencioznom i svakodnevnom. U baroku kao da se vanjska forma posve savladava, pretvara se u igru. No, ta igra ipak na neki način postaje izvještačena fraza u kojoj se hrabrost umjetnika mjeri otvaranjem mračnijih i nemirnijih područja ljudske psihe. Iz samog majstorstva, preko klasicizma, pokušava se vidjeti svijet jasnijim prosvjetiteljskim okom, nakon što se ljudsko tijelo dublje otiskuje u svijesti kroz anatomiju, a zatim i kirurgiju. Tu već vidimo realnije prikazane ljude koji se žele prilagoditi zadanoj idealnoj matrici, grčevitije i bolnije od idealiziranih koncepata renesanse. Ipak, sama estetska forma postaje pattern otvoren mnogo većem broju korisnika. U svakom slučaju, taj svijet, pogotovo u arhitekturi, koristi uvijek nekoliko osnovnih motiva – to su geometrija: arhitektonska klasika, Grčka, Rim, ljudsko tijelo. Nakon oslobađanja mašte i vizije u renesansi, a sve više ovladavajući zanatom, umjetnici gube onaj ushit, strast i uvjerljivost, a sve se više oslanjaju na kićenje zbog kićenja kojim žele nadograditi i nadvisiti svoje prethodnike. Tako da je razumljiva kasnija klasicistička reakcija smirivanja strasti. Tu su češći racionalniji i hladniji odnosi gotovo lišeni erosa – kao da su se tada uspostavili koncepti razvodnih kutija i kanalizacijskih sustava...

TISAK MULTIPLIKACIJA

Zapravo je čudesno u kolikoj se mjeri znanstveni fizički svijet anticipira u umjetnosti. Po pravilu: prvo umjetnost, a zatim društvo. Ulaskom u 20. stoljeće umjetnost i znanost dobivaju više zajedničkih plodova u novim medijima. Ti mediju stvaraju nove mogućnosti u djelovanju na razvoj čovjeka i društva. Stvara se novi medijski svijet u kojem, za razliku od prosvjetiteljskog koji se obraća prirodi kao preslici božanskog, dolazimo do novog prostora. Mogli bismo ga nazvati

ELECTRO WAVE-BRAIN NEUROSPACE

Neurospace – odnos unutarnjeg prostora ideja i utjecaja, odnos prema plastici lutaka na koje se vješaju odjevni predmeti. Stvara se novi simbolički metaprostor u kojem arhitekturu zamjenjuje scenografija, knjigu događaj, a mitološki junak je onaj čije lice češće i dulje gledamo. Ako njegova snimka ostane važna za povijest, taj lik postaje vječan i kanoniziran – najmanje jedanput godišnje vidjet ćemo ga prigodom neke godišnjice... Zanimljivo je u kolikoj su mjeri scenski umjetnici, glumci i muzičari ostavili traga u našoj svakodnevnici... i iz tog Nekog scenskog

BODY MOVEN

gdje god se okrenemo – hiperprodukcija koja nas tjera na konzumizam – hijerarhijski kodovi. Stvara li se copy-paste sustav bezgraničnog širenja mase koja sve manje i manje ima smisla?

Upravo negdje u zametku medijalnoga, koje postaje svakodnevno i pristupačno gotovo svakom, likovne umjetnosti iskoračuju u svijet stvarnosti samim tijelom u onome što kao formu nazivamo performansom, iako sama riječ dolazi iz francuskog i označava uspjeh, dostignuće, rezultat ili možda tehničke i radne karakteristike. Tu naš narcis izlazi iz ustaljenog, možda najviše kroz instinktivno i kreativno u želji da njegov prostor stvarnog dobije novu i osobniju razinu stvarnosti. U jednoj od definicija likovni performans izvodi performer bez ikakva teksta, ističući pritom samu gestu kao kreativan čin.

Ono što je zanimljivo je dokumentacija ili materijalni dokaz tog čina, pa tako sam istup ima i jaku mogućnost potencijalnog titranja u medijskom prostoru.

Zanimljivo je istaknuti da se performans i ostale izvedbene umjetnosti, kojima je bitan element djelovanja u vremenu, intenziviraju u razdobljima turbulentnih društvenih događaja, najčešće u vrijeme ratova. Kao da u trenutačno nastalom kaosu treba naći mogućnost hitne artikulacije i uvođenja harmonije. Upravo kroz takvu praksu umjetničko i šamansko preklapaju svoju svrhovitost.

U odnosu na linearnost i prostornost konstruiranih mreža, danas smo zapljusnuti plošnošću kockica uredno složenih u pikselima zaslona ... ili multipliciranog otiska, konstrukciji urbanističkih čestica ili mnoštvom naoko labirintskih formulara koji nam ostvaruju kredite ili nas pomiču u zadanim granicama uređenih društvenih teritorija. Stječe se dojam potpune determiniranosti koja se pokušava objasniti uzročno-posljedičnim kaosom.

Ono što me je zanimalo u mojim istraživanjima kroz performanse jest to što se događa ako sam dokaz o realizaciji zanemarimo i koncentriramo se na sam čin i njegov učinak.

Jer, ako zanemarimo potrebu za promocijom i refleksijom unutar nekog drugog medija, sam kreativan čin još se više zgušnjava i poprima izravnije veze sa stvarnošću. Osobno mi se kroz te eksperimente otvorio prostor realiziranosti i potpunosti i ne bih, kao neki moje kolege, povezivao taj fenomen s vrstom autizma. Jer, zapravo svjesno i kontrolirano prilazimo manje artikuliranom i inventivnom obliku ponašanja koje doista skreće s utabanih svakodnevnih staza po kojima se krećemo poput tramvaja. Ali, samom invencijom i pomakom u stvarnosti izlazimo iz osobnog. Ključni element je tijelo kojim ne svjedočimo samo sebe u prostoru, nego i prostor u nama. Kod ozbiljne situacije gotovo se redovito pojavljuje fenomen umjetnika medija. Sama mogućnost da umjetnik transformira osobnu i društvenu stvarnost treba biti nadograđena mehanizmima koji stvaraju posve nove i okrepljujuće situacije koje zbiljski potiču na univerzalno dobro i kvalitetu. Nikako ne treba ostati na pukom zgražavanju i umrežavanju sa sebi sličnima poput korumpiranih političara.

Pomicanjem medija gdje se elektronika čini poput igračke za djecu ili slagalice u kojoj pomičući kockice na plohi, zapravo ne postižemo ništa do mehaničkih promjena na površini kako bi se dobila zadana slika. Slično je i s trodimenzionalnom Rubikovom kockom. U oba se slučaja učimo ubrzavati imaginaciju, ali kao čistu kombinatoriku koja na kraju ne zadovoljava posve i izgleda kao simuliranje u pretakanju iz šupljeg u prazno. Slika na računalu ipak otvara mogućnost stvaranja analitičkog modela. Naime, povećavanjem slike do maksimuma sudarit ćemo se s monolitnim slogom piksela. A na toj jednoj pojedinosti možemo ponovno razviti cijeli svijet koji (ako sliku vratimo na format u kojem je slika bila) ne vidimo. Ta nam simulacija omogućuje uspostavu modela prema kojem se odnos velikih i malih čestica stavlja pod osviješteni pogled na beskonačni niz odnosa i rastvara nam svijet na sitne sastavne dijelove. To nam omogućuje da gledajući prirodu uđemo još dublje u beskraj stvarnoga svijeta koji nas okružuje.

GO WEST !

 

bog-priroda  pada u posve drugi plan – postaje privilegijom

onih (kojima bitka za egzistencijom nije primarni punitelj svakodnevne satnice) koji mogu njegovati osjetila za primanje i sudjelovanje u ljepoti sada već artikuliranih fizikalnih čestica. Naš visokorazvijeni tehnološki čovjek kao da s čežnjom želi porazgovarati s onim primitivnim idealom čovjeka koji

U SVOJEM NEZNANJU

vidi nevidljivo, koji poznaje jezik svijeta bez artikuliranih imena i analiza. U kojoj mjeri današnja umjetnost ulaže napor da se u tom tehnološkom razvoju ne zastrani, trošeći pri tome golemu energiju samo da bi utvrdila problem infekcije i distorzije. Ljepota i harmonija istine, simbolički svijet masovne kulture već su dobili svoje obrasce. Onaj tko ima moć i kapital napravit će sve da ga nadzire.

STOKA S WOODSTOCKA

Zanimljivo je ovom prigodom spomenuti fenomen šezdesetih prošloga stoljeća kada mladi konzumentski naraštaj pokušava (na primjeru Woodstocka) doći do rješenja svojih problema. Ponovo je riječ o odlasku u prirodu: nazivaju se djecom cvijeća. Ima li tu sličnosti s firentinskim Davidom, simbolom cvjetne republike i na određen način simbolom modernog samosvjesnog čovjeka koji u svojem pravednom narcisoidnom gnjevu nije ni primijetio da je veći od Golijata, diva kojeg je kao svojeg neprijatelja upravo ubio. Upravo ta skulptura čini mi se kao jedan od dokaza snage umjetnosti koja anticipira-tvori svijet ljudi. No, u doba renesanse vjerojatno se nije razmišljalo o dalekosežnosti koju umjetnički titraj može izazvati, bar ne na sjenu koja pada iz duhovnih visina kad se jednom izađe iz Platonove špilje...

GRAND KONTROL

Konzumizam šezdesetih godina 20. stoljeća vrlo je dobro prepoznao Andy Warhol koji se postavlja u poziciju drag-ART-dielera. Naime, osim što kao subjekt uzima celebrity sustav, pokušava i sam preko svoje factory/tvornice stvoriti nove zvijezde koje formalnom svijetu pariraju svojim nonkonformizmom. Danas na početku novog milenija odnos poznatih i nonkonformista postaje pitanje stila, a droge ulaze u sve pore društva kao sredstvo da se zadovolji konzumentska praznina koja paradoksalno, dok god traži svoje zadovoljenje, nikada ne može biti zadovoljena. Konzumizam postaje destruktivna crna rupa koja u svojem širenju gubi sve estetske, etičke i moralne kodove. Tko je mogao pretpostaviti da će popularna glazba i zabava

– IM SO STUPD ENTRTEJN MI –

postati toliko

VELIK I RAZGRANAT BUSINESS

Svaka struktura definiranog polja djelovanja opet se specijalizira u lepezi pod-djelovanja. Raslojavanje ide u tolike širine i nijanse. S druge strane, recepcija pojedinca postaje nemoguća u odnosu na obrađena područja prakse i djelovanja. Sama civilizacijska struktura – gledajući kroz urbanizam u odnosu na tkivo biosfere – ima kancerogenu strukturu rasta.

Čini se kako je empirijski pragmatičan svijet dominantan i definitivan i da smo uhvaćeni u mrežu višedimenzionalno konstruiranog svijeta socijalnog, političkog, ekonomskog, virtualnog te da nam je svaki pokret ograničen. Svaka nova invencija koja vodi u pokušaj ostvarivanja neke kvalitete lako se može pretvoriti u oruđe kojim se sustav jača.

WIDE OPEN CALIFORNIA SUNSHINE BUDUĆNOSTI ili BOLJE I LJEPŠE MADE IN CHINA

Ali, naravno, nije sve tako crno, oprostite, blještavo i divno, okupano suncem 24 HOURS A DAY. Neurotransmiteri, kanali komunikacije i organizacija mravinjaka, u elektrovalove kodirane poruke, za razliku od medijskog neuroprostora, prostori arhitekture, kiparstva, književnosti i ostalih umjetnosti – imali su mnogo manje utjecaja na ljudsko ponašanje, pokušavali su konstruirati refleksivni svijet u eteru i percepciju s određenim osjećajem interakcije prema apsolutu. Današnji mediju imaju mogućnost izravnog utjecaja na samog čovjeka i njegovo sudjelovanje

ELEKTRO-NEURO ATACK – ONCE AGAIN

diktira i kroji čovjeka u samom mediju ljudskog tijela i njegovih želja te postaje stvarnija stvarnost od onog što se zbiljski događa. Zbog mogućnosti da se na individuu utječe velikom brzinom i količinom, ne samo informacija nego potpunim preuzimanjem događanja osjetilne, intelektualne i emotivne stvarnosti, same funkcije mozga postaju sinkroni elektrovalovi. Onaj globalni transmiter nečega što dolazi do nas i što postaja točka oko koje se sve vrti jest događaj, a da bi nešto bilo događaj treba zaokupiti širu javnost preko medija. Isto tako, treba postati temom razgovora na koji se lako može odnositi. Sličnu stvar rade i umjetnici još od prve polovice 20. stoljeća kada rade djela o kojima se može lako govoriti kao o kakvoj dosjetci ili vicu a da ih se uopće ne pogleda.

Ali, što se doista događa, u dosegu same realnosti koja okružuje svakog čovjeka? Čini se da globalna civilizacija postaje zbroj istoga – sve više i više zbrojeva istoga: stanovi, ceste, parkirališta, semafori, televizori i telefoni, robne kuće, veliki marketi, isto, pa isto, pa isto... I arhitektura gubi kontakt sa specifičnošću područja. A opet, u toj istosti rađaju se podstrukture: svaka marka mobitela ima svoj punjač, ne postoji generalni standard. Isto vrijedi za automobile itd... Je li ta istost hiperprodukcije zapravo bitka s maštom i kreativnosti korisnika?

GAĐENJE PREMA DRUŠTVU I REAKCIJA

Ponekad mi se čini iluzornim i odvratnim graditi nekakvu karijeru i ostvarivati materijalni napredak. Korjenite promjene nastale u zemljama koje nisu bile dio globalnog kapitalističkog sustava učinile su nepredvidiv pomak u klasnom raslojavanju i smanjile cijenu i standard ljudskoj radnoj snazi. Kvaliteta društva ne očituje se samo u kupovnoj moći pojedinca ili u različitosti i kvaliteti proizvoda koja su mu na raspolaganju, nego i u psihofizičkom zdravlju, uvažavanju, položaju svakog pojedinca u društvu, njegovim pravima npr. za kvalitetnom ishranom i zdravstvenom osiguranju, mogućnosti školovanja i realizaciji njegovih kvaliteta... U nekakvoj mračnoj futurističkoj viziji može zamisliti svijet u kojem osim ljudske vrste preživljavaju samo one biljne i životinjske vrste koje su namijenjene ljudima isključivo za zabavu, ishranu, kao sirovine, tako se već sada može reći da napredak visokorazvijenih zemalja nije u službi globalne dobrobiti, nego da bi se održao odnos sila u kojem visoko obrazovanje, tehnologija, znanost, zabava, umjetnost, ekonomski profit ostaje isključivo unutar novog zapadnorimskog imperija koji unutar globalnog imperija dijeli svijet na središta moći i zapuštene barbarske enklave na rubu egzistencije. Takva se podjela može, primjerice, naći i unutar strukture nekoga visokorazvijenoga grada: nema granice, a sve je unaprijed određeno. Od svih životinjskih vrsta ljudska vrsta ima najveći broj hijerarhijskih podvrsta. Upravo u takvom ustrojstvu raspodjele viška kapitala sablasno se amblematično pojavljuje pojam suvremene umjetnosti zajedno sa svojim institucijama i opslužiteljima tih modernih kuća strave. Kao što karcinom vitalne smjerove razvoja životnih stanica okreće i proizvodi mrtvu tvar, i nije ga lako prepoznati dok ne uhvati maha, tako i sadašnje stanje zapadnocentričnog organiziranog arta postaje sve očitija kao nagomilani deponij u kojemu, ponestaje vitalnog životnog soka. Tada dolaze na red kustosi koji znaju koliko i gdje treba postaviti bocu s infuzijom. Nakon što je potrošen model otkupa i gradnje muzeja, sada idemo na programe razmjene s – njima ili nama – egzotičnim zemljama. Suvremena umjetnost sve jasnije postaje produljena ruka suvremene politike. Ideja prerasta kvalitetu realizacije, više nije riječ o kvalitetno izrađenim artefaktima koliko o kvalitetno provedenom konceptu. Svakako da postoje dijela koja spadaju u suvremenu umjetnost i koja po svojoj kvaliteti imaju svoje mjesto u prostoru vrhunskih umjetničkih dijela. Nalik produkciji koju diktira trenutačna sezonska moda i gdje nije problem kupiti cipelu, nego u mnoštvu ponuđenih modela pronaći objekt koji je cipela po sebi.

ESCAPE LANDSCAPE CHANELL

Nije li kiša zapravo uvijek padala onda kada treba i nisu li naše misli uvijek bile u skladu s bojama i ostalim podražajima pejzaža? Sve je jasnije koju tjeskobu i nemir stvara medijsko-reklamni svijet koji nas okružuje. Nije čudo što su u drugoj polovici 20. stoljeća umjetnici pokušavali istodobno biti šamani, i tako biti privilegirani u otvorenoj strukturi zapadnog društva. Razumljivo je da se taj energetski ispust upravo tražio na sceni, bila ona glazbena, likovna ili čak sportska. Glad za neposrednim zapravo još više pasivizira konzumenta, jer prepušta da netko drugi umjesto njega živi životom dok ga on gleda u takozvanom

REALITY SHOWU

u kojem širina dokumentiranja dobiva mitske dimenzije. Nažalost, spontanost se tako samo sve više gubi, postajemo oponašatelji oponašanog koji već nekog oponaša. Zbog mogućnosti opetovanog proučavanja, struktura je sve tvrđa. Spas se traži u sve strožoj i zahtjevnijoj koreografiji u kojoj naš mitski junak postaje mašina savršenog dizajna s jako malo sadržaja. Krug oponašanja opet se vrti i slika postaje još plošnija, da bi na kraju najjače fascinirao sam medij transmisije i njegova snaga ulaska u naš prostor.

I tako nekakav bajker postaje najomiljeniji Hrvat izvađen iz mraka anonimnosti, osvijetljen milijunom kuna, a upravo u to vrijeme pravi superjunak u tvrdom gumenom ronilačkom odijelu roni u smeđem moru – ušću lokalne kanalizacije – i zarađuje za život montirajući nove filtre za naš organsko-kemijski otpad... I jedan i drugi prolaze kroz gust i nepoznat prostor slabe vidljivosti...